Od petka do petka: Edin Peštalić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 16. do 22. oktobra za čitatelje portala Preporod.info piše hafiz dr. sc. Edin-ef. Peštalić, imam Džamije “Kralj Abdullah” u Tuzli.

Petak, 16. oktobra

Ustao sam ranije nego inače. Alarm na mobitelu još nije ni zazvonio. Jutros je na sabah-namazu bilo 56 džematlija. Noć ranije završavao sam pisanje hutbe o temi: Jesmo li vjerni principima vjere? Možda me je upravo ta tema natjerala da poranim. Neke teme čovjeka opterete i prije nego što ih izgovori pred drugima. Ponekad se pitam boli li nas više istina ili naša nemoć da se s njom suočimo. Petkom, odmah nakon sabah-namaza, u džamiji isprintam hutbu kako bih je do džuma-namaza još jednom iščitao i, ako bude potrebno, napravio poneku korekciju. Otvaram e-mail i vidim da je stigla hutba o zekatu na poljoprivredne proizvode iz Rijaseta Islamske zajednice. Danas je ipak nešto lakša tema na džuma-namazu. Službena hutba se mora pročitati, a i tema je važna.

Nisam još ni izašao iz džamije, a čujem da je stigao Bešlaga Smajić, dugogodišnji član Džematskog odbora i mutevelija u jednom od mandata. Već šest mjeseci, svakoga jutra od 06:15 sati pa sve do ikindija-namaza, najčešće provodi vrijeme s majstorima koji ovih dana privode kraju radove na uređenju platoa ispred i oko džamije.

Skuha im kahvu, naruči doručak, pripremi hladan sok za vrelih dana, a kada zatreba, upozori i na propuste u izvođenju radova. Usput obavi desetine sitnih popravki i poslova koje mnogi nikada neće ni primijetiti. Neki se u šali znaju zapitati kvari li se išta u našoj džamiji upravo zbog Bešlage, odnosno zahvaljujući njemu, jer uvijek pronađe način da nešto popravi prije nego što problem postane veći. Sve to zahtijeva mnogo truda i strpljenja, a posebno kada čovjek više nije u godinama u kojima se takvi napori lahko podnose.

Fatima Hodžić stigla je i prije mene. Već 26 godina brine o čistoći naše džamije. Još samo da dođe Tenzila Horozić pa da se kahva počne kuhati.

Otkako postoji naš džemat, Tenzila je jedna od pokretačkih snaga među džematlijkama i veliki oslonac nama imamima. Prisutnost pojedinih ljudi postane toliko prirodna da ponekad zaboravimo koliko bi se toga promijenilo kada ih ne bi bilo. Uskoro dolazi i Omar Kulejbi, Palestinac i bosanski zet, koji se brine o uređenju zelenih površina oko džamije. Petkom ga čeka i postavljanje itisona na pločnik ispred džamije.

Neke džematlije toliko žure na posao da se čak i ne usuđuju ući u džamiju i klanjati, jer strahuju da će im zbog gužve trebati desetak minuta da izađu pa im mogućnost da klanjaju ispred džamije dosta olakša. 

Nakon sabaha valja odvesti i djecu u školu. Jutro je hladno da bi išli pješice ili taksijem. Prvo vozim do Behram-begove medrese, a zatim do OŠ „Novi Grad“. Usput svraćam i na pijacu. Mnogo je naših džematlija koji tu rade. Svako od njih na neki je način vezan za Džamiju „Kralj Abdullah“. Mnogi su učestvovali u našim humanitarnim akcijama, podržavali džematske projekte i pomagali onda kada je trebalo. Džemat nije samo prostor u kojem se klanja. On se prepoznaje i na pijaci, na radnom mjestu, u porodičnom domu, u komšijskoj pomoći i u spremnosti čovjeka da se odazove kada ga zajednica treba.

Danas s olakšanjem najavljujem džematlijama da ćemo još naredna dva petka prikupljati sredstva za izgradnju nadstrešnice ispred džamije i uređenje harema. Na tom projektu radimo već tri godine. Sada ga, hvala Allahu, privodimo kraju. Radost je veća i zbog toga što ćemo radnicima moći na vrijeme isplatiti sve što smo dogovorili. Iza svakog završenog projekta stoje mjeseci planiranja, dogovaranja, prikupljanja sredstava, čekanja i brige. Ljudi najčešće vide ono što je izgrađeno, ali rijetko i sve ono što je prethodilo tome.

Džuma-namaz. Oko hiljadu klanjača. Dok gledam ljude kako ulaze u džamiju, razmišljam o tome koliko različitih životnih priča stane u jedan saf. Neko je došao s posla, neko će se na posao tek vratiti, neko je zabrinut zbog porodice, neko nosi teret o kojem nikome ne govori. Svi smo tu, makar na trenutak, pred istim Gospodarom.

Nakon farza većina žuri na posao ili na kahvu. Manji broj ostaje da s imamom i mujezinom prouči do kraja zikrove i dovu. I to je dio naše svakodnevice. Svako ima svoj ritam, svoje navike i svoje mogućnosti. Poslije namaza treba prebrojati i sergiju, a zatim sačiniti zapisnik. Mutevelija, hadži Džafer Čirak, kasnije će novac i zapisnik predati blagajniku Enveru Huskiću na čuvanje. I to je dio povjerenja džemata koji počiva na odgovornosti, urednosti i međusobnom povjerenju.

Nakon džuma-namaza dolazi i nekoliko džematlija po svoje vakufname jer prošle sedmice nisu mogli prisustvovati svečanosti njihove dodjele. Svaka vakufnama nosi svoju priču. Nekome je to uspomena na doprinos zajednici, nekome potvrda da je dio nečega što će ostati i nakon njega. A vakuf je, u svojoj suštini, upravo to: ostaviti dobro koje će nastaviti služiti ljudima.

Već za sat vremena moj kolega hfz. Ahmed-ef. Rahmanović klanjat će studentsku džumu. Ove sedmice je njegov red. Na tom namazu okupi se oko 60 klanjača.

Nekima je to jedina prilika da obave džuma-namaz jer zbog posla ili školskih obaveza ne mogu stići na džumu u 13:00 sati. I to je važan podsjetnik da vjerski život ne smije zanemariti stvarne potrebe ljudi. Ponekad je potrebno pronaći način da se ljudima olakša put do džamije.

Poslije ikindije obilazim radove oko džamije da vidim kako sve izgleda. Svakoga dana prostor je ljepši i poprima drugačiji izgled. Džematski odbor i mi imami radujemo se svakom ugrađenom kamenu. Možda nekome sa strane nije sasvim jasno zbog čega nas toliko raduje ono što se na prvi pogled može činiti tek građevinskim poslom. Majstorima je to posao koji treba završiti, a nama je mnogo više od toga. Nas svaki završeni detalj raduje kao nešto naše. Ne zato što smo nešto sagradili, nego zato što smo zajedno učestvovali u dobru. Ponekad se zapitam koliko je važno da i sami sebi objasnimo vrijednost onoga što radimo. Jer, kada čovjek izgubi osjećaj smisla, i najljepši posao može postati samo obaveza.

Nakon akšam-namaza je halka Kur’ana za džematlijke. Redovno nam dolazi dvadesetak žena. Učimo Kur’an. Ispravljam ih kada pogriješe, ali se trudim da ih ne obeshrabrim. Vidim koliko se trude. Godine čine svoje, vid nije kao nekada, harfovi se ponekad teže izgovaraju, ali one rijetko propuštaju halku.

Ustrajnost je, čini mi se, jedna od najljepših osobina vjernika. Nije uvijek najvažnije koliko brzo učimo, koliko znamo ili koliko smo napredovali. Važno je i to što se vraćamo, što ne odustajemo i što nastavljamo i onda kada nam nije lahko.

Prije desetak dana imali smo svečanost povodom završetka hatmi za odrasle džematlije i džematlijke. Sada ih, pomalo u šali, zovem maturantima. Vidim da im taj naziv godi. U njihovim očima prepoznajem ponos, radost i zadovoljstvo zbog nečega što su dugo željeli, a sada ostvarili. Možda su upravo ovakvi trenuci među najljepšim dijelovima našeg posla: kada čovjek vidi da je nekome pomogao da ostvari nešto što mu mnogo znači.

Klanjali smo i jacija-namaz. Nakon namaza sjedam s dvojicom najmlađih članova Džematskog odbora, Hrnjić Mahmudom i Jupić Hajrudinom. U restoranu u vakufskom objektu uz džamiju pijemo kapućino i razgovaramo o omladinskim aktivnostima u džematu. Razmišljamo šta bismo mogli pokrenuti, kako mladima ponuditi sadržaje koji će ih privući i kako im dati priliku da pokažu svoje sposobnosti, ideje i inicijativu.

Važno je da mladi ne budu samo oni koje ćemo pozivati na naše aktivnosti. Potrebno je da budu i oni koji će ih osmišljavati, predlagati i realizirati. Zajednica koja želi trajati mora imati povjerenja u svoje mlade i prostor za njihovu energiju.

Nakon dana provedenog u džamiji vraćam se kući. Djeca su odavno došla iz škole. I supruga Senada vratila se s posla. Sada i njima trebam posvetiti vrijeme i pažnju, a umor se već osjeti. Imamski posao čovjeka često iscrpi više psihički nego fizički. Tokom dana pojavi se mnogo neplaniranih obaveza, razgovora, molbi, pitanja i potreba džematlija. Jedan razgovor otvori novi problem, jedan dogovor donese novu obavezu, a jedna završena aktivnost već otvara prostor za sljedeću.

Danas sam obavio 17 telefonskih razgovora u ukupnom trajanju dužem od 134 minuta. A to su samo telefonski razgovori. Tu su i susreti u džamiji, razgovori usput, dogovori s majstorima, obaveze oko djece i sve ono što se ne može unaprijed isplanirati. Ponekad mi se čini da porodica na kraju dana dobije onaj dio mene koji je preostao nakon svih drugih obaveza. Znam da to nije uvijek pravedno prema njima.

Dan je završen, ali obaveze nisu. Neke će sačekati jutro, neke će se pojaviti neplanirano, a neke će ostati u mislima i onda kada se sve utiša. 

Subota, 17. oktobra

Jutros me na sabah probudio prvi alarm na mobitelu. Inače su mi potrebna najmanje tri alarma da bih se probudio. Ponekad moj alarm probudi i komšije. Pomislim kakav bi sevap imao moj mobitel da je čovjek. Ili da je, barem, proizvod muslimanskog uma. Nažalost, nije. Ipak, i muslimanima može olakšati život jednako kao i svim drugim ljudima. Valjda je i to jedna od pouka vremena u kojem živimo: ono što čovjek stvori može koristiti svima, bez obzira na to ko ga je osmislio.

Nakon sabah-namaza probudio sam djecu da ustanu i klanjaju. Obično to radi supruga, ali ona je sinoć s učenicima svoje škole krenula na ekskurziju u Budimpeštu.

Vikendom nema radova oko džamije, pa do početka mektepske nastave imam još malo vremena da se vratim u krevet. Ipak, razmišljam šta bih danas mogao raditi s djecom, gdje bismo mogli otići i kako provesti dan. Ali hodža, uglavnom, ne može unaprijed planirati svoj dan. Najprije mora saznati hoće li u džematu biti dženaza ili neka druga vanredna obaveza. To, po pravilu, neću znati prije podne-namaza. Tako se čovjek navikne da svoje planove ostavlja otvorenim, a vrijeme i obaveze usklađuje s onim što dan donese.

U mektepskim učionicama nastavu danas drži moj kolega hafiz Ahmed-ef. Rahmanović, uz pomoć muallima koje učestvuju u radu s djecom. Ispred džamije sam i dočekujem polaznike koji pristižu na nastavu.

Gledajući ih kako bezbrižno ulaze u džamiju, ne mogu se oteti razmišljanjima koja su me zaokupljala jučer i sinoć. Razmišljao sam o dešavanjima u Azerbejdžanu, gdje se, prema vijestima koje sam pratio, djevojčicama s mahramama onemogućava pohađanje javnih škola uz obrazloženje tamošnjih vlasti da mahrama nije dio školske uniforme. Slične probleme ne tako davno imala je i Turska, kao i neke druge zemlje u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Koji paradoks. Ni Bosna i Hercegovina nije sasvim izvan takvih rasprava i ograničenja. U pojedinim javnim institucijama mahrama na glavi muslimanke i dalje se posmatra kao problem. Oko vrata ili oko struka može biti modni detalj, ali kada se nađe na glavi žene koja je nosi iz vjerskog uvjerenja, tada postaje sporna. Čini se da nije problem u mahrami već u glavi ili glavama onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njeno vjersko značenje. Za muslimanku koja je nosi iz uvjerenja, mahrama nije tek simbol niti modni dodatak. Ona je izraz vjere i pokornosti Bogu, dio njenog vjerskog identiteta i vjerska obaveza.

Dok gledam djecu kako bezbrižno ulaze u džamiju, razmišljam koliko često nismo ni svjesni blagodati koje imamo. Slobodno doći u džamiju, učiti vjeru, podučavati djecu i odgajati ih u skladu sa svojim uvjerenjima – sve to nam se ponekad čini toliko prirodnim da zaboravimo koliko je vrijedno. Nadam se da nećemo dočekati vrijeme u kojem ćemo, kao što se to ljudima često događa, tek nakon gubitka shvatiti vrijednost onoga što nam je bilo dostupno.

Dok traje mektepska nastava, sabiram utiske s proteklog vikenda. U petak smo s našim džematom bili na džuma-namazu u Zadru, kod Ćamil-ef. Bašića. Lijep džemat, vrijedni ljudi i doček kakav često doživimo gdje god da sretnemo naš bosanski svijet. U tim susretima uvijek ima nečeg posebnog: čovjek se nađe daleko od svoga grada, a ipak među ljudima s kojima dijeli jezik, vjeru, običaje i osjećaj pripadnosti. Nakon toga posjetili smo Bihać i Cazin. Domaćin nam je bio moj kolega s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Haris-ef. Ćoralić. Sve nam je organizirao, od vodiča do obilaska grada, ali se, nažalost, nismo uspjeli vidjeti. Tog dana bio je u Sarajevu, gdje je kao predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Cazin učestvovao u izboru reisul-uleme.

Vijest o izboru novog reisul-uleme zatekla nas je u Čaršijskoj džamiji u Cazinu. Taj trenutak ćemo pamtiti. Kasnije smo saznali da je sve proteklo dostojanstveno i da je naša Zajednica još jednom pokazala zavidan nivo organizacije izbornog procesa.

Svaki izbor nosi svoje izazove. Ponekad upravo u takvim prilikama ljudi pokažu i svoje slabosti, nesuglasice i podjele. Zato je posebno važno kada se izborni proces završi dostojanstveno, a zajednica pokaže da su joj sloga, međusobno poštovanje i opće dobro važniji od ličnih interesa. Bogu hvala, i ovaj put smo pokazali da možemo biti na visini zadatka. To ne znači da nemamo različita mišljenja ili da se oko svega slažemo. Znači da smo sposobni različitosti staviti u okvir zajedničke odgovornosti i sačuvati ono što nas povezuje.

Jučer sam na džuma-namazu čestitao džematlijama izbor novog poglavara Islamske zajednice, prof. dr. Nedžad-ef. Grabusa. To je važan trenutak za našu Zajednicu. Reisul-ulema je jedna od najvažnijih figura u njenom funkcioniranju, ali i u odnosu Islamske zajednice prema društvu u kojem djeluje. Radovali smo se prije četrnaest godina izboru dr. Husein-ef. Kavazovića, kao što smo se ranije radovali izboru dr. Mustafa-ef. Cerića. Danas se radujemo izboru našega reisul-uleme dr. Nedžad-ef. Grabusa.

Svako vrijeme nosi svoje izazove, a svaki novi poglavar dolazi u okolnostima koje traže mudrost, odgovornost i sposobnost da se prepoznaju potrebe ljudi i Zajednice. Izbor je početak, a ne završetak posla. Pravo mjerilo bit će ono što ćemo zajedno graditi u godinama koje dolaze. Zanimljivo je da ćemo tokom mandata novog reisul-uleme u našoj Zajednici imati i dvojicu bivših reisul-ulema. I to je nova okolnost, koja može biti i prilika. Vrijeme pred nama pokazat će koliko smo spremni takvo iskustvo, znanje i autoritet iskoristiti na najbolji način, u interesu Zajednice i generacija koje dolaze.

Na podne-namazu bilo je više klanjača nego radnim danima. Neki roditelji su čekajući djecu iz mekteba ostali da obave namaz, dok su drugi mahsuz došli u džamiju na podne-namaz. Do ikindije sam vrijeme proveo sa svojom djecom. To su trenuci kojih čovjeku, uz sve obaveze, ne bi smjelo ponestati. Posao i odgovornost prema džematu važni su, ali djeca odrastaju i ne čekaju da mi završimo sve što smo sebi zacrtali.

U zgradi u kojoj stanujem, u ime stanara, preuzeo sam obavezu da više od drugih brinem o čistoći dvorišta i zgrade. Danas smo mr. Halil-ef. Mehanović, moj nekadašnji razrednik u Behram-begovoj medresi, i ja planirali uređivati živu ogradu oko zgrade, ali ćemo sutra ako Bog da. Profesor ide na dženazu u Vlasenicu.

Kao imam džamije stanujem u zgradi u kojoj su većina stanara moji nekadašnji profesori. Neobična, ali meni veoma draga životna okolnost. Nekada sam, kao dječak, sjedio pred njima i učio. Danas, kao odrastao čovjek, ponovo učim od njih – samo na drugačiji način.

Ne učim više isključivo iz knjiga i na časovima, nego posmatrajući kako žive, kako se odnose prema ljudima i koliko su spremni učiniti nešto korisno za zajednicu u kojoj žive. Čovjek valjda nikada ne prestaje biti učenik. Samo se mijenjaju učionice, a život nam povremeno otkrije da su neki od najvažnijih časova oni koje nismo ni planirali pohađati.

Subotom, nakon akšam-namaza, imamo časove sufare za naše odrasle džematlije. Neki se prijave, ali ne dođu. Najčešće ih zaustavi strah od neuspjeha, nelagoda ili pomisao da će im biti teško savladati ono što djeca uče mnogo lakše.

Oni koji se ipak odvaže i dođu, a posebno oni koji ustraju u učenju kur’anskog pisma, trebaju mnogo podrške, strpljenja i razumijevanja. Nije lahko u zrelijim godinama ponovo sjesti u klupu, priznati da nešto ne znaš i početi od početka. Zanimljivo je koliko se odrasli i djeca u takvim situacijama ponašaju slično. I jedni i drugi osjećaju strah pred nepoznatim, nesigurnost zbog mogućeg neuspjeha i nelagodu kada im nešto ne ide onako kako su zamislili. Razlika je možda u tome što djeca brže steknu samopouzdanje, dok odrasli, kada jednom odluče istrajati, često pokazuju više upornosti. Djeci je potrebno ohrabrenje da povjeruju kako mogu uspjeti, a odraslima da shvate kako nije sramota ponovo biti početnik. Zato mi je drago kada vidim odraslog čovjeka koji se odvaži doći na čas sufare. U tom njegovom dolasku ima više hrabrosti nego što se na prvi pogled može primijetiti. On nije došao samo naučiti harfove. Došao je sebi dokazati da nikada nije kasno početi iznova.

A možda je upravo to jedna od važnih pouka ove subote: Čovjek nikada ne bi smio odustati od učenja, popravljanja sebe i približavanja onome što smatra vrijednim. Nije najvažnije kada ćemo početi, nego hoćemo li imati dovoljno hrabrosti da napravimo prvi korak i dovoljno strpljenja da nastavimo dalje. 

Nedjelja, 18. oktobra

Nedjelja je dan kada se većina ljudi odmara u svojim kućama. Ne rade ni supermarketi ni tržni centri pa smo više upućni jedni na druge i na ono što od hrane imamo kod kuće. I danas kao i jučer nakon sabah-namaz mekteb je nešto po čemu se prepoznaje dan. Djeca dolaze u mekteb, roditelji se smjenjuju ispred džamije, jedni dovode a drugi dočekuju djecu i unučad iz mekteba i idu kućama. Nedjeljom malo više učimo Kur’an u mektebu pa je djeci lakše. Ilmihal su jučer odgovarali.

Poslije podne-namaza obično nazovem rodbinu u Gradačcu da čujem kako su i ima li šta novo kod njih. Nisam već dugo bio u Gradačcu. Čovjek nekako uvijek misli da će imati vremena za sve, a onda dani i mjeseci prolaze, pa se zavičaj i dragi ljudi sve češće spominju kroz telefonske razgovore umjesto susreta.

Prije ikindija-namaza zatekao sam djecu ispred zgrade u kojoj stanujem kako igraju fudbal. Na travi i oko mjesta na kojem su se igrali bilo je papira i praznih konzervi, najvjerovatnije ostavljenih od jučer. Zaustavio sam igru i natjerao ih da pokupe smeće. Nije im bilo pravo, ali su me poslušali.

Primjećujem da mnoga djeca još nemaju razvijenu naviku da otpatke odlažu u kantu za smeće. Pojedu nešto ili popiju sok, a ambalažu jednostavno bace na travu i nastave dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je sasvim prirodno da neko drugi dođe i počisti za njima. Zato svakodnevno pokušavam utjecati na njih i promijeniti tu lošu naviku. Možda nekome izgledam prestrogo, ali vjerujem da se odgovornost prema zajedničkom prostoru, baš kao i mnoge druge životne vrijednosti, uči odmalena. Nije dovoljno djecu učiti da čuvaju svoje stvari i svoj dom. Treba ih naučiti da je i prostor oko njihove zgrade, džamije, škole, ulica i park nešto o čemu trebaju voditi računa. Kultura življenja ne počinje velikim riječima, nego malim postupcima. Ponekad i podizanjem papira s trave.

Poslije ikindije bio sam kod jednog džematlije i proučio mevlud. Porodica se uselila u novi stan, pa su okupili rodbinu i željeli da se u njihovom novom domu prouči mevlud i uputi dova za bereket, zdravlje i svako dobro. I oni su porijeklom iz moga rodnog kraja. Kroz razgovor su me podsjetili na neke ljude koje sam gotovo zaboravio, jer ih nisam vidio još od djetinjstva. Sjetili smo se ljudi, kuća i događaja za koje smo mislili da su ostali negdje daleko iza nas. A zapravo, ništa od toga nije sasvim nestalo. Sve to, na neki način, nastavlja živjeti u nama.

Na putu prema džamiji, pred akšam-namaz, primijetio sam da ne radi rasvjeta pored džamije. Prije nekoliko dana radnici gradskog preduzeća mijenjali su i popravljali javnu rasvjetu na magistrali uz džamiju, pa pretpostavljam da je kvar povezan s tim radovima. Sutra treba nazvati nadležne i provjeriti o čemu je riječ. Ako oni ne budu mogli otkloniti kvar, valjat će angažirati privatnog električara da utvrdi gdje je problem.

Taman čovjek pomisli da je neke poslove priveo kraju, da je jedna obaveza završena i da bi se napokon moglo malo odahnuti, kad se pojave novi zadaci. Jedan problem riješiš, a drugi te već čeka. Tako je valjda sa svakim poslom u kojem čovjek želi da nešto unaprijedi i ostavi iza sebe u boljem stanju nego što je zatekao.

Džemat nosi svoje obaveze, ali i svoj posebni ritam. Uvijek nešto treba urediti, popraviti, organizirati ili nekome pomoći. Ponekad su to veliki projekti, a ponekad samo jedna sijalica koja ne radi. Ali i takve, naizgled male stvari dio su brige o zajednici.

Poslije akšam-namaza nazvao sam svoga dobrog prijatelja dr. Rusmira Šadića. Već desetak dana boravi u Velikoj Britaniji, gdje je na studijskom putovanju i angažiran kao gostujući istraživač na Univerzitetu u Oxfordu. Nije mnogo ljudi iz Bosne i Hercegovine koji dobiju priliku boraviti i raditi na tako prestižnom univerzitetu. Rusmir je prije nekoliko godina gostovao i na Univerzitetu u Cambridgeu, što dovoljno govori o njegovom akademskom radu i ugledu. Ponosni smo na njega, i to ne samo zbog njegovih naučnih uspjeha. Desetak godina bio je imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, a danas je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Lijepo je kada neko od naših ljudi dobije priliku da svoje znanje razvija u velikim svjetskim akademskim centrima.

Prije jacija-namaza proučio sam salavate s džamijskog razglasa. To činimo svakog četvrtka i nedjelje, prisjećajući se poslanika Muhammeda, a. s., i iskazujući ljubav i poštovanje prema njemu.

Nakon jacije došao je red na porodične obaveze. Valja djeci pomaći oko školskih obaveza. Sutra je novi školski dan, nove lekcije, zadaci i obaveze.

Ponekad čovjek očekuje da će se važnost njegova dana mjeriti velikim događajima i završenim poslovima. A onda shvati da se dobar dio života zapravo sastoji od sitnica. Možda se upravo u tim malim, svakodnevnim obavezama najbolje vidi koliko smo spremni preuzeti odgovornost za ljude i prostor koji su nam povjereni. Jer život se ne sastoji samo od onoga što planiramo i velikog što ostvarimo. Sastoji se i od onoga što svakoga dana, često neprimjetno, učinimo za druge. 

Ponedjeljak, 19. oktobra

Danas mi je službeno slobodan dan u hefti. Čitav dan je, barem na papiru, na raspolaganju meni i mojim potrebama. Međutim, dan je tek počeo, a obaveze već čekaju. Odmah nakon sabah-namaza valja djecu odvesti u školu. Sinoć su dokasno učili, pa su se jutros jedva ustali. Makar da im olakšam put do škole i poštedim ih pješačenja i taksija. Čovjek se nekada ponada da će slobodan dan provesti odmarajući, a onda shvati da je i dan za odmor prilika da se uradi ono za šta se drugim danima nema vremena.

Fatima Hodžić stigla je u džamiju prije ezana i odmah se prihvatila pripremanja čorbe za radnike koji privode kraju poslove oko džamije. Planirali smo ih danas počastiti doručkom, kao mali znak zahvalnosti za posao koji su pošteno i predano odradili. Mada, čini mi se da bi se neki od njih više obradovali kutiji cigareta nego doručku.

Nekako im je to draže, a i bolje rade kada znaju da ih, uz dogovorenu naknadu, čeka i Marlboro. Bešlaga Smajić već je pripremio četiri kutije, ali njih ostavlja za kasnije.

Supruga je jutros na posao otišla taksijem. Nije me htjela buditi. Pomislio sam da ću, kad već imam slobodan dan, možda uspjeti malo odspavati do podneva. Međutim, nije prošlo mnogo vremena, a telefon je počeo zvoniti. Javlja se jedan džematlija. Umrla mu je majka, pa se raspituje o proceduri oko dženaze. Upućujem ga na Revdu, pogrebno društvo Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, gdje će dobiti sve potrebne informacije i upute. Budući da su članovi Islamske zajednice, odmah mi je nekako lakše. Neće imati troškova za organizaciju dženaze i ukop. U takvim trenucima čovjeku je potrebna i riječ podrške, ali i saznanje da neće morati brinuti o svakom detalju i trošku. Malo poslije zove električar. Stigao je da popravi rasvjetu oko kupole na džamiji. Odmah nakon njega javljaju se iz Medžlisa Islamske zajednice s informacijom da danas možemo isplatiti jednu ratu majstorima za izvedene radove. Zovem predstavnike firme koja je izvodila radove i dogovaramo se da dođu u džamiju na podne, kako bismo realizirali isplatu. Od spavanja, dakle, nema ništa.

Prije podne odlazim platiti račune za komunalije, a potom i oprati auto. Na podne sam već u džamiji. Slobodan dan polahko se pretvara u još jedan radni dan, samo bez uobičajenog rasporeda i službenih obaveza koje bi ga formalno opravdale.

Poslijepodne obilazimo radove oko džamije. Primjećujemo nekoliko sitnica koje još treba popraviti. Nisu to veliki nedostaci, ali upravo takve pojedinosti na kraju određuju hoće li posao biti završen kako treba. Nakon obilaska sjedamo na kahvu s direktorom firme koja izvodi radove. Ukazujemo mu na ono što je potrebno doraditi, a potom ga upućujemo u Medžlis da preda račun i realizira isplatu rate za završene radove.

Poslije ikindija-namaza Hrnjić Mahmud i ja odlazimo kupiti kolače i sokove za sutrašnje druženje. Jedna naša džematlijka zadužila nas je da nabavimo sve što je potrebno, a ona je odlučila počastiti glavnog imama, članove Džematskog odbora naše džamije i još nekoliko džematlija. Drago joj je što se radovi oko džamije privode kraju i što je sve proteklo hairli. Njena radost nije samo zbog završenog posla.

Uloženi trud, vrijeme i sredstva sada dobijaju svoj vidljivi rezultat. A kada se nešto radi za džamiju, onda završetak radova nije samo kraj jednog građevinskog poduhvata nego i povod za zajedničku radost, zahvalnost i druženje.

U međuvremenu mi mr. Halil-ef. Mehanović javlja da je završio uređenje žive ogradice oko zgrade. Nisam uspio otići i pomoći mu. A poznavajući profesora, vjerovatno bi i da sam bio tu pronašao način da me poštedi posla. Ne voli čovjek da zahmeti bilo koga. Radije će sam zasukati rukave nego nekome oduzimati vrijeme. I takvih ljudi ima. Ne vole mnogo govoriti o onome što rade. Jednostavno, vide šta treba uraditi i prihvate se posla.

Večer sam dočekao iščekujući akšam i jaciju. Dan se polahko primicao kraju, a s njim i moje nade da ću se barem malo odmoriti. Kada sam jutros pomislio da imam čitav dan za sebe, nisam ni slutio koliko će taj dan pripasti drugima. Možda slobodan dan i nije dan u kojem čovjek nema obaveza. Možda je to samo dan u kojem nema uobičajenog rasporeda, ali se zato otvori prostor za sve ono što inače čeka. Sutra valja nastaviti po starom. Obaveze ne čekaju da se čovjek odmori.

Danas se navršava 23 godine od smrti rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića. A meni se čini kao da je bilo jučer. Sarajevske ulice preplavili su ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, pristigli da isprate na posljednji počinak prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine. A nas desetak studenata Fakulteta islamskih nauka kreće na ramazansku praksu u Holandiju. Jedva smo se uspjeli probiti iz grada. Gužve, kolone ljudi i kiša koja ne prestaje.

Nismo mogli klanjati dženazu rahmetli predsjedniku. Ostala je žal što nismo bili dio tog historijskog trenutka, tog velikog i tužnog oproštaja od čovjeka koji je obilježio jedno vrijeme i sudbinu naše domovine. 

Utorak, 20. oktobra

Na sabah-namazu uobičajen džemat. Njima ne treba ni ezan da ih pozove. Oni su u džamiji i prije nego što se ezan začuje. Posebno je redovan naš sabahski mujezin Jasmin Hajdarević.

Jutros odmara naša Fatima Hodžić. Jučer je sve uredila i poradila po džamiji. Ali nama imamima valja se pobrinuti da u abdesthanama bude papira kako bi džematlije imale čime obrisati ruke nakon uzimanja abdesta. Ranije smo koristili peškire, ali smo tokom pandemije koronavirusa prešli na papir i tako je ostalo do danas. I to je jedna od onih sitnica o kojima neko mora voditi računa. U džamiji se mnoge stvari podrazumijevaju, a iza njih uglavnom stoji nečiji trud.

Jutros majstori nisu došli, ali Bešlaga Smajić jeste. Majstori su morali hitno otići na drugo gradilište. Problem je što nam to nisu javili na vrijeme, pa smo se bespotrebno brinuli i čekali. Još dan-dva i posao bi trebao biti završen. A majstori će, po svom običaju, nastaviti negdje drugo. Svako ima svoje obaveze, rokove i planove, a nama ostaje da se strpimo i sačekamo završetak radova.

Na podne imam dženazu. Treba otići u džamiju na drugom kraju grada. Prije podne valja ispeglati džube, namazati cipele i obući košulju koju još mogu zakopčati oko vrata. I takve sitnice postaju dio pripreme za susret s ljudima koji su izgubili nekoga svoga. Na dženazi porodici umrlog mnogo toga je važno. Kada će imam doći, kako će biti obučen, kako će se rukovati s ljudima, kojim će riječima izraziti taziju i hoće li se na njegovom licu prepoznati tuga i saosjećanje.

Ponekad mi se čini da umrli, zbog kojeg smo se okupili, padne u drugi plan. Porodicama je stalo da sve bude organizirano kako treba, da se ispoštuju običaji i da ništa ne izostane. U toj želji često se iscrpe i psihički i finansijski, kao da se bol zbog gubitka mora dokazati i kroz sve ono što se oko dženaze organizira.

Dolazim do porodice i vidim čestite ljude, duboko potresene smrću svoje bližnje. Umrla je starija žena. Znam da su članovi Islamske zajednice. Dok prilazim da proučim Fatihu i izrazim taziju, primjećujem da su se obradovali dolasku imama, a meni drago što mogu biti uz njih i u tim teškim trenucima. Ipak, svaki put iznova osjetim određenu težinu kada se susretnem s porodicama koje nisu članovi Islamske zajednice. Godinama nastojimo ljudima pojasniti važnost članstva, i vjersku i finansijsku. Članstvo nije samo pitanje uplate i izmirivanja obaveze. Ono je i pripadnost zajednici, osjećaj odgovornosti i svijest da džamija i njene aktivnosti postoje zahvaljujući ljudima koji ih podržavaju. Međutim, mnogi tu obavezu odgađaju, misleći da ima vremena. A onda ih smrtni slučaj zatekne nespremne, pa se, uz bol zbog gubitka, suoče i s dodatnim finansijskim teretom. Nerijetko svoju ljutnju tada usmjere prema imamu, upravo u trenutku kada bi mu možda najviše trebali vjerovati. Nije lahko ni porodici ni imamu. Porodica tuguje i pokušava se snaći u novonastaloj stvarnosti, a imam nastoji biti oslonac, pokazati razumijevanje i pomoći koliko može. Ipak, nije uvijek moguće da svi budu zadovoljni. Ponekad se od imama očekuje da razumije svačiju bol, ali se pritom zaboravlja da je i on čovjek.

Atmosfera dženaze i tuga ožalošćene porodice prate me tokom cijelog dana. Potišten sam, a ukućani to primijete čim se vratim kući. Čovjek ne može ostati imun na tugu i bol ljudi s kojima dijeli život, posebno kada ih susreće u trenucima najveće slabosti.

Nakon dženaze proučili smo tevhid, a onda sam krenuo prema svojoj džamiji. Poslije ikindije imamo džematsko druženje. Pridružit će nam se i glavni imam hafiz Ahmed-ef. Huskanović, koji je nekada bio imam Džamije „Kralj Abdullah“. Džematlije ga vole i raduju se njegovim dolascima. Ponekad mu, ipak, zamjere što nije češće u našoj džamiji, zaboravljajući da pored nas ima još četrdesetak džemata i da svi imaju svoje potrebe, očekivanja i želje.

Do akšama smo ostali zajedno. Nakon druženja valjalo je počistiti prostor i oprati suđe. U džamiji nema sluga niti povlaštenih. Svako treba ponešto uraditi. Neko će poslužiti kahvu, neko skloniti šolje, neko oprati suđe, a neko pomesti prostoriju. Zajednica se ne gradi samo velikim projektima i svečanim govorima. Gradi se i kroz spremnost da se prihvatimo onoga što je potrebno, bez obzira na to ko smo i koju funkciju obavljamo.

Poslije akšama sjedili smo ispred džamije, uživajući u osvjetljenju koje dopire s džamijske nadstrešnice. Lijepo je vidjeti kako prostor koji je donedavno bio gradilište polahko poprima svoj konačni izgled. U takvim trenucima čovjek osjeti zadovoljstvo jer iza njega ostaje nešto što će služiti ljudima i generacijama koje dolaze.

U džamijskoj divanhani, sve do jacija-namaza, održava se halka Kur’ana za džematlije. Večeras je s njima moj kolega hafiz Ahmed-ef. Rahmanović, dok u mektepskoj učionici mr. Halil-ef. Mehanović drži časove u Školi Kur’ana. Džamija je živa na različite načine: neko uči Kur’an, neko podučava, neko se druži, a neko se priprema za namaz. Svako ima svoje mjesto i svoju ulogu. Džematlije predlažu da nakon jacije odemo na kahvu u restoran uz džamiju. Umoran sam. Dan je bio ispunjen obavezama, susretima, tugom i druženjem. Zahvalim im na pozivu i kažem da ćemo drugi put, ako Bog da. Vraćam se kući. Supruga i sin došli su iz svojih škola. Nismo se vidjeli od jutra.

Srijeda, 21. oktobra

Današnji dan protekao mi je sasvim neuobičajeno. Od jutra kiša samo što nije počela padati, kao da nekoga čeka. Do podne-namaza bili smo s radnicima koji završavaju fugiranje kamena. Mi ih bodrimo, pratimo šta rade i tražimo mjesta na kojima bi još trebalo podebljati fuge. Omar Kulejbi privodi kraju ravnanje zemlje oko džamije, a usput dogovaramo i uređenje cvijetnjaka u džamijskom dvorištu. Nastojimo privesti kraju sve što smo zamislili kako bi prostor oko džamije dobio svoj konačni izgled. Kiša je počela padati poslije podne-namaza. S njom je, čini mi se, opao i broj džematlija. S Bešlagom Smajićem i Džaferom Čirakom sjedam na kapućino u restoranu uz džamiju. Razgovaramo i dogovaramo tekuće poslove. Čeka nas još dosta toga. Treba nazvati nekoliko ljudi i dogovoriti intervencije na vanjskoj rasvjeti, kao i radove na elektroinstalacijama u džamiji. Uvijek se pojavi još nešto što treba završiti, popraviti ili dotjerati.

Uspio sam otići i do frizera. Bio sam tamo prije svega dvanaest dana, ali kosa mi je, čini se, brzo porasla. Valja se pripremiti za džumu. Kada čovjek nosi ahmediju, i najmanji višak kose može učiniti da sve izgleda neuredno. Sitnica je to, ali i sitnice su važne kada je riječ o urednosti i dostojanstvu onoga što čovjek nosi.

Poslije ikindije odvezao sam suprugu do škole jer je imala zakazan roditeljski sastanak. Dok sam čekao u autu na parkingu, nazvao sam prijatelja Emira Šečića.

Znam da ima zdravstvenih poteškoća. Kaže da posebno osjeti tegobe kada je oblačno i kada pada kiša. Davno je doživio saobraćajnu nesreću, ali posljedice i danas osjeća.

Razgovarali smo pomalo o svemu, a najviše o tome kako ljudi često ne primjećuju tuđu muku, a istovremeno se uporno bore za vlastite želje, navike i interese. Čovjek se ponekad zapita kako je moguće da nam vlastite potrebe toliko zaokupe pažnju da zaboravimo na one koji pored nas nose svoje terete. Tuđa bol ne mora biti naša da bismo je primijetili, a za razumijevanje ne treba uvijek mnogo. Ponekad je dovoljan poziv, nekoliko iskrenih riječi i osjećaj da nekome nije svejedno kako smo.

U međuvremenu glavni imam proslijedio mi je broj telefona novinara RTV BIR i zamolio me da s njim dogovorim snimanje emisije o aktivnostima u našem džematu. Predstoji mi organizirati sve što je potrebno za snimanje, od dogovora o terminu i sadržaju emisije do uključivanja nekoliko džematlija i mektepske djece. Želimo da kroz emisiju predstavimo naš džemat, njegov svakodnevni život, aktivnosti i ljude koji svojim trudom i zalaganjem doprinose njegovom radu.

Uspio sam nabrzinu nešto pojesti do akšama, a onda ponovo u džamiju. Dan se nastavlja svojim uobičajenim ritmom, bez obzira na kišu, umor i sve ono što čovjek tokom dana nastoji završiti. Poslije akšama u džamiji muallima održava besplatne časove instruktivne nastave iz hemije u mektepskoj učionici. Drugim danima djeca imaju priliku učiti matematiku i fiziku. Naš Medžlis nastoji pomoći našoj djeci u njihovim potrebama, koliko god smo u mogućnosti. Važno nam je da džamija ne bude samo mjesto namaza i vjerske pouke nego i prostor u kojem će djeca osjetiti podršku, sigurnost i brigu svoje zajednice. Nekada je potrebno samo malo pomoći da se djetetu olakša školovanje, ohrabri ga se i pokaže da nije prepušteno samo sebi.

Stigao je i jedan od kolega jer je imao zakazano vjenčanje u džamiji. Otvorio sam mu džamijsku divanhanu i upalio sva svjetla kako bi mladencima taj trenutak bio još ljepši i ostao u lijepom sjećanju. Lijepo je kada džamija svojim prostorom i ambijentom može doprinijeti radosti jednog novog početka.

U takvim trenucima čovjek se podsjeti koliko je važno da džamija bude otvorena za život, njegove radosti, brige i prekretnice.

Naš mujezin je učenik Medrese, pa je zbog gradskog prijevoza danas zakasnio na dva vakta. Zato sam proučio i ezane. Volim učiti ezan, ali kada ga proučim, odmah osjetim da se to odrazi i na moje učenje u mihrabu. Vrijeme je prehlada, grlo se brzo nadraži i čovjek češće kašlje. I to je dio svakodnevice koju ne možeš uvijek planirati niti odgoditi.

Do jacije sjedim u džamijskoj kuhinji. Svjetlo je ugašeno, a ja gledam kako ljudi prolaze pored džamije. Ima ljudi koji nikada nisu prešli njen prag. Čak ni onda kada su se ženili i svadbu imali. Prolaze pored mjesta na kojem se svakodnevno uči o smislu života, a da možda nikada nisu poželjeli zastati i zaviriti unutra. Razmišljam o tome kako će jednom doći vakat kada će i njih i sve nas donijeti pred džamiju i položiti na mejtaš. Tada više neće biti važno ko je imao koliko vremena, ko je bio zauzet, a ko je mislio da mu džamija nije potrebna. Ostaje samo ono što smo za života uradili i ono što smo u srcima ostavili iza sebe. Džamija nije samo mjesto na koje se dolazi kada se čovjeku približi kraj života. Ona je mjesto kojem bi se trebalo vraćati dok smo živi, dok imamo priliku učiti, mijenjati se, tražiti oprost i biti bolji prema drugima. Nakon jacije zaključavam džamiju i krećem kući. Još jedan dan je iza mene.

Četvrtak, 22. oktobra

Jutros je sve bilo uobičajeno. Sabah-namaz u džamiji, a redovne džematlije sve na broju. Nakon namaza prvo sam odvezao djecu u školu, a potom suprugu na posao. Lijepa kiša pada. Već je i trava, koja se ljetos gotovo sasvim osušila, počela ponovo zelenjeti oko džamije. Priroda se polahko oporavlja, ali majstori danas nisu mogli završiti planirane radove. Kiša im je pomrsila planove. Ipak, za sutra najavljuju sunčano vrijeme, pa se nadamo da će nastaviti tamo gdje su danas stali.

Do podneva smo uspjeli tek ponešto uraditi oko cvijetnjaka. Nakon podne-namaza posvetio sam se pripremi komentara hadisa iz Buharije za večerašnje predavanje, a zatim sam obavještavao džematlije i polaznike mekteba o predstojećem snimanju emisije TV BIR o našem džematu. Trebalo im je pojasniti šta da pripreme, kako da se obuku i kada da dođu. Snimanje je planirano za narednu heftu, pa valja na vrijeme sve organizirati kako bismo naš džemat predstavili u što ljepšem svjetlu.

Glavni imam jučer je predložio da se okupi nekoliko nas imama kako bismo razgovarali o predstojećim džematskim aktivnostima, posebno onima koje se tiču omladine i ženskog dijela džemata. Nakon jacija-namaza sjeli smo i imali lijep, otvoren i produktivan razgovor. Čini mi se da kolege ipak najbolje razumiju brige i poteškoće s kojima se svaki imam susreće u svome radu. Među nama ima i kritike i savjeta, ali i međusobnog razumijevanja i ohrabrenja.

Malo se jedni drugima požalimo, malo se i kritikujemo, a onda jedni druge podsjetimo da u ovom poslu nismo sami. Lijepo je znati da imaš s kim podijeliti ono što te opterećuje, ali i radovati se onome što uspijemo ostvariti. Ovoga puta nismo se okupili samo da razgovaramo o poteškoćama nego i da osmislimo nove aktivnosti. Želimo da rezultati našega rada ove godine budu vidljiviji, a da zajedničkim trudom učinimo više za naše džematlije, posebno za mlade. Jer, kada se udruže iskustvo, dobra namjera i spremnost na saradnju, lakše je pronaći put do cilja.

Poslije ikindija-namaza otišao sam kupiti kolače i sokove kako bih počastio kolege kada dođu. Sitnica je to, ali vjerujem da se i takvim gestama gradi bliskost. Nije uvijek najvažnije šta ćemo iznijeti na sto, nego kakav ćemo razgovor voditi i s kakvim osjećajem se vratiti kućama.

Svakog četvrtka, nakon akšam-namaza, ispred mihraba održavamo halku Kur’ana. Zajedno učimo, zikrimo, a potom čitam hadise i nastojim ih protumačiti u svjetlu našega svakodnevnog života. Večeras smo stigli do poglavlja o braku. Prije ezana proučim salavate, a onda mujezin svojim glasom pozove na namaz. Taj se redoslijed ponavlja iz dana u dan, ali se nadam da u nama nikada neće postati tek rutina.

Nakon jacija-namaza i sastanka s kolegama ponovo sam uzeo hutbu koju sam napisao još prošle hefte. Iščitavam je, provjeravam rečenice i ponešto ispravljam. Nema mnogo izmjena, ali me ponovo obuzima ona ista nelagoda koja me pratila i dok sam je pisao. Tema je teška. Pitanja su još teža. Jesmo li izdali principe svoje vjere kada je u pitanju Gaza? Hoćemo li to ponovo učiniti kad je u pitanju agresija na Iran? Jesmo li pogazili vlastiti muslimanski ponos i dostojanstvo pred slikama stradanja nevinih ljudi? Šta nam se dogodilo da smo, uprkos tolikim riječima o bratstvu, solidarnosti i odgovornosti, često tako nemoćni pred patnjom onih s kojima nas povezuju vjera i ljudskost? I šta će nam ostati od naših riječi ako iza njih ne budu stajala djela?

Ne muči me nedostatak riječi. Njih uvijek nekako pronađemo. Muči me to što za neka pitanja nemamo odgovor kojim bismo bili zadovoljni pred vlastitom savješću. A možda je upravo to i najteže: kada čovjek zna šta bi trebalo učiniti, a onda se suoči s vlastitim ograničenjima, propustima i odgovornošću.

Dok čitam napisanu hutbu, razmišljam o tome da li ćemo se ikada ozbiljno suočiti s vlastitim slabostima ili ćemo nastaviti tražiti opravdanja za ono što nismo učinili. Jer, nije dovoljno samo osuditi nepravdu. Potrebno je sačuvati principe, dostojanstvo i osjećaj odgovornosti uprkos svemu.

Na kraju dana ostajem s pitanjima na koja nemam jednostavne odgovore. Možda ih neću imati ni sutra. Ali se nadam da ćemo barem imati dovoljno iskrenosti da ih postavljamo, dovoljno hrabrosti da priznamo vlastite propuste i dovoljno vjere da pokušamo biti bolji. Neka nam Uzvišeni Allah oprosti naše slabosti i naše propuste. Amin.

(preporod.info)