Vijesti
Od petka do petka: Dr. Mensur Husić
Od petka do petka: Mensur Husić
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 21. do 27. augusta 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Mensur Husić, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva tuzlanskog.
Petak, 21. august 2026.
Jutro je izronilo u tišini naše terase, obgrljeno mirisom prve kahve i svježinom prirodnog ambijenta u kojem naša kuća diše. U tom mirnom trenutku sa suprugom Lejlom preplitao sam razgovore o onome što nam je najvažnije — o našoj djeci, njihovim koracima i odrastanju. Bliži se početak školske godine za našeg Malika, ali i za Eminu, koja nosi svoje snove na studije na FIT-u u Mostaru, a Malik upisuje drugi razred Behram-begove medrese. Lejla je pedagog u Medicinskoj školi u Tuzli, pa smo uz dno fildžana dotakli i njene školske obaveze, popravne ispite i sve one brige koje početak školske godine nosi.
Po dolasku na posao, mir jutra ustupio je mjesto radnom ritmu. Sa Džemal-ef. Šadićem, glavnim imamo Čelića, razgovarao sam o promociji knjige zakazanoj za 28. august u Čeliću, a potom sa Hamdijom Islamovićem, glavnim imamom Gračanice, ugovarao detalje za septembarski seminar vjeroučitelja. Put me dalje odveo u Medresu, gdje sam sa upravnikom Elvedinom Kozarevićem dogovorio detalje za Osme susrete Mreže mladih — projekat u kojem su naše Muftijstvo i Medresa domaćini, a Rijaset nosilac ove važne aktivnosti. Vrativši se u Muftijstvo, sa Sadif-ef. Mahmutovićem pregledao sam pažljivo pripremljene promotivne materijale, dok sam sa Izet-ef. Salkanovićem, glavnim imamom Zvornika, potvrdio posjetu Memorijalnom centru Kalesija, džamiji i tvrđavi Kušlat, te rezervaciju večere za omladinu na Diviču. Razgovarao sam i sa Elvir-ef. Hodžićem, koji je imao zadatak prenijeti poruku omladini u Memorijalnom centru Veljaci, dok me glavni imam iz Srebrenice Damir Peštalić obavijestio, da nažalost, neće moći biti s nama te da će odrediti izaslanika.
Nakon akšam-namaza, započelo je svečano otvaranje susreta. Dočekali smo drage goste i podijelili večeru, razgovarajući o dubokom značaju Mreže mladih i stotinama mladih duša okupljenih oko ovog dobra. U džamiji Medrese klanjali smo akšam-namaz, a potom ushićeno otvorili susrete. Muftija Vahid-ef. Fazlović, kao izaslanik reisu-l-uleme, uputio je mladima riječi dobrodošlice, a obratili su im se i direktor Uprave za vjerske poslove Mensur Malkić te dr. Enes Svraka. Ljepoti ambijenta doprinijela je i izvedbe ilahija, kasida i sevdalinki naših mladih aktivista. Klanjali smo jaciju, ispratili omladinu i otišli kući. Na kućnom pragu dočekala me moja Lejla, ispričavši mi kako je protekao njen i dan naše djece. Kada čovjek uđe u svoj dom, valja mu namiriti i dušu – pristupio sam svojoj obavezi, redovnom druženju s Kur’anom i tihoj analizi dana koji je ostao iza mene. Obećao sam supruzi da ću već ujutro nabaviti materijal za majstore i ugovoriti prevoz, radovi oko dvorišta se nastavljaju i zahtjevaju malo truda i moram se uključiti.
Subota, 22. august 2026.
Subota me zatekla u ranom pokretu — otišao sam do skladišta po materijal za majstore, a potom me put poveo prema Kalesiji. U tržnom centru Belamionix sastao sam se s Ahmetom Grahićem, dobrom dušom koja brine o Memorijalnom centru Kalesija, i vrijednim hfz. Izet-ef. Salkanovićem, glavnim imamom MIZ Zvornik. Čekali smo tri autobusa mladosti koji su krenula u posjetu Memorijalnom centru u Kalesiji, Potočarima i Srebrenici, uz planiranu posjetu džamiji i tvrđavi Kušlat. Ahmet se obratio omladini, govoreći im otvorenog srca o žrtvama genocida, pokopanim Zvorničanima i šehidskom mezarju. Dok smo uz kahvu čekali dr. Enesa Svraku, Ahmet nam je kazivao o svom životu, školovanju i radu. Iako nosi 72 godine, u njemu je mladalački elan, pa čovjek slušajući ga uči kako se dostojanstveno nosi život i preuzeti emanet. Govorio je o Bijelom Potoku, Memorijalnom centru i plemenitoj ideji o spomen-sobi i ploči s ispisanim imenima svih žrtava. Osjetio sam da živi s tim idejama i projektima. Dok je govorio, razmišljao sam kako mu pružiti pomoć, ko bi to mogao. To je naša dužnost prema onima koji su ubijeni u genocidu i masovnim zločinima s elementima genocida, ali i prema našoj budućnosti. Ono što se ukleše ostaje, kaže arapska poslovica.
Kada je stigao dr. Svraka, krenuli smo ka Srebrenici. Mladi su otišli prema Kušlatu, gdje im se nadahnuto obratio Mustafa Muharemović. Operativni tim je uradio besprijekoran posao — ta naša omladina nosi zadivljujuću odgovornost. Na putu smo svratili u džamiju u Hrnčićima da uzmemo abdest, a potom nastavili prema Potočarima. Pred autobuskom kolonom obratio sam se omladini i najavio Ahmed-ef. Hrustanovića, imama Centralne džamije u Srebrenici — mladog čovjeka od 39 godina, šehidsko dijete, oca petero djece i vjeroučitelja u srednjoj školi.
Poklonili smo hatmu koju su mladi proučili pred duše šehida. Dok su njihovi glasovi učili, gledao sam u tišinu bijelih nišana — svaki od njih kao da progovara, svaki nosi jednu prekinutu mladost, jednu tešku sudbinu i svjedoči. Oni stoje i svjedočit će do Sudnjega dana o genocidu nad našim narodom. Potom smo ušli u Memorijalni centar. Mladi su u dostojanstveno obilazili muzejske postavke, mnogi prvi put u životu. Gledali smo i film s teškim, bolnim scenama; zrak je bio težak od tišine. Zaposlenica Centra nam je priznala da odavno nije primila tako zrelu, pristojnu i odgojenu omladinu.
Put nas je dalje vodio prema Veljacima, gdje nas je dočekao glavni imam Elvir-ef. Hodžić. Njegovo obraćanje bilo je nadahnuto i inspirativno za omladinu. Dan smo završili na Diviču uz organizovanu večeru. Predivno mjesto, gostoprimstvo našeg naroda i pogled na sunce koje polahko zaranja u vodu uz blag, topao vjetar. Mladi su ostali do akšama, a mi smo krenuli nešto ranije. Dok je dr. Svraka šetao uz jezero, ostao sam s dvojicom mladića razgovarati o planovima i budućnosti Mreže mladih.
Stigao sam kući oko deset sati. Lejla je još radila —tek smo se preselili, pa kuća uvijek traži vrijedne ruke. Kako volim kahvu, zamolio sam je da mi naspe dva fildžana, jer meni kasni sati ne smetaju da uživam u njoj. Razmišljao sam o proteklom danu i našoj omladini. Čestiti su, a njihova lica isijavaju čistotom srca. Ova Mreža je neizmjeran bereket — okupiti tridesetak moralnih i obrazovanih mladih ljudi velika je stvar, a zamislite da ih imamo na hiljade. Allahu moj, koliko ova djeca znače svojim porodicama, mahalama i društvu. To su naša djeca. Ne trebaju ona proživljavati iskušenja koja smo mi morali proći, ali moraju znati svoju prošlost – jer ko ne zna odakle je pošao, ni budućnost mu neće biti jasna. Nakon toga pristupio sam pisanju pogovora na monografiju „Tekija Šejh Ahmed Nurudin u Tuzli“, koja svjedoči o bogatoj duhovnoj i kulturnoj tradiciji ove tekije i njenom značaju za Tuzlu.
Nedjelja, 23. august 2026.
Nedjelju sam proveo u krilu doma i porodice. Čuo sam se s kćerkom Eminom i osjetio kako mi srce zebe — puno mi nedostaje, a čim ona ode, kuća ostane nekako prazna. Ostajemo Lejla, Malik i ja, a uskoro će i Malik u Medresu, pa ćemo se polako učiti na tišinu doma. Prije deset godina izgubili smo našeg Osmana. Lejla mi često govori o njemu, i u tim trenucima najjasnije vidim tu duboku, ponornu razliku između majčinske i očeve emocije. Majke sve proživljavaju iz samih dubina bića, dok mi muškarci nastojimo razumjeti i prihvatiti. Ali Allahova je ipak najpreča i u njoj tražimo smiraj.
Popodne sam otišao u Medresu na zatvaranje susreta Mreže mladih. Posebno me u dušu dirnulo obraćanje Edina Haračića Kleja, koji je kazivao o svom ratnom putu. Kao mladić od svega 21 godinu, Edin je sa svojim saborcima 1994. godine u jednoj bici učestvovao u uništavanju pet tenkova te prekinuo veliku ofanzivu neprijatelja. Pitao sam ga kako se čovjek osjeća u toj situaciji, a on mi reče: „Bio sam smiren.“ Dok sam ga gledao, u glavi mi se javio glas ajeta: „I nisi ti bacio kada si bacio, nego je Allah bacio.“ Odakle dječaku tolika čelična snaga i mir?
Nakon toga mladi iz čitave Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Hrvatske, Švicarske i Švedske dijelili su svoje utiske. Na kraju smo se dr. Enes Svraka i ja obratili toj predivnoj mladeži i ispratili ih kućama.
Vratio sam se kući, nakratko odmorio, a potom otišao u moje Meškoviće, kod mame. Kod mame su razgovori uvijek topli. Ona je naša heroina – bila mi velika podrška kada sam kao učenik Medrese bio teško ranjen. Ne znam odakle u jednoj ženi toliko snage, stabilnosti i sabura. Sa nekoliko rečenica uspjevala je insanu da ulije toliko elana. Otac Izet rahmetli je preselio prije osamnaest godina, i otada nastojim da ne prođe sedmica da bar dva ili tri puta ne odem do mame, da je zagrlim i da popijemo našu kahvu.
Ponedjeljak, 24. august 2026.
Ponedjeljak je donio gust raspored i radne obaveze. Organizovali smo seminar za oko 200 vjeroučitelja iz 120 osnovnih i 53 srednje škole s područja našeg Muftijstva. Tema je bila izuzetno savremena: „Uloga umjetne inteligencije u obrazovanju“, a vrsna predavanja održali su dr. Jasmin Hasančević i dr. Nezir Halilović. Na otvaranju se obratio muftija dr. Vahid-ef. Fazlović, uputivši vjeroučiteljima snažne poruke, a seminaru su prisustvovali i ministar obrazovanja dr. Ahmed Omerović te predstavnica Pedagoškog zavoda. Seminar smo realizovali u dvije grupe, a pauzu iskoristili za razgovore o izazovima pred kojima stoji savremeno obrazovanje.
Kako Muftija nije mogao prisustvovati okruglom stolu povodom 30 godina od prvog organizovanog povratka Bošnjaka na njihova ognjišta — u Mahalu, Jusiće, Kozluk i druge — zamolio me da odem kao njegov izaslanik. Pogledali smo potresan film o povratku; ti ljudi iz Mahale prvi su probili led i dokazali da je povratak moguć. Slušao sam izlaganja glavnih imama, ministara, a posebno zadovoljstvo bilo je slušati prof. dr. Seada Selimovića, novinarku Almasu Hadžić i Dževada Tosunbegovića, načelnika Kalesije u danima povratka. Bila mi je velika čast prenijeti muftijine selame i obratiti se prisutnima.
Povratak na svoja ognjišta, uz odbranu domovine, jedno je od naših najvećih historijskih dostignuća. Nakon više od dvije stotine godina Bošnjaci su se vratili na svoje, obnovili kuće i podigli porušene džamije. Nismo se vratili u Beograd, Užice, Valjevo i druga mjesta odakle smo nekada davno protjerivani, ali smo se ovaj put, nakon brutalne agresije i zločina vratili, vratili na svoj toprak grude i naš je imperativ da tu ostanemo. Nakon akšama vratio sam se kući. Lejlu sam zatekao kako u kasnim satima, polahko i po svom tabijatu, dovodi dom u red i čeka da podijelimo mir ove noći.
Utorak, 25. august 2026.
Utorak nam je poklonio nešto mirniji ritam. Ujutro sam popio kahvu s majstorom koji nam radi fasadu na kući. Kroz razgovor mi je ispričao svoju sudbinu — u ratu je sa svega 23 godine bio borac i prošao najteža ratišta. Čovjek je iz ugledne kuće, vrijedan i pažljiv; divio sam mu se gledajući kako radi i kako više pazi na tuđe nego na svoje. Lijepo govori, a djeca su mu odgojena za primjer. Čovjek uči dok je živ, jer svaki je čovjek jedan mali, neistraženi svijet za sebe i svako je iskustvo dragocjeno.
Potom sam otputovao u Gornju Tuzlu, gdje sam bio predavač na Carskom mevludu. Bilo je to duhovno napajanje; prelijepim glasovima počastili su nas šejh Asim Čakal, Benjamin-ef. Smajlović i imami MIZ Gornja Tuzla. Nakon mevluda održao sam vaz, a potom smo se zadržali uz kahvu, halvu, kolače i mevludsko šerbe. Gornja Tuzla uvijek dočeka čovjeka raširenih ruku i posebnom toplinom. Razgovarao sam s glavnim imamom o predstojećim mevludskim aktivnostima, početku mektepske godine i saradnji sa školom.
Posebno radostan trenutak bio je susret s Husejn Hadžimehmedovićem, vrijednim insanom, koji gazi 95-tu godinu. Kada su me pitali koliko mu dajem godina, rekao sam između 67 i 70. Nasmijao se od srca i rekao da je već 46 godina u penziji i da otada na razne načine hizmeti svom džematu —edebli insan. Govorio je o svojoj djeci i pažnji koju mu pružaju, posebno naglašavajući vrijednost ženske djece. Slušao sam ga i klimao glavom: ženska djeca zaista nose posebnu, tanku osjetljivost prema roditeljima.
Kasnije sam stigao kući. Kako se Malik sprema za školu, Lejla je predložila da odemo do Tuzle i dokupimo sve što mu nedostaje. Otišli smo zajedno — volim te naše porodične vožnje, jer u automobilu uvijek poteku najljepši razgovori. Potom smo se vratili u toplinu našeg doma.
Srijeda, 26. august 2026.
Srijedu sam započeo u kancelariji sekretara Muhameda Hasanspahića, provjeravajući prispjele dopise. Sate sam posvetio analizi izvještaja o mektepskoj pouci, islamskoj vjeronauci i prvom mektepskom takmičenju. Trebalo je dosta truda i vremena, ali sam sve završio kako bi sjednica u četvrtak dočekala spremne materijale. Po isteku radnog vremena spremio sam se i krenuo prema Bijeljini, gdje sam bio predavač na Centralnoj mevludskoj svečanosti.
Putovao sam preko Zvornika, Kozluka, Šepka i Janje. Oči su upijale ljepotu Podrinja, ali tu ljepotu povremeno presijeku putokazi sa natpisima Branjevo, Pilica, vraćajući misli na stravična smaknuća našeg naroda. U Bijeljinu sam stigao pred akšam-namaz. Atik džamija stajala je impozantno. Posmatrajući njenu ljepotu, razmišljao sam o danima kada je bila pretvorena u pepeo — kakvo to srce može bogomolju pretvoriti u ruševinu? Ista sudbina zadesila je i ostale bijeljinske džamije, ali snaga duha našeg naroda pobijedila je zlo: džamije su ponovo podignute, a narod se vratio. To je velika pobjeda života nad rušenjem.
Dok sam sjedio u džamiji, razmišljao sam koliko više moramo činiti za povratnička mjesta. U Podrinju i Posavini odrastaju hiljade naše djece, a hoće li tamo ostati ne zavisi samo od njih, već i od nas – od toga hoćemo li otvoriti fabrike, pokrenuti otkup voća i osigurati radna mjesta. Mnogo smo uradili, ali ako ne budemo uporni, to nam može iscuriti poput kroz prste. Kada u nama proradi inat, čuda pravimo, ali čini mi se da nam danas upravo te odlučnosti nedostaje.
Hor Medžlisa, polaznici mekteba i imami izveli su prelijep program. Nakon mog obraćanja klanjali smo jaciju-namaz, a potom se u mektepskom centru zadržali s imamima uz kahvu, razgovarajući o izazovima s kojima se susreću na društvenim mrežama. Mladi imami u Bijeljini su izuzetno predani i vrijedni. Kući sam se vratio preko Ugljevika i Majevice, stigavši oko pola dva iza ponoći. Lejla i Malik su me čekali budni. Malik to možda ne pokazuje, ali je izuzetno emotivan i brižan dječak. Ponovo smo popili kahvu, malo se našalili i porazgovarali. Pred spavanje sam nastavio čitati Gunju Abdul-Kadira el-Gejlanija, pitajući se odakle su veliki ljudi napajali svoja srca da ostave neizbrisive tragove u povijesti.
Četvrtak, 27. august 2026.
Četvrtak je protekao u znaku sjednice Muftijstva tuzlanskog, gdje smo analizirali izvještaje i slagali obaveze za nadolazeću mektepsku godinu. Početak mektepske godine uvijek nosi posebnu odgovornost, jer nam je data prilika da u srca najmlađih posijemo znanje, odgoj i trajne vrijednosti.
Tokom dana nakratko sam razgovarao sa mr. Samirom Sinanović, asistentom na Filozofskom fakultetu. Zajedno predajemo sociološku grupu predmeta — Sociologiju religije, Sociologiju odgoja i obrazovanja, Opću sociologiju i Sociologiju bh. društva — pa smo uskladili raspored i pregledali spisak studenata koji izlaze na drugi ispitni rok. Samir je veoma plemenit, vrijedan i perspektivan insan. Dan se polahko zaokružio u radnoj atmosferi, spreman za sve ono što nova školska i mektepska godina stavljaju pred nas. Danas sam došao na vrijeme kući, odmah poslije radnog vremena. Malik je kosio travu u bašči pa sam mu pomogao i bio podrška. Klanjali smo akšam-namaz, popili akšamsku kahvu na balkonu i razgovarali o protekloj sedmici i aktivnostima. Otišao sam sa Malikom na jaciju-namaz u Gradsku džamiju kod Bilal-efendije. U džamiji je bilo mnogo džematlija na jaciji. Nakon što sam se vratio kući, pristupio pripremi za sutrašnju promociju knjige Šejh hfz. Hajrudin-ef. Hajrullahović. Promocija će biti upriličena u Čeliću.
