Tevba – dar Uzvišenog Allaha

Piše: Zijad-ef. Čavčić

Svaki vjernik nastoji biti u blizini Allaha, dž.š. Doći u blizinu Allaha, dž.š., i biti tu podrazumijeva posebno stanje. Naša stanja uređujemo i pripremamo tevbom, pokajanjem, što je prvi i glavni korak kada se kreće prema Allahu, dž.š. Tevba zaista predstavlja jedan od najvažnijih momenata u životu jednog insana, a posebno vjernika, jer jedino vjernik ima unutarnji potencijal da može posegnuti za tevbom. Vrlo je važno da insan bude svjestan potrebe da čini tevbu. Tevba insanu otvara vidike, čisti i krči životne puteve i ulijeva dodatnu snagu i energiju na polju vlastitog bivstvovanja na ovom svijetu. Tevba predstavlja čin hrabrosti jer se ona čini zbog krajnje i istinske svjesnosti nečega lošeg. To je očiti dokaz da u svakom insanu ima urođen instikt i osjećaj za dobrim, samo je suština u tome koliko će ko i kada aktivirati taj osjećaj. Zato se u islamu puno govori o jednom razumnijem pristupu životu i svemu onom što ga čini. Ta razumnost podrazumijeva promišljeno prilaženje svakom djelu, bez brzopletosti, nepotrebne žurbe ili, ne daj Bože, svjesne želje da se nekom učini nešto loše. U takvom stanju insan može mirnije promisliti o svakom budućem postupku, dobro izvagati sami tok tog postupka, njegovu realizaciju te rezultat i posljedice istog. Takav prilaz životu, rad i djelovanje na ovom svijetu sužava prostor za činjenje onog što je loše i negativno, odnosno ono što je grijeh. A šta je grijeh? Hazreti Pejgamber u hadisu kaže:

“Grijeh je ono što (vjernika) kopka u prsima, a za što ne bi volio da saznaju ljudi.”

Ove Pejgamberove riječi dovoljne su svakom razumnom čovjeku ukoliko želi da sazna za neko djelo, da li je dobro ili ne. Samo neka ga postavi na tas vage ovih Poslanikovih riječi i saznaće istinu o njemu. Svi na neki način unutra osjetimo da li je neko djelo dobro ili nije, samo se treba malo više i temeljitije posvetiti vlastitoj nutrini. A u drugom hadisu hazreti Pejgamber kaže:

“Kada čovjek učini neki grijeh, na njegovom srcu se ispiše jedna crna tačka, pa ako se pokaje i zatraži oprost, njegovo srce se očisti, a ako se ne pokaje, ta tačka se povećava dok potpuno ne prekrije njegovo srce.”

Ova dva hadisa nam ukazuju na nekoliko bitnih momenata u našim životima, posebno kada razmišljamo o tevbi. Prije svega trebamo imati na umu da se tevba čini zbog nekog učinjenog lošeg djela. Prvi hadis nam definira šta je to grijeh. Grijeh, znači, kopka nutrinu samog počinioca, dira njegovu savjest i daje dovoljno upozorenja svakom razumnom insanu. Drugi hadis nam govori o posljedicama učinjenog grijeha. Insanska srca su životne svjetiljke čije pogonsko gorivo za osvjetljenje predstavljaju djela sa kojima je Uzvišeni Allah  zadovoljan. Svaki grijeh zatamnjuje srce i prostor oko srca, te time slabi tu svjetlost bez koje insan ne može nikako hoditi pravim putem u životu na ovom svijetu. Stoga je tevba tako ljekovita i učinkovita da je samo oni koji su puno ogrezli u svojoj nemarnosti neće upotrebljavati. Iz ova dva hadisa možemo vidjeti koliko je važna i značajna tevba, odnosno mogućnost da se insan pokaje, prizna grijeh i popravi se. Ne treba se plašiti tevbe, nego je treba zaista shvatiti i prihvatiti kao poseban i specijalni dar od Uzvišenog Allaha.  Zamislimo, ne daj Bože, da nije ostavljena mogućnost tevbe, pokajanja za učinjeno loše djelo, kako bi život uopće izgledao i da li bi bio ikako moguć?  Zamislimo da nije ostavljena mogućnost tevbe onog momenta kada u grješniku, a svi smo grješnici, proradi savjest i naraste toliko da se odluči riješiti tog tereta. Šta bi tada insan činio i u kojem bi pravcu njegov život krenuo?  Zato i kažemo da je tevba jedan veliki dar od Uzvišenog Allaha svim ljudima. Taj dar treba koristiti prije svega zarad sebe i vlastitog spasa na oba svijeta, a onda i zarad cjelokupne situacije u samoj porodici i okruženju. Jedan od velikih ljudskih problema jeste suočenje sa vlastitom pogreškom. To suočenje dolazi u onim momentima kada insan analizira svoja djela i svoja stanja, a to je velika potreba da se redovno radi. Zato se i borba sa samim sobom, odnosno preispitivanje samog sebe, naziva nekom vrstom džihada, borbe na Allahovom putu. Tevba je najočitiji pokazatelj da insan prizna svoj grijeh, da je svjestan učinjene pogreške i da je spreman da se popravi. To su velike stvari u životu, dostići takav stepen i ići takvim putem. Ova spoznaja tevbi daje još veću snagu i ukazuje na još veću potrebu za njom. Na kraju 222. ajeta sure El-Bekare Allah, dž.š., kaže:

Allah zaista voli one koji se često kaju i one koji se mnogo čiste.

Ovaj ajet nam pokazuje da je tevba ta koja nas vodi Allahovoj  blizini i da insan sa učinjenom tevbom biva od onih koje Allah, dž.š., voli. Šta više treba vjerniku nego li da ga voli Uzvišeni Gospodar i blago onom koga voli Allah, dž.š., a tevbom se stječu takvi uslovi.    Kada činiti tevbu?

Tevbu treba što češće činiti. Svoje srce i dušu treba naviknuti da imaju osjećaj i potrebu za činjenjem tevbe, a najbolje je tevbu odmah učiniti po učinjenoj pogrešci. Allah, dž.š.,  u Kur’anu kaže:

Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju. Njima će Allah oprostiti. A Allah sve zna i mudar je. (En-Nisa, 17)

Ovaj ajet nam pokazuje vrijednost priznanja vlastite pogreške i prednost činjenja tevbe što prije u odnosu na odgađanje same tevbe. Kada osoba učini tevbu odmah nakon učinjenje pogreške onda je veća mogućnost da se takva osoba riješi posljedica te pogreške i učini kako sebe tako i one oko sebe puno zdravijim i zadovoljnijim. Jer grijeh donosi oboljenje, teškoće i opće nezadovoljstvo. Stoga je važno biti svjestan snage tevbe i posjedovati želju i htijenje da se tevba što prije učini. Tevbu treba činiti za poznati i nepoznati grijeh. Insan ima u životu situacija i prilika kada pogriješi a da i nije toliko svjestan da je to uradio. Zato bi trebalo tevbu i pokajanje činiti što više u životu i time oslobađati u svojoj nutrini prostor za iman (vjerovanje) koje je osnovna i pokretačka snaga za uspješan život na oba svijeta. Sam hazreti Pejgamber je dnevno činio i po sedamdeset puta istigfar, tražeći oprost od Allaha, dž.š., a vrlo je važno da insan bude uključen u činjenje tevbe cijelim svojim bićem, umom i razumom. Tek tada se može nadati da će tevba dati rezultat. U takvom stanju insan tek može spoznati težinu pogreške koju je učinio, ali i potrebu da iskreno učini tevbu, kao i spoznati snagu same tevbe.

Naša tevba može biti od samo nekoliko riječi:

Estagfirullah min kulli zenbin ve etubu ilejh.

„Tražim Allahov oprost i činim pokajanje za sve grijehe koje sam počinio.“

Jedan od najvrednijih istigfara je „sejjidul istigfar“, koji bi trebalo često učiti, a on glasi:

Allahumme ente rabbii, la ilahe illa ente, halaktenii ve ene’ abduke, ve ene ‘ ala ahdike ve va’ dike mesteta’ tu, e’uuzu bike min šerri ma sana’tu, ebu ‘u leke bi ni ‘metike’ alejje ve ebu ‘ u bi zenbii, fagfirlii, fe innehu la jagfiruz – zunuube illa ente.

„Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, stvorio Si me, ja sam Tvoj rob, ja sam na tragu zavjeta datog Tebi i obećanja Tvog u granicama svojim. Tebi se sklanjam pred zlom koje sam počinio, Tebi se vraćam putem blagodati Tvoje prema meni, Tebi priznajem grijehe svoje. Stoga, oprosti mi, jer osim Tebe niko drugi grijehe ne oprašta.“

Kako su sadržajne i vrijedne riječi ove predaje, samo je bitno da insan uroni u njih i time osjeti njihovu vrijednost. Allahova milost je neograničena i zato ne treba oklijevati sa činjenjem tevbe. Muhammed, a.s., u hadisu kaže:

„Uzvišeni Allah pruža Svoju milost i prima pokajanje svake noći od grješnika koji su danju griješili, kao što pruža oprost svakog dana grješnicima koji su noću griješili. To će tako biti sve dok se Sunce ne pojavi sa zapada.“

Ove Pejgamberove riječi veliki su podstrek svakom onom ko misli na susret sa Uzvišenim Allahom. Zbog toga tevba i jeste tako blagodarna, tako ljekovita i djelotvorna da, doista, insan treba biti u tako velikoj vrsti zablude i gafleta pa da ne prihvati blagodarnost tevbe. Insan se treba rješavati nepromišljenosti, lijenosti i svega onog što ga čini nemarnim. Sve te ružne stvari umrtvljuju u insanu osjećaj potrebe da čini tevbu i time takvog insana udaljavaju od Allaha, dž.š. Naša veza sa Allahom, dž.š., treba biti konstantna, što jača i čvršća. Tevba je istinska i prava prilika da se ta veza održava. Tevbu treba činiti što češće, svakodnevno više puta. Zatim, lijepo je tevbu činiti uz mubarek, odabrane dane i noći, te inače u odabranim vremenima poput mjeseca redžeba, ša’bana, ramazana i početka mjeseca zul-hidždžeta. Posebno je značajan za tevbu mjesec ramazan kada se Allahova milost i blagoslov može osjetiti u svakom trenutku. To je posebno važno i bitno vrijeme za svakog vjernika i velika je šteta ne iskoristiti ramazansko vrijeme za činjenje iskrenog pokajanja. Vrata Allahove  milosti i oprosta su otvorena i čekaju tevbu onih koji iskreno žale zbog učinjene pogreške. Kada je u pitanju tevba, trebamo razlučiti red postupka kod pogreške prema Allahu, dž.š., i pogreške prema ljudima. Kada pogriješimo u onom što nam je Uzvišeni Allah naredio da izvršimo, onda se Njemu prvo obraćamo sa iskrenim pokajanjem i htijenjem da se riješimo tog grijeha. Međutim, kada je u pitanju ljudska greška učinjena prema drugim ljudima, onaj ko je počinio tu grešku u obavezi je da od osobe prema kojoj je pogriješio traži neku vrstu ispravke te greške, bilo materijalno, ako je u pitanju greška materijalne prirode, bilo da se riječima halali i oprosti ili na neki drugi obostrano prihvatljiv način. Nakon takvog postupka čini se tevba Allahu, dž.š., za taj grijeh i moli se On da oprosti, jer je oskrnavljeno najsavršenije Allahovo stvorenje.

Iskoristimo ramazansko vrijeme za iskrenu tevbu, za novi početak, za novu nadu i optimizam u životu, jer kako nam poručuje naš hazreti Pejgamber, za vjernika je uvijek dobro. Ako je u kakvoj blagodati, zahvalan je Allahu, dž.š., a ako je u kakvom iskušenju, on se strpi i olakšanje dođe. Zato je tevba velika šansa svakom onom ko misli na život poslije smrti. 

Edukativni magazin “Moj ramazan”, broj 8, februar 2026. godine