Alija Jusić: Mjesec ibadeta u vremenu najvećih kušnji

Ramazan je vrijeme u kojem se lična i kolektivna sjećanja često isprepliću snažnije nego u drugim trenucima godine. Za mnoge ljude uspomene na ramazanske dane nose mirise djetinjstva, porodična okupljanja i tišinu ibadeta, dok su za druge ona obilježena teškim iskušenjima, strahom i borbom za dostojanstvo. U takvim okolnostima ramazan postaje prostor unutrašnje snage, sabura i vjere koja se ne gasi ni u najtežim vremenima. Upravo kroz lična svjedočenja onih koji su ramazan doživjeli u krajnje dramatičnim okolnostima otvara se dublje razumijevanje njegove suštine i poruke koja nadilazi vrijeme i okolnosti.

Odrastanje Alije Jusića, glavnog imama u ratnoj Srebrenici, imama i autora knjige Imami Srebrenice 1992-1995, u ramazanskom ambijentu bilo je duboko uronjeno u vjeru, zajednicu i svakodnevni život sela. Ramazan se u njegovom djetinjstvu nije doživljavao kao izdvojeni vjerski ritual, već kao prirodni ritam života u kojem su svi, bez izuzetka, učestvovali. Post, namaz i zajednički ibadeti bili su dio porodičnog i društvenog morala, a javno poštivanje ramazana podrazumijevalo se kao izraz lične čestitosti i kolektivne odgovornosti.

Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima zaseok Jusići i šira Cerska, gdje je vjerski život bio snažno organiziran i ukorijenjen. Dnevni namazi klanjani su u džematu, ezan se učio na svakom namaskom vremenu, a djeca su vrlo rano uključivana u mektepsku pouku. Uloga muallima rahmetli hadži Muhameda Jusića bila je presudna u tom procesu, jer je generacije djece sistematski i disciplinirano uvodio u učenje Kur’ana i praktično obavljanje vjerskih dužnosti.

Alija Jusić svjedoči da je od najranijih dana osjećao ramazan kao obavezu, ali i kao čast, te da je dječija želja za postom dolazila prije fizičke snage. Posebno mu je ostala urezana emocija kada kao dječak nije bio probuđen na sehur, što je doživljavao kao nepravdu, a ne olakšicu.

„Kao dijete od 8/9 godina ljutio bih se na roditelje što me ne bi probudili na sehur. Pravdali bi se da su zaboravili. Znam da sam postio svaki dan od šestog razreda, a to je od 1969. godine“, govori Jusić.

Intenzivan mektepski odgoj rezultirao je snažnim temeljem znanja, pa je već u osnovnoškolskom uzrastu bio osposobljen da predvodi namaz, a tokom ramazana i teraviju. Takvo iskustvo nije bilo izuzetak, nego pravilo za djecu koja su odrastala u tom okruženju, gdje se znanje prenosilo s generacije na generaciju.

Dolazak u Gazi Husrev-begovu medresu za Jusića nije predstavljao nagli prekid s dotadašnjim znanjem, nego njegov prirodni nastavak. Ono što je godinama učio kod muallima pokazalo se kao čvrsta osnova, prepoznata i u Sarajevu. Već u prvom razredu medrese, tokom ramazana 1972. godine, upućen je na ramazansku praksu, što je za učenika tog uzrasta bilo rijetko i posebno priznanje.

Sjećanje na reakcije džematlija u Glamoču za njega ima snažnu simboliku, jer potvrđuje vrijednost ranog odgoja i posvećenog rada.

„Sjećam se da su se džematlije ibretile kako je učenik prvog razreda tako lijepo i pravilno učio i kod koga je naučio. Ostalo mi je u pamćenju kako kažu da nema hodže bez Bosne“, prisjeća se Jusić.

U tim ramazanskim iskustvima, od djetinjstva do medrese, Jusić prepoznaje jasnu liniju vlastitog životnog poziva. Ramazan nije bio samo mjesec ibadeta, nego vrijeme u kojem se oblikuje svijest o misiji imama, služenju vjeri i ljudima. Upravo ta rana sjećanja i iskustva ostala su temelj na kojem je kasnije gradio svoj imamski put, uključujući i najteže periode njegove službe. Medresu je uspješno završio 1977. godine s vrlo dobrim uspjehom i diplomirao u predviđenom roku. Nakon medrese slijedi JNA i prvo zaposlenje kao imama, hatiba i muallima 1979. godine u Mostaru, u džematu Kružanj, gdje ostaje do aprila 1981. godine.

Govoreći o ramazanu prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Jusić ističe da su ramazani u tom vremenu bili vrlo posebni. Danima bi se razgovaralo i pripremalo za najdražeg gosta.

„Tada, posebno u Hercegovini, muslimani nisu mnogo znali o vjeri, ali ono što su znali, preuzeli i prenosili od predaka, držali bi čvrsto, sa uvjerenjem i dostojanstveno. Pošto je moja prva imamska služba bila u Mostaru, pokušao sam prenijeti uvjerenje iz mog rodnog mjesta, mog djetinjstva i razmišljanja, kako je sakriti ako ne postimo dio imana“, govori Jusić.

Ono što mu je ostalo upečatljivo jeste da su mladi to razumjeli i prihvatili. Počelo je tako što bi skoro svakodnevno igrali fudbal i vidjeli bi uživo kako hodža može izdržati uz ramazan da igra i da posti.

„Ubrzo sam primijetio da su jedan po jedan počeli postiti i nikada to nisu više prekidali. Koristio sam svaku priliku da budem s mladima, pa i na mobama kada bi radili jedni kod drugih, tako da sam kao mlad počeo hvatati kolosijek i počeo da učim, razmišljam i sazrijevam u misiji imama“, kaže Jusić.

Od 1. aprila 1981. godine prelazi na službu imama u džemat Potočari (Srebrenica). Bio je to, kako kaže, džemat prve kategorije i trebalo mu je malo vremena da se uklopi.

„Bilo je mladih koji nisu postili, ali sam brzo primijenio metodu iz Mostara, da što više budem s mladima. Tako su imali uživo priliku da vide, pitaju i da nauče. Allah mi je dao priliku da vrlo brzo primijetim rezultate. Kada mi je Uzvišeni Gospodar podario evlad, pokušao sam prenijeti ono što sam doživio u djetinjstvu, polahko i sa uvjerenjem, radom i punom odgovornošću. Iako je bilo ljetno doba ramazana, radnici u firmama su postili i obavljali teravih-namaz. Često sam razmišljao koliko će vrijediti njihov post dok rade u teškim uslovima“, ističe Jusić.

Način na koji je on odrastao počeo je primjenjivati u džematu, pa su i njegovi polaznici mekteba počeli učiti i postiti.

„Već u osmom razredu nekoliko njih je počelo predvoditi dnevne namaze kao imami. Hvala Allahu da mi je omogućio i podario blagodati da onako kako su mene naučili da i ja nastavim. Većina mojih polaznika mekteba od petnaest godina su šehidi iz jula 1995. godine. Molim Gospodara da im uveća nagradu u Džennetu. Mekteb sam održavao pet dana u sedmici u dvije smjene“, govori Jusić.

Ramazani pod opsadom u Srebrenici za Jusića su ostali upamćeni kao vrijeme duboke tuge, stalne neizvjesnosti i tihe slutnje da se približava ono najgore.

„Nažalost, obistinile su se slutnje i strahovi nakon preuzimanja srebreničke enklave od strane srbočetničkog agresora 11. jula 1995. godine. Ramazanilo se i bajramovalo u oskudici, pod stalnim napadima agresorske vojske, ali su se Bošnjaci branili hrabro i dostojanstveno. Sa malo šećera, ako je neko imao, napravilo bi se halve, tek da zamiriše. Druženja su se odvijala pod oprezom zbog svakodnevnih napada. Teško je i ispričati ono što je samo Svemogućem Gospodaru poznato i zbog čega je dao toliko snage, izdržljivosti i dostojanstva da se to sve podnese“, priča Jusić.

Ipak, poznato je, nastavlja Jusić, da i u teškoćama muslimani postanu svjesniji i oslone se na Allaha, dž.š., ako ne riječima, onda unutra, u dušama. Duhovna dimenzija nije prekinuta, ona se nastavila i pojačavala s obzirom da su svi imami na području Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika ostali sa svojim džematlijama.

„Puno je toga teškog, ali bih izdvojio slučajeve da kada bih obilazio i razgovarao s narodom i pitao može li se postiti, odgovor bi bio može, iako su imali vrlo malo hrane za pojesti. Drugo, kada bih vidio odrasle, pogotovo djecu, da traže po kontejnerima, kako bi našli bilo kakvu hranu, to je bilo tako bolno i nehumano da se ne može ni zamisliti. Brzo sam ustanovio da te otpade hrane bacaju pripadnici UNPROFOR-a, ono što bi im preostalo. Zamolio sam kapelane tih sastava da to prekinu; ako ne mogu humanije djelovati, da to i ne rade, što se na kraju i desilo“, sjeća se Jusić.

Govori da su do aprila 1993. godine svi imami bili i djelovali lokalno po svojim džematima kako su znali i umjeli i rijetko se dogodilo da su mogli nešto organizovati u džamijama, već uglavnom po kućama i šumama.

„U enklavi Srebrenica na više od 100 mjesta obavljali su se dnevni i teravih-namazi u džematu. Takvo okupljanje i druženje zasigurno je utjecalo na jedinstvo i nadu za bolje u tim najtežim trenucima. Drugo, oni koji su imali malo više hrane, pozivali bi muhadžire i domaće da se iftare ili bi im uručili istu. Ovakve stvari su farz za vjernike, i zato nada i jedinstvo moraju doći do izražaja i tako zbližiti i ojačati zajednicu“, govori Jusić.

Priča da, kada je uslijedila tzv. demilitarizacija u aprilu 1993. godine u enklavi Srebrenica, pristupilo se popravkama i uređenju džamija i mesdžida kako bi se organizovale aktivnosti vjerskog sadržaja. Tako su na teravih-namazima sakupljači donosili bilo kakve sokove da bi podijelili prisutnima, odnosno dijelilo bi se šerbe.

Od reaktiviranja Odbora IZ (danas Medžlisa) aprila 1993. godine imami su raspoređeni po džamijama i drugim prikladnim mjestima za to vrijeme.

„Preporučujem da pročitate moju knjigu Imami Srebrenice (1992-1995), u kojoj je opisana uloga, vrijeme i mjesto aktivnosti vjerskog sadržaja. Svako vrijeme nosi svoje breme, blagodati i kušnje. Mnogo stvari se nosi iz porodice, iz djetinjstva i okruženja“, kazuje Jusić.

U misiji imama, prema njegovom mišljenju, bitno je učiti i naučiti, spoznati i zavoljeti misiju imama, iznalaziti metode u radu i kontaktu sa svojim ljudima i do maksimuma biti odgovoran.

„Također, vrlo važno je da ono što kazujete i učite druge morate potvrditi ličnim primjerom i svojim odlukama. Ne umišljati i ne oholiti se, biti jednostavan i poznavati svoje džematlije, šta rade, kako žive i što je moguće više obilaziti ih i posjećivati. Ja sam donio odluku i ostao sa svojim džematlijama 1992. godine i sa njima proživio sva iskušenja. Zadovoljan sam i ponosan zbog toga. Allahu, dž.š., zahvaljujem na svim blagodatima“, kaže Jusić.

Pripremio: Alem Dedić

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 8, februar 2026.)