Fadila Efendić: Sretna sam kad mogu klanjati teraviju u Memorijalnom centru u Potočarima

Ramazan u Srebrenicu dolazi tiho, spuštajući se nježno u srca i domove muslimana koji ga željno iščekuju. Na mjestu gdje se bol i dostojanstvo susreću na svakom koraku, svjetlost kandilja obasjava vesela lica djece Srebrenice, koja se sjaju kandilja posebno raduju. I na teravih-namazu safove krase najmlađi. U mahalama ovoga grada, brižno sačuvane u sjećanjima starijih, upravo njima – djeci Srebrenice, prenose se uspomene na ramazane u ovoj lijepoj bosanskoj dolini. U svom srcu sjećanja na ramazane brižno čuva i majka Fadila Efendić, predsjednice Udruženja “Majke Srebrenice”.

– Živjeli smo u Srebrenici. Roditeljska kuća mi je bila uz džamiju u Petriči. Bila sam mala kad sam počela postiti. Djeca oponašaju roditelje, a moja majka je postila i ona bi nas pitala ko će od djece sutra postiti pa da nas probudi na sehur. Ja sam uvijek htjela. Bila sam mnogo uz mamu, pomagala sam joj i gledala sam da nešto doprinesem. Možda zato što sam bila i najstarija od nas četvero djece. Djetinjstvo mi je bilo jako lijepo. Oraspolože me sjećanja na to, kaže majka Fadila.

Posebna je sjećanja vežu za majku, njenu brigu o djeci i njihovom odgoju.

– Majka me odgojila tako da pazim za koga ću se udati. Njoj je bilo jako važno kakva je porodicu u koju idem. Tri godine sam bila u Tuzli, išla sam u Trgovačku školu, ali uvijek sam vodila računa o onome što mi je majka govorila. Ona nas je mnogo usmjeravala i mi smo je slušali. Iz Srebrenice sam se udala u Potočare, u porodicu u kojoj se držalo do vjere. Nije se vakat ostavljao, postilo se, išli smo na teraviju, prisjeća se Fadila.

Poseban izazov bili su poljoprivredni poslovi koje je trebalo obaviti u toplim ljetnim ramazanskim danima. Poteškoća je možda bilo, ali se postilo. Jednog takvog ramazanskog dana, u mjesecu julu, Fadila je rodila svog sina Fejzu. Nije joj bilo teško podučavati svoju djecu islamu i vrijednostima koje su na nju prenosili njeni roditelji i porodica njenog muža.

– Moj sin Fejzo je bio mali, ali je postio. Volio je da se igra s loptom na igralištu preko puta naše kuće sve do iftara. Mnogo puta sam ga dozivala da dođe kući, da ostavi loptu, uskoro će iftar. Nije puno jeo pa sam gledala da spremam ono što voli. Imala sam knjigu recepata i on je birao iz te knjige šta da pravim za iftar. I Nirha je bila mala kad je počela postiti, ne znam ni da li je bila krenula u školu. Postili su, išli u mejtef, vakta se nije propuštalo. Nirha je poslije završila medresu. U to vrijeme običaj je bio da se svaku večer efendija i komšiluk pozovu na iftar. Svaku noć smo bili skupa na iftaru, kod nas ili kod nekoga u komšiluku, a onda smo išli na teraviju, prisjeća se majka Fadila, te dodaje kako je njen muž Hamed volio otići na Kušlat na teraviju i obilaziti okolna mjesta i džamije.  

Teški su bili ramazani tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, posebno u Srebrenici. Majka Fadila je nastojala da i u tim teškim okolnostima pripremi sehur i iftar za svoju porodicu.

– Teški su bili ti ramazani. Ako imamo ulja napravimo male uštipke, kao lepinice, napravimo grah i time zapostimo. Tako ćeš i iftariti. Gledali smo da iskoristimo voće i povrće. Jabuke su rađale i ko je bio vrijedan mogao je sebi napraviti pekmez, ali najteže je bilo za so. Nismo imali soli. Ramazan je bio u zimu, dan je bio kratak i ne znam da je bio neko da ne posti. Išli smo i na teraviju. Jednog dana moj sin Fejzo je nekako rasporio zimsku jaknu, ali on to nije primijetio. Kad smo počeli klanjati teraviju sve se ono perije iz njegove jakne rasulo po džamiji, prisjeća se majka Fadila.

U genocidu nad Bošnjacima ubijeni su njen sin Fejzo, muž Hamed i dvadesetdva člana šire porodice. Posmrtni ostaci muža Hameda pronađeni su u Jadru. Ukopan je u Memorijalnom centru 2003. godine. U Kamenici su pronađeni posmrtni ostaci njenog sina Fejze kojem je dženaza klanjana 2013. godine. U Potočare se majka Fadila vratila 2002. godine, među prvim povratnicima u ovo mjesto. Kaže, nije bilo lako, ali istrajala je i sad živi u svojoj kući.

– Kad sam se tek vratila sve sam se nekako nadala… Htjela sam da poradim po kući jer će mi doći moj sin Fejzo i muž Hamed. Bila sam u nekoj nadi iako sam znala da oni nikada neće doći. Osjećam kao da ja njima na volju činim što sam ovdje. Meni je duši lakše što sam ovdje. Toliko ja Potočare volim. Ovdje sam provela život svoj. Moja djeca se o meni lijepo brinu kada odem u Sarajevo, ali ja njima kažem samo me vozite u Potočare. Ja najviše volim biti ovdje, ističe majka Fadila Efendić.

U tim prvim godinama nakon povratka, teravija se u Potočarima klanjala u njenoj kući. Pored džamije, danas najviše voli otići na teraviju u Memorijalni centar.

– Zdravlje mi nije uvijek najbolje, ali borim se. Ne mogu više pješke ići na teraviju, ali kad god imam prevoz odem. Imam dobre komšije koje me povezu i ja budem sva sretna kad mogu klanjati teraviju u Memorijalnom centru u Potočarima!

Pripremila: Amina Đulović

(Edukativni magazin “Moj ramazan”, broj 8, februar 2026. godine)