Mustafa Muharemović: Ramazanski trenuci u Zvorniku, zajedništvo i istrajnost kroz godine

Ramazan je vrijeme u kojem se sjećanja vraćaju tiho, ali snažno, noseći sa sobom lica ljudi čiji su životi i djela ostavili trag dublji od svakodnevnih riječi. U mjesecu posta i sabura podsjećamo se da zajednice ne opstaju same od sebe, nego zahvaljujući pojedincima koji su u najtežim vremenima preuzimali odgovornost, čuvali dostojanstvo i budili nadu onda kada je izgledalo da je nema. U Podrinju, a posebno u Zvorniku, jedno od takvih imena je Mustafa Muharemović.

Njegova uloga nadilazi biografiju pojedinca i prerasta u simbol kontinuiteta, između onoga što je nasilno prekinuto i onoga što je, uz mnogo strpljenja i vjere, ponovo izgrađeno. Mustafa Muharemović bio je među onima koji su povratak razumjeli i kao obavezu prema ljudima, prostoru i pamćenju.

„Ramazani u djetinjstvu su sjećanja na borbu da me majka pozove na sehur, jer je to značilo da imam pravo taj dan postiti. Bilo je to vrijeme kada sam još bio nejak. Nerijetko je to bilo tako što se zapaštalo bez sehura. Nije bilo nekih posebnih društvenih događaja osim teravih-namaza i porodičnih iftara. Ramazan je u mom djetinjstvu bio u jesenjem periodu tako da dani nisu bili dugi ni previše topli, ali je bilo posla u seoskom domaćinstvu. I mi djeca smo imali svoje dužnosti u seoskim poslovima“, govori Muharemović o ramazanima iz svog djetinjstva.

Ramazani nakon povratka u Zvornik nosili su sa sobom posebnu težinu, ali i osjećaj smisla. Iako bez džamije, bez sigurnosti i bez osnovne infrastrukture, povratnici su u ramazanu nalazili snagu da se ponovo vide, prepoznaju i ostanu zajedno. Upravo taj duh okupljanja i istrajnosti postao je temelj duhovnog života u poratnom Podrinju.

„Godine 2002. ramazan je bio od 6. novembra do 6. decembra. U gradu Zvorniku smo klanjali teravih-namaz u privatnoj kući jer je džamija bila u izgradnji. Bilo je nekoliko napada na objekat tokom ramazana. Najteži je bio dva dana prije Bajrama. Džematlije koje su na teravih-namaz prolazile pored srednje škole su bile izložene verbalnim napadima, ali se na tome završilo, zahvaljujući suzdržanosti naših ljudi. Smirivanju situacije je doprinio Ibro Jahić, koji je bio na dužnosti zamjenika policije za saobraćaj u Zvorniku. On je inače diskretno pratio kretanja oko mjesta gdje smo klanjali teravije, kao i drugi policajci“, prisjeća se Muharemović.

“Ipak”, nastavlja Muharemović, “najvažniji je bio taj duh, želja da se okupe i klanjaju teravije u džematu. Na prvoj teraviji je bilo 19 osoba, a broj je postepeno rastao.”

„Taj duh je bio i u ostalim povratničkim sredinama koje sam obišao tog ramazana. Poseban događaj je bila noć uoči Bajrama kada smo uspjeli osposobiti džamiju za namaz i završiti priključak struje. Događaj paljenja prvih poratnih kandilja uoči Bajrama je bio poseban osjećaj. Kandilji su osvijetlili dio ulice. Bilo je to za nepuna tri mjeseca od početka radova na džamiji“, kaže Muharemović.

Ramazanski dani tog perioda bili su obilježeni skromnim uslovima života, ali i snažnim ljudskim odnosima. Uprkos oskudici, ramazan je bio vrijeme bliskosti, gostoprimstva i međusobne podrške.

„Osjećam potrebu da kažem da je tog prvog ramazana nekoliko dana sa nama proveo Rašid Muminović, muderris Gazi Husrev-begove medrese. Uslovi u to vrijeme su bili skromni. Pred sami ramazan smo vratili stan od šure u posjed. Dan uoči ramazana sam uselio u njega. Na brzinu smo ga opremili i spavali na spužvama. Međutim, njemu to nije smetalo“, sjeća se Muharemović.

Zajednički iftari ubrzo su postali jedan od najupečatljivijih izraza povratničkog duha, a njihovo značenje raslo je iz godine u godinu.

„Bilo je dosta zanimljivih trenutaka i ramazana za ove 23 godine. Poseban osjećaj u to vrijeme je bilo okupljanje na zajedničkim iftarima (prvi zajednički iftar smo organizovali već 4. dan ramazana te 2002), čime smo izražavali svoju potrebu za zajedništvom i oslanjanjem jednih na druge. Kulminacija zajedničkih iftara su bili oni na stadionu u Diviču kada je bilo 2.000 postača 2017. i 2018. godine“, kaže Muharemović.

Današnje generacije muslimana u Zvorniku, prema njegovim riječima, nastoje ramazan provoditi dostojanstveno i u skladu s mogućnostima koje imaju. Iako uslovi života i vjerskog djelovanja nisu jednaki onima u većim sredinama, vjerska prava se danas slobodno prakticiraju, a ramazan se u džematima doživljava kao vrijeme pojačanih aktivnosti i zajedničkog okupljanja. Kroz različite programe i sadržaje nastoji se ramazanski duh približiti svim generacijama, posebno mladima.

„U džematima se realiziraju različiti programi. Posebno bih istakao nekoliko segmenata. Nedaleko od jedne džamije je srednja škola. Učenice i učenici iz te škole dođu ponekad do džamije na akšam, iftare se, klanjaju namaz i vrate nakon odmora na nastavu. Imam informacije da prosvjetni radnici omogućavaju određeno vrijeme u toku časa za učenike postače kako bi se iftarili“, ističe Muharemović.

Na pitanje postoji li neki ramazanski trenutak iz njegovog života, iz djetinjstva, ratnih godina ili perioda povratka koji se i danas, s posebnom snagom, vraća u mislima i oblikuje njegov odnos prema ovom mubarek-mjesecu – on odgovara da se emotivno najradije prisjeća porodičnog iftara na očevom imanju u Kamenici pod jednom jabukom. Taj gutljaj vode i zalogaj imao je neku posebnu slast, a trenutak poseban osjećaj.

Poruke i pouke koje želi prenijeti, posebno mladima, uglavnom se odnose na to da budu spremni na požrtvovanost.

„Naime, potrebno je da mladi ljudi razumiju da život nije samo puka igra i zabava. Za bilo kakav rezultat je potrebno uložiti trud i napor. Potrebno se naučiti na odricanje i žrtvu. To je, prema mom mišljenju, glavna poruka mubarek-mjeseca ramazana“, kaže Muharemović.

Pripremio: Alem Dedić

(Edukativni magazim Moj ramazan, broj 8, februar 2026.)