Iz Hikmeta: Mišljenja akaidske uleme o sastavu imana i islama

Muharem Omerdić

Ebu Hanife u svom Fikhul-ekberu kaže: “Iman je jezičko očitovanje i srčano vjerovanje!” Potom dodaje: “Vjernici su jednaki u vjerovanju i ispovijedanju Allahove jedinosti…”

Ikrar je jasna, javna i slobodna izjava vjerovanja u Allaha, dž.š. U tome se podrazumijeva i sve ostalo bez čega razuman čovjek ne može biti vjernik. Manifestacija šehadeta je uslovljena iskrenošću srca (tasdik), što je osnov vjerovanja. Ikrar (očitovanje) je, prema stanovištu Imama Ebu Hanife, javna potvrda pripadnosti islamu, čime se očituje prihvatanje islama onih koji nisu muslimani. Tako se vršilo primanje u islam za vrijeme Muhammeda, a.s., i ta se praksa ne može mijenjati. Sam ikrar je javni dokaz ljudima o obraćenju nekoga u islam, ili da se osoba u njemu nalazi. To je izjava koja legitimira pri padnost i po kojoj se prosuđuje pripadnost zajednici muslimana.

Ebu Hanifino stanovište prihvataju mnogi kasniji mutekellimini, kao što su Ebu Mensur el-Maturidi, Ebul-Hasan el-Eš’ari, Kadi Ebu Bekr el-Bakillani, Ebu Ishak el-Esferaini, Umer en-Nesefi, El-Uši i mnogi drugi. Tog stava su bili i naši bošnjački akaidski alimi: Hasan Kafi Pruščak, Ahmed Bejadi-zade, Šejh Jujo Mostari i njihovi sljedbenici.

Hasan Kafi kaže: “Očitovanje je postavljeno kao znak i uvjet sprovođenja islamskih propisa na čovjeka, jer je vjerovanje skrivena stvar kojoj treba neki znak. Očitovanje zastupa vjerovanje u ovosvjetskim propisima, bez obzira da li se vjerovanje nalazi ili ne. Prema tome, ko srcem vjeruje, a jezikom ne očituje, on je vjernik kod Boga, iako se ne može smatrati takvim u pogledu ovosvjetskih propisa.”[1]

Neki akaidski teoretičari u ikraru vide nerazdvojan dio imana, pošto je spomenut prije tasdika. Međutim, mogli bi to opravdati time i tvrditi da je ikrar manifestacija tasdika, jer ukoliko ikrar postoji i očitovanje vjerovanja njime vrši, a nije manifestacija tasdika, ne vrijedi! Ebu Hanife je na to ukazao: “Samo očitovanje jezikom ne sači njava iman, kad bi to tako bilo, onda bi svi munafici bili vjernici.”[2]

Ikrar bez tasdika se smatra munafiklukom, makar u redoslijedu bio spomenut prvi. Pošto je jasno da je nemoguć iman bez srčanog vjerovanja, također je očito da je neprihvatljiv šehadet bez srčane iskrenosti.

Ovaj problem u sebi sadrži mnoga pitanja koja vode razmatranju u širinu i dužinu svih onih kojima nije jasno shvatanje imana, zbog čega mu daju različita tumačenja. Tu je Ebu Hanife jasno kazao da iman obuhvata ikrar i tasdik i da ikrar bez tasdika nije valjan, budući da je izjavi izvorište u iskrenom vjerovanju srca. Ako ikrar ne izvire iz tasdika, kako razumijemo od našeg Imama, onda to očitovanje ne vrijedi, jer se tom podvalom služe licemjeri.

Cijeli tekst, objavljen u 151. broju Časopisa za islamske teme i kulturu Hikmet, s podnaslovima:

• SAŽETAK
• UVOD
• IMAN – SAVRŠENO VJEROVANJE, ISLAM – SVESTRANO JAVNO ISPOVIJEDANJE
• ZAKLJUČAK.

nalazi se na linku: Mišljenja akaidske uleme o sastavu imana i islama

[1] Hasan Kafi el-Akhisari, Revdatu-l-džennat fi usuli-l-i’tikadat, 12.

[2] Ebu Hanife, Kitabul-vasijja.