Čistoća je mnogo više od onoga što vidimo

Piše: Dr. Sead-ef. Seljubac

Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah

U 222. ajetu sure El-Bekare Uzvišeni nam kaže:

Doista Allah voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.

Ovom prilikom ćemo se, s Božijom pomoći, u duhu citiranog ajeta, osvrnuti na temu koja je vezana za naše svete prostore, ali i za naš odnos prema Bogu, sebi i svijetu u kojem živimo uopće, a riječ je o čistoći. Zašto?

Držeći se pravila da „naš zahir govori o našem batinu – naš vanjski izgled i način ponašanja govori o našem unutarnjem, duhovnom stanju“, tvrdimo da je naš odnos prema čistoći mnogo više od onoga što vidimo.

Postoje najmanje dvije vrste čistoće: ona vanjska, vidljiva – čistoća našeg tijela, odjeće, stana, avlije, okoliša (u koji ubrajamo i našu mahalu, najbližu džamiju, njen harem i mezarje…) i ima ona unutarnja, nevidljiva čistoća – čistoća srca i duše, čistoća namjere i misli, čistoća osjećaja… Nije potrebno nabrajati šta su suprotnosti ovim vrstama čistoće, kao što je suvišno i posebno isticati činjenicu da je ekološki problem na ovim prostorima jedan od najvećih problema današnjice. Sve se samo nudi. Oku koje hoće da vidi.

Na početku smo citirali ajet u kojem stoji da: Allah doista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. Ko god tvrdi da voli Uzvišenog Allaha a ne voli čistoću taj ne voli ono što Allah voli i nije iskren u svojoj ljubavi prema Allahu, dž.š. Ljubav prema čistoći, iz ljubavi prema nečemu što Voljeni voli, je znak iskrenosti prema Voljenome.

Ako nam je okoliš nečist to ukazuje na mogućnost da nam je i vlastiti stan neuredan, a ako idemo dalje dovest ćemo u pitanje i ličnu higijenu, a ako produžimo u unutrašnjost pa zavirimo u srce i dušu mogli bismo svašta naći. Zato bih volio da korake poredamo po logici otklanjanja uzroka.

Svaki odnos proizilazi iz stava i uvjerenja. Možemo govoriti o stavu okruženja kao zajednice ili zbira pojedinačnih uvjerenja, i stavu svakog od nas lično, na šta bih ovom prilikom stavio težište, jer promjene kreću od jedinki i prelaze u kolektivnu volju i akciju.

Svako je vrijeme pogodno za pozitivne promjene. Čekanje i odgađanje su suviše opasni da bismo se u njih upustili.

Počnimo od srca. Očistimo ga iskrenom tevbom Uzvišenom Gospodaru, Koji voli one koji se često kaju. Naslage grijeha koje prekrivaju naše srce treba skinuti i tako čisto srce okrenuti prema Rabbu. Sa čišćenja srca treba preći na čišćenje uma. Ružne misli prljaju ambijent u kojemu se trebaju roditi plemenite ideje i dobre namjere. Iz čistog srca i prečišćenog uma činimo napor da jezik očistimo od ružna govora, onaj isti jezik kojim spominjemo uzvišeno Ime Gospodara svjetova. Tako se iz čiste nutrine čistoća, postepeno, preliva na vanjštinu, na našu komunikaciju sa svjetovima. Lijepa riječ je već čin koji treba, u slijedećem koraku, rezultirati i ljepotom djela, svih vrsta.  

U konkretnijoj ravni to bi bilo ovako. Za primjer ćemo uzeti odnos prema namazu. Neko od nas ima mnogo propuštenih namaza. Propuštanje namaza je veliki grijeh. Srce je pokriveno debelim naslagama crnila. Koliko još danas, ako je moguće ovog časa, ta osoba treba donijeti iskrenu teobu, pokajati se svome Rabbu, zatražiti oprost i odlučiti da taj propust više neće činiti. Ako je uzrok tog propusta bilo potcjenjivanje namaza kao obaveze prema Uzvišenom Stvoritelju, onda mu valja promijeniti, u vlastitom umu, i stav prema jednom od osnovnih stubova našeg Dina, te tako i um očistiti od tame koja je sprječavala da svjetlo spoznaje dopre do svijesti. Iskrenost tako donesenog čistog nijjeta se provjerava odmah danas, u vrijeme namaza čiji vakat još traje. Ako ta osoba ustraje u realizaciji tako važne odluke u njenom životu, onda će to utjecati na njen odnos prema ličnoj higijeni – neće sebi dozvoliti da svakakav stane pred Svemogućeg; a onda: neće dozvoliti da prostor u kojem klanja bude zagađen prisustvom alkohola; neće dopustiti da usta koja uče Kur’an u namazu izreknu psovku nakon toga; neće, vremenom, dozvoliti svom oku da gleda u haram, svom uhu da sluša haram, svojoj ruci da posegne za haramom, svojoj nozi da kroči u haram. U narednim koracima će pokrenuti akciju čišćenja okoliša svoje ulice, čišćenja prostora svoje džamije i njenog harema, svojih mezarluka i vakufskih parcela, društvenih prostora koje se zajednički koriste, izletišta, itd., cijele nam lijepe Bosne i Hercegovine. Njegov lijep odnos prema Bogu popravit će njegov odnos prema drugome i drugačijem, prema biljkama i životinjama, prema cijelom svijetu… Na isti način možemo za primjer uzeti i njegov odnos prema učenju Kur’ana, prema postu, itd.

Tako se čine konkretni koraci u pravcu pozitivnih promjena, u ime Uzvišenog Rabba. Tako se loše mijenja u dobro, tako se ružno mijenja u lijepo, tako se zao pojedinac pretvara u dobru društvenu jedinku, tako zbir pozitivnih osoba mijenja loše društvo u primjernu zajednicu.

Trenutno stanje, to je očito, nije dobro. Da nas Uzvišeni Allah sačuva, ali krećemo se svakodnevno ka gorem. Prljavština, zlo i nered postepeno postaju naše normalno stanje. Iz te pozicije počinje se na dobre i pozitivne gledati kao na nepoželjne, a to je katasrofalna pozicija, koja sluti na propast. Onu koju je doživio Lutov narod koji je vjernike smatrao nepoželjnim „čistuncima“. Niko od nas ne bi volio biti dio zajednice kojoj prijeti samouništenje. Iskoristimo zato svaku priliku, svaki momenat, da unesemo ljepotu i čistoću u svoje duše, u svoje domove, u svoje okruženje i svoju zajednicu. Zračimo pozitivnim mislima i osjećanjima, nudimo pozitivne ideje i pokrećimo pozitivne akcije. To je istinski odraz ljepote našeg Dina – čistoća, moralna i fizička. Svoje ružne navike, uz iskreno pokajanje, promijenimo u lijepe. Potrudimo se, zato, da se oko nas širi čistoća i miris. Čitajući, prije nekoliko godina, Bilten Medžlisa Islamske zajednice Zagreb (br. 164. svibanj 2015., str. 4.) naiđem na citat koji želim s vama, ovom prilikom, podijeliti: Prenosi se da su ashabi govorili: „Kada čovjek bude na samrti bude rečeno meleku: ‘Pomiriši njegovu glavu!’, pa on to uradi i kaže: ‘Osjećam na njegovoj glavi miris Kur’ana’, pa mu se onda kaže: ‘Pomiriši njegovo srce’ i on pomiriše i kaže: ‘Osjećam miris posta’, pa mu bude rečeno: ‘Pomiriši njegova stopala’,, i on to uradi i kaže: ‘Osjećam miris stajanja u namazu’, tada melek kaže: ‘Sačuvao je sebe pa ga je Allah sačuvao.’“

Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam

već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu,

Onaj koji mnogo daruje!

(Alu ‘Imran, 8)