Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje”- on odgovori: “Ja dajem život i smrt!” – “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka” – reče Ibrahim – “pa učini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.

Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: “Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?” I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: “Koliko si ostao?” – “Dan ili dio dana” – odgovori. “Ne” – reče On – “ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinimo dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.” I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!”
A kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” – On reče: “Zar ne vjeruješ?” – “Vjerujem” – odgovori on – “ali bih da mi se srce smiri.” – “Uzmi četiri ptice” – reče On – “i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.”

Vjerovanje u Božiju stvaralačku moć, uistinu da On daje život i smrt, jedan je od bitnih sastavnih dijelova islamskog vjerovanja. Umišljenost čovjeka da je gospodar života i smrti mnogo puta ga je odvela preko ivice ponora. To mu se najčešće događalo onda kada ga je Bog Dragi stavljao u poziciju iz koje je mogao da donosi odluke o pravima drugih ljudi, pa i njihovom pravu na bezbjedan i dostojanstven život. Zle sile u njemu i izvan njega donesu mu osjećaj neovisnosti, toliko izražen da pomisli kako je on sam bog, i da, sačuvaj Bože, nikakav drugi bog više ne postoji, niti je uopće potreban.
Kur’an Časni, Riječ Božija, na mnogo mjesta upozorava čovjeka na opasnost koju u sebi nosi takva vrsta umišljenosti, ali i na njenu neosnovanost i ispraznost. Jedno od tih upozorenja nalazimo u suri El-Bekare, u kontekstu koji čine tri ajeta, vezana istom temom – Bog Dragi, samo On, Gospodar je života i smrti.

* * *

Prvi od ta tri ajeta iznosi podatak da se Božiji poslanik Ibrahim, a.s., raspravljao sa čovjekom koji je bio u poziciji vladara, i koji nije odolio iskušenju da iz te pozicije negira moć drugih, čak i samog Boga Svemoćnoga. Njihov dijalog je tekao na dva nivoa. U prvom Ibrahim, a.s., iznosi istinu da njegov Gospodar život i smrt daje, na koju vladar uzvraća da je on taj koji život i smrt daje. Tu su obojica na teoretskoj ravni. Za dokaz tvrdnje jednog ili drugog nužan je argument. Ibrahim, a.s., prethodno izrečenoj istini dodaje izazov za vladara, na koji on treba da odgovori. Ibrahim-pejgamber, prijatelj Milostivog, od vladara zahtijeva da svoju tvrdnju dokaže tako što će učiniti da sunce umjesto s istoka, odakle, voljom Božijom, izlazi, izađe sa zapada. Jedino čime je vladar mogao da odgovori na ovakav izazov bila je njegova šutnja, proistekla iz zbunjenosti. Njegovo nijekanje Izvora Istine i moći, bilo je poput visokog i neprobojnog zida, koji nije dozvoljavao da do njega dopre zraka Upute.
Sufijski mufessiri nude podatke da je Nemrud “prvi koji je stavio krunu na glavu, i koji se toliko uzoholio da je sebi prisvojio epitet Gospodara svjetova” Nakon izgubljene diskusije još se više zainadio. Ibrahim-pejgambera je bacio u lomaču. Međutim, Bog Dragi je dao da svu njegovu “silu” savlada jedan sićušni komarac. Vele ga je komarac mučio, a on se čekićem po glavi udarao, punih četiri stotine godina, tako da je mučenje trajalo isto onoliko koliko je i vladao. To je onaj isti koji je u Babilonu sagradio kulu “do neba”, ali je Allah iz temelja zgrade njihove porušio, i krov se na njih srušio.
Iz Nemrudovog slučaja sufije će izvući pouku koja će im pomoći u prečišćavanju vlastite duše. Oni kažu ovako:
“Allah je Nemrudu dao vlast kakvu nikome prije njega nije dao, a on je ustvrdio da je gospodar svjetova što niko prije njega ustvrdio nije. To je tako jer je Allah čovjeku dao najljepšu spremnost da traži savršenstvo. Ljepota njegove spremnosti na traženje, i krajnja granica njegove mogućnosti je, u suštini, u stalnom kretanju pri traženju savršenstva. Kada god se on usmjeri ka savršenstvu, on krene ka krajnjem njenom nivou, prema gore ili prema dolje.
Ako se čovjek, u traženju savršenstva, prepusti svom nefsu, osloni na samog sebe, pa bude gledao, pogledom pet čula, na osjetilne stvari, na dunjaluk, i bude vidio samo i jedino dunjaluk, on će savršensvo i vidjeti samo u njemu, pa će i krenuti da ga tu traži. Taj put je primjeren kretanju u njegovoj tjelesnoj prirodi. Stvoren je od zemlje. Zemlja je donji svijet, nizina, pa on i teži niskostima. Dunjaluk je nizina, pa on, po prirodi njim hoda stopalima svoje prirode i traži savršenstvo. Na početku kretanja on savršenstvo vidi u skupljanju imetka, pa ga skuplja. Potom vidi savršenstvo u slavi pa svoj imetak troši da bi do nje došao. Onda savršenstvo vidi u visokom položaju i upravi, potom u zapovjedništvu i vlasti, pa krene k tome sve dok ne poželi da vlada cijelim svijetom, kakav je bio Nemrudov hal. Međutim, čovjekova priroda se ne smiruje u traženju savršenstva, nego – kada god se poveća njegova neovisnost, poveća mu se i pohlepa. Kada god mu se poveća pohlepa, poveća mu se i traženje da ne ostane ništa od niskosti, a da on to ne posjeduje. Onda se okrene prema gore, višim svjetovima. Dolje je oduzimao vlast vladarima Zemlje, a sad hoće da uzme vlast i Vladaru svih vladara, Onome u Čijem posjedu je sve na nebesima i na Zemlji, pa se proglasi gospodarom svih svjetova, poput Nemruda. Upravo osjećaj neovisnosti mu je bio uzrokom njegovoj pobuni protiv Boga. Uzvišeni kaže: Čovjek se uistinu uzobijesti, kada god se neovisnim osjeti! Kada dođe u stanje potpune neovisnosti, upotpuni mu se i njegovo bezboštvo, tako da zaniječe božansko porijeklo blagodati. Sve se to dešava kada mu je pokvarena njegova srž, jer se oslonio na svoj nefs, na samog sebe.
Čija je bit dotjerana odgojem, takav se ne prepušta svom nefsu, ne oslanja se na samog sebe, i takav je usmjeren ka savršenstvu, pripremljen na način o kojem Uzvišeni kaže: …mene slijedite, ja ću vam na Pravi Put ukazati! Onaj ko takav odgoj posjeduje je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ili njegov halifa kojeg je on odgojio. Njegov odgoj se sastoji u njegovom distanciranju od svega što nije Allah, sve dok ne dostigne krajnju grancu svog savršenstva u traženju Savršenstva, a to je nestajanje vudžuda u postojanju Postojanja, da izgubi svoj vudžud, da postoji samo sa Onim Koji mu je vudžud darovao. Ako je, u pokvarenosti svoje srži, i pokvarenosti ljepote svoje spremnosti na savršenstvo, govorio: Ja život i smrt dajem!, onda u ispravnosti svoje srži i čistoj ljepoti svoje spremnosti u traženju Kemala govori: “Postoji samo Allah!” Takav udara maljem La ilahe illallah po mozgu Nemruda svog nefsa, sve dok ne povjeruje u Allaha, a odbaci vjeru u sotonu, dok se ne odrekne svog vudžuda, i svega što postoji osim Allaha.
Allah one koji Mu širk čine ne upućuje u svijet tevhida. Širk je ogromno nasilje. Kroz širk je u zabludu otišlo mnogo njih, i udaljilo se od Pravog Puta!”
Odatle sufije pozivaju svakog razumnog insana da se oslobodi skrivenog širka, da svoju dušu očisti od ružnih svojstava, te da ne dozvoli da bude zaveden imetkom i položajem, nego da se vrati Allahu, Uzvišenom Vladaru.
“Našao sam, kaže Ismail Hakki, jednu poveću kamenu ploču i na njoj davno ispisane poruke:
‘To što se raduješ nečemu s Dunjaluka, dokaz ti je da si udaljen od Allaha.
To što te smiruje ono što imaš u rukama, dokaz ti je da kod Allaha nisi siguran.
To što se ljudima vraćaš u teškoj situaciji, dokaz ti je da ne poznaješ Allaha!’
Bože naš, daj da budemo među onima čiji život je dug a djelo dobro, koji imaju kratku nadu a putpun razum.
Amin!

* * *

Drugi ajet iz konteksta o kojem govorimo također je vezan za temu proživljenja. Radi se o čovjeku koji, na magarcu, dolazi do porušenog i opustošenog grada, kojeg su odavno prekrile duboke naslage prašine i pijeska. Gledajući u takav grad u njemu se rađa pitanje: “Kako li će Allah priživiti ove što su (ovdje) pomrli?” Kao odgovor na njegovo pitanje Bog Dragi je dao da on u snu umre, da bi ga tek nakon stotinu godina oživio. Na njegove oči su se sastavljale kosti njegovog magarca, na njih lijepilo meso, i slagali organi. Hrana koju je imao kod sebe nije se uopće pokvarila. Sve mu je, nakon toga, bilo jasno.
Sufijski tefsiri donose više podataka. Tvrdi se da je Allah dao da Izraelićanima, nakon što su dostigli vrhunac u činjenu zla i nereda, zavlada babilonski kralj Nabukodonosor. On im je došao sa šest stotina hiljada zastava, dok nije pregazio cijeli Šam i porušio Jerusalem. Izraelićane je podijelio na tri trećine. Jednu trećinu je pobio, jednu je naselio u Šamu, a jednu je odveo u ropstvo. Bilo je tu stotinu hiljada dječaka, od kojih su neki bili već u pubertetu a neki još nisu. On ih je podijelio vladarima koji su s njim bili. Svaki vladar lično je sebi uzeo po četiri dječaka. Među tim je bio i Uzejr. Nakon što ga je Allah, nakon određenog vremena, izbavio od njih, on je naišao pored Jerusalema i vidio ga u najružnijem stanju. Bio je to strašan prizor.
Tamo nalazimo predaju u kojoj stoji „da je on, nakon što je ušao u naselje, sjahao sa magarca i odsjeo u hlad nekog drveta. Svezao je magarca i krenuo u obilazak naselja. U njemu nije vidio nikoga, pa je kazao to što je kazao. Stabla u tom naselju su već bila dala svoj plod. Nabrao je nešto voća – smokava, grožđa, a napravio je i nešto soka od grožđa. Nakon što je popio nešto soka zaspao je. Allah ga je usmrtio dok je spavao. Tada je bio mlad. Pored njega su ostale one smokve, grožđe i sok.
Ovo njegovo usmrćivanje je bilo radi pouke o protoku vremena, poput slučaja onih koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: “Pomrite!” – a poslije ih je oživio.
Allah je usmrtio i Uzejrovog magarca. Potom je učinio da ni njegovo ni tijelo njegovog magarca ne mogu vidjeti ni ljudi, ni zvijeri, ni ptice. Nakon što je od njegovog usmrćenja prošlo sedamdeset godina Allah je poslao jednog jakog perzijskog vladara, koji se zvao Jušek, da izgradi Jerusalem. S njim je došlo hiljadu nadzornika, a uz svakog nadzornika po tristo hiljada radnika. Počeli su sa radovima.
Allah je Nabukodonosora uništio tako što mu je ušao komarac (kroz nos) u mozak, a spasio preostale Izarelćane, te ih vratio u Jerusalem. Vraćeni su u njega i oni koji su bili odvojeni i stavljeni pod nečiju brigu. Gradili su ga trideset godina, a za to vrijeme se i povećao njihov broj. Dostigli su svoje nekadašnje najbolje stanje.
Kada je proteklo stotinu godina od usmrćenja Uzejra Alah ga je oživio… i upitao: “Koliko si ostao?” – “Dan ili dio dana” – odgovorio je. “Ne” – reče On – “ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo;… Veli se da je on i one smokve i ono grožđe, kao i sok, zatekao onako svježim kakvi su bili kada je zaspao. ..a pogledaj i magarca svoga – da te učinim dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.” Kažu da je on čuo glas s neba koji govori: „o truhle i rasute kosti, Allah vam naređuje da se spojite jedna s drugom onako kako ste ranije bile, te da se zaodjenete mesom i kožom!“ Svaka se kost spojila sa onom s kojom je spojena bila i ranije, tetivama, a na njih se polijepilo meso, potom koža. Nakon toga su se, iz kože, pojavile dlake, a na kraju je u njega bio udahnut ruh. I eto magarca, stoji i njače. I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!”
Prenosi se da je on onda uzjahao magarca i došao u svoju mahalu. Niti je on znao ljude, niti su ljudi njega poznavali. Nije prepoznavao ni kuće. Išao je po sjećanju dok nije došao do svoje kuće. Tu je zatekao slijepu staricu kako sjedi. Po godinama je mogla pamtiti Uzejrovo vrijeme. Pita on nju: „O ta i ta, je li ovo Uzejrova kuća?“ „Jeste!“, veli ona, „A gdje li je sad moj muž Uzejr. Izgubili smo ga prije toliko i toliko!“ Počela je žestoko plakati. On onda reče: „Ja sam Uzejr!“ Ona će na to: „Subhanallah, kako to može biti!?“ On joj ispriča: „Allah me je usmrtio prije stotinu godina, a onda me je oživio!“ Ona reče: „Uzejr je bio čovjek čije su dove kod Boga bile primljene, pa zamoli Allaha da mi vrati vid, kako bih te mogla vidjeti!“ On učini dovu svom Rabbu, i protrlja rukom između njenih očiju. Ona progleda. Onda je on uze za ruku i reče joj: „Ustani, s Allahovim dopuštenjem!“ Ona je ustala potpuno zdrava kao da je oslobođena iz okova. Pogledala je u njega i rekla. „Svjedočim da si ti Uzejr!“ Potom su otišli u mahalu Izraelćana dok su bili u svom sastajalištu. Na tom mjestu je bio i Uzejrov sin. Imao je tada stotinu osamnaest godina. Njegovi unuci su već bili starci. Ona je povikala: „Ovo je Uzejr! Došao vam je!“ Oni joj nisu povjerovali, a ona je kazala: „Pogledajte me! Njegovom dovom ja sam vraćena u ovo stanje!“ Ljudi su ustali i prišli mu. Njegov sin je rekao: „Moj otac je imao crn biljeg među plećkama sličan mladom mjesecu!“ On je otkrio to mjesto i bio je tamo.
Nabukodonosor je davno u Jerusalemu pobio sve učače Tevrata. Njih četrdest hiljada. Tog dana, oni nisu imali ni jedan primjerak rukopisa Tevrata, a niko nije znao ni učiti ga. Uzejr im ga je proučio napamet, ne ispustivši ni jedno slovo. Jedan od potomaka zarobljenika, koji se vratio u Jerusalem nakon smrti Nabukodonosora, reče: „Moj otac mi je pričao da je moj djed zakopao Tvrat, na dan zarobljavanja, u krčagu, u vinograd. Ako mi pokažete gdje je bio vinograd mog djeda ja ću vam ga otkopati. Otišli su do vinograda njegovog djeda, potražili ga i pronašli. Usporedili su ono što je u njemu sa onim što im je Uzejr, a.s., proučio napamet i nije bilo razlike ni u jednom slovu. Tada su oni (ne'uzu billah) uzviknuli: „Uzejr je sin Božiji!“
Iz ovog slučaja se može uzeti sljedeća pouka. Ukoliko onaj ko upućuje dovu vodi računa o adabima dove na nju će dobiti odgovor brzo i bez muke koja bi je pratila. Ukoliko propusti adabe dove slijedi muka, a odgovor ne dođe. Ibrahim, a.s., je zamolio: Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ! Pohvaljujući prvo Allaha kao Gospodara, pa tek onda moleći da mu pokaže kako oživljava mrtve. Allah mu je to pokazao na drugome, na ptici, i brzo mu je odgovorio. Uzejr je kazao: Kako će Allah oživiti ove što su pomrli? On mu je to pokazao na njemu samom, i to tek nakon isteka stotinu godina njegove smrti.
Ovaj slučaj nas podsjeća da ima ljudi koji niječi tjelesno proživljenje mada vjeruju u proživljenje duše. Oni tvrde da je povezanost duše sa tijelom samo zbog njegovog upotpunjenja u svijetu osjetila. To je kao kada dijete pošalju u mekteb da bude podučeno edebu. Kada postigne svoju namjeru učenja u mjeri koja ga čini spremnim, on izlazi iz mekteba i ulazi u sastajalište učenih. S njima se druži mnogo godina i od njih nauči različite vrste znanja koje se ne može naučiti u mektebu, s tim što se on koristi znanjem učenih snagom edeba kojeg je naučio u mektebu. Tako on i sam postaje učenim. Nakon što je odrastao i sazreo a njegova vrijednost porasla, nema više potrebe da se vraća u mekteb i na nivo djeteta. Tako je i sa dušom. Pošto izađe iz zatvora tijela i dođe u svijet svetih duša snagom znanja o pojedinačnostima, do kojeg je došla u svijetu osjetila, ona se okoristi od duša iz višeg svijeta, te sazna o općenitostima, kojih nema u svijetu osjetila, tako da ona više nema potrebe da se vrapa u zatvor tijela. Međutim, ovim ljudima je njihov nefs ubacio zlu misao, a šejtan im je također ubacio ove sumnje.
Uzvišeni Allah je iz savršenosti Svoje dobrote i milosti prema Svojim iskrenim robovima usmrtio Uzejra na period od stotinu godina, a s njim i njegovog magarca. Onda ih je obojicu zajedno oživio, kako bi se time okoristili pametni, da Allah, kada oživljava uzejra-ruha oživljava i magarca – njegovog tijela. Pametan neće u to posumnjati zbog ubacivanja zlih misli i sumnji od strane njegovog nefsa i šejtana, kao i sumnji filozofa u proživljenje tijela. Kao što će uzejr-ruha biti u Sjedištu Istine kod Vladara Svemoćnoga, magarac-njegovog tijela će biti u Džennetu. Uzejr-ruha će piti iz pehara Uzvišenosti čistoću Ljepote i Uzvišenosti, a točit će ih Peharnik, Njihov Rabb će ih pojiti pićem čistim. Za to vrijeme će magarac-tijela njegovog imati svoje pojilo, rijeke Dženneta, prijatne bazene i bašče, u njima ćete imati sve za čim duša žudi, i što je oku slatko. Svi ljudi će vrelo iz kojeg će piti znati!

* * *

Treći ajet ovog konteksta nas ponovo vraća Ibrahimu, a.s. i to onom momentu u njegovom poslaničkom životu kada mu je njegovo srce poželjelo da se smiri u gledanju prizora božanskog stvaranja. Allah mu je to pokazao oživjevši, na oči Ibrahimove, četiri usmrćene ptice. Ovako je bilo: Kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” – On reče: “Zar ne vjeruješ?” – “Vjerujem” – odgovori on – “ali bih da mi se srce smiri.” – “Uzmi četiri ptice” – reče On – “i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.”
Kod tradicionalista je smisao ajeta doslovan. Ibrahim ih je usmrtio. Njihova tijela je usitnio, sadržaj izmiješao i raspodijelio na četiri brda. O tome Ibn Abbas kazuje: „On je uzeo glave ptica, a zatim mu je Allah naredio da ih pozove, pa je on učinio kako mu je Allah naredio. Tada je vidio kako sve ide jedno drugom, perje perju, krv krvi, meso mesu, a dijelovi svake ptice se sastavljaju jedan s drugim dok sve ptice nisu dovršene. Tada su one žureći krenule prema njemu. Da bi Ibrahim, a,s, jasnije vidio ono za šta je pitao, Allah je učinio da svaka ptica dođe i uzme svoju glavu, koja je bila u ruci Ibrahima, a.s., pa ukoliko bi se desilo da joj pruži glavu koja nije njena, ona bi to odbila, a ukoliko bi joj došla njena glava, tada bi se spojila s tijelom, Allahovom snagom i moći.“
Sufije idu dalje od toga pa konkretizuju vrstu ptica o kojima je ovdje riječ. Vele da su to bile: patka, paun, pijetao i vrana. El-Kušejri tvrdi: „Ovim je Ibrahim, a.s., tražio život svom srcu, pa mu je ukazano da se on nalazi u klanju tih ptica.“ Svaka od četiri navedene ptice ima svoje značenje vezano za nefs. Paun voli da se gizda, vrana ima jaku želju, pijetao strast, a patka pohlepu. Tako je Ibrahimu ukazano da sve dok ne zakolje svog nefsa stalnom borbom protiv njega neće njegovo srce oživjeti osvjedočenjem. U Mesneviji Dželaluddin Rumi veli:
Pošto je ovo tijelo gnijezdo za četiri naravi ove,
One su dobile imena četiri ptice koje zlo traže.
Želiš li da ljudi imaju život vječni,
Glave ove četiri loše i zle ptice odsijeci,
Pa ih onda u vrsti drugoj oživi,
Da one nakon toga zlo nikakvo načinile ne bi.
…
Glave odrubi ovim četirima živim pticama
I vječnim učini stvorenja koja ne bi vječno trajala.
To su patka, paun, pijetao i vrana,
To su simboli za četiri naravi u dušama.
Patka je pohlepa, a pijetao je strast,
Slava je kao paun, a vrana je želja dunjalučka.
U Te'vilatima nalazimo također zanimljivo razmišljanje o ovome. Kaže se: „Te četiri ptice su četiri svojstva koja proističu iz četiri elementa od kojih je smiješana čovjekova ilovača. To su: zemlja, voda, vatra i zrak. Iz braka jednog elementa s njemu bliskim rađaju se dva svojstva. Od zemlje i njoj bliske vode rađaju se pohlepa i škrtost. I ta dva svojstva su bliska. Gdje se nađe jedno tu je i ono drugo. Od vatre i njoj bliskog zraka rađaju se srdžba i strast. I to dvoje su bliski, i dolaze zajedno. Svako od ovih svojstava ima svoj par, od njega stvoren, kao što je bilo sa Havvom i Ademom, a od njih se opet rađaju nova svojstva. Pohlepi je par zavidnost. Škrtosti je par mržnja. Srdžbi je par oholost. Za strast nema određenog para. Ona je ljubavnica svim svojstvima i ona s njom imaju posebnu djecu. Objašnjavati dalje bilo bi predugo.
Ovih sedam svojstava (pohlepa i zavidnost, škrtost i mržnja, srdžba i oholost, te strast) su sedam vrata za sedam katova Džehennema. Na njih će ljudi u Džehennem ulaziti, jer on će sedam kapija imati i kroz svaku će određeni broj njih proći . Zavisno koje od navedenih svojstav ovlada njime on će na ta vrata u Vatru ući. Allah je naredio svom prijatelju Halili- Ibrahimu da zakolje ova svojstva, koja su u četiri ptice. Pauna škrtosti, jer da nije uljepšanosti imetka u očima škrtice, kao što je nagizdanost pauna njegovim bojama, ne bi na njemu ni škrtario. Vranu pohlepe, jer ko za nečim hlepi on poveća traženje toga. Pijetla strasti, a on je po njoj poznat. I orla srdžbe. Njemu se pripisuje ovo svojstvo jer on se prevrće pri letu iznad ptica a to je svojstvo srditog. Kada Halili-Ibrahim ove ptice zakolje nožem iskrenosti, i od njih odvoji, otrgne njihove potomke, neće mu ostati ni jedna vrata, na koja bi ušao u Vatru. A pošto je on u nju prisilno bačen katapultom ona je njemu postala svježa i spasonosna.
Njihovo komadanje, trganje perja, otkidanje dijelova, miješanje perja, krvi i mesa jednog s drugim, ukazuje na nužnost brisanja tragova četiri navedena svojstva i rušenja njihovih temelja rukom ibrahima-ruha, na zapovijed Šerijata, i zamjenika Hakkovog, a to je šejh.
Dijeljenje i stavljanje komada na četiri brda, ukazuje da su ta četiri brda četiri duše na bazi kojih su formirane čovjekove sklonosti. Prva je organska duša, a zovu je i biljna. Druga je zapovijedna, a zovu je i animalni, životinjski ruh. Treća je šejtanska snaga, a zovu je i prirodni ruh. Četvrta je melekska snaga, a to je insanski ruh. Kada se ptice svojstava zakolju, iskomadaju i izmiješaju njihovi dijelovi jedni s drugima, i stavi na svako brdo ruha, nefsa, i kuvveta, po jedan dio, emrom Šerijata, bivaju poput voća i usjeva na koje se baca zemlja izmiješana sa đubrivom i izmetom, sa odobrenjem predstojnika koji svoj posao pronicljivo i uviđavno obavlja i u njeg se dobro razumije, a baca se tačno određena mjera i u određeno vrijeme. Potom se zalijeva vodom, kako bi usjev ojačao snagom zemlje i gnojiva, i kako bi promijenio organski, biljni nefs u izmiješanoj i mrtvoj zemlji, pa ga oživio, Alahovim dopuštenjem, kao što Uzvišeni veli: Pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon mrtvila njezina! Tako je i sa ona četiri svojstva – pohlepom, škrtosti, strasti i srdžbom. Kada god neko od njih bude na svojoj poziciji dominantno nad ruhanijjetskom biti ono zamuti njegovu čistoću, i sprječava ga da se vrati na svoju izvornu poziciju i istinsko ishodište. A kada se razbije njegova moć i oslabi njegova snaga, te umrtvi njegov plamen i izbrišu tragovi njegove prirode, emrom Šerijata, a njegovi raskinuti dijelovi se pomiješaju jedan s drugim, a onda se podijele na četiri dijela te se svaki od njih stavi na brdo snage, nefsa, ili ruha, pa svaki od tih dijelova ojača od njihove snage, i odgoji se njihovim odgojem, u njima promijeni insanski ruh, oživi ga, a one tmine, koje su karakteristike tih ružnih svojstava, budu zamijenjene nurom, a on je osobenost insanskog i melekskog ruha. Tako se osobinama ubiju one ružne karakteristike a ožive se ruhanijjetski sifati.“

* * *

Ponuđeni kontekst koji čine tri ajeta, sa različitim komentarima nam ostavlja mogućnost da izvedemo nekoliko zaključaka:
Vjerovanje u proživljenje je bitan elemenat islamskog vjerovanja koji čovjeka postavlja na njegovo mjesto i obavezuje na ispravan odnos prema Bogu, svijetu, drugim ljudima;
Pokazatelja Božije stvaralačke moći ima posvuda oko nas i u nama samima;
Čitanje Božijih ajeta treba da mijenja ljudsku dušu u pozitivnom smislu ma kolika bila razina razumijevanja tih ajeta, i ma gdje bili ti ajeti, u Knjizi ili svijetu;
Ni jedan način razumijevanja smislova kur'anskih ajeta i njegovih poruka, koji nije u suprotnosti sa temeljnim istinama naše vjere, nije za odbaciti, jer se iz svakog od njih može nešto naučiti;
Krajnji cilj učenja i dosezanja pouka jeste primjena u svakodnevnom životu, na njegovoj vanjskoj razini kao i u unutarnjem svijetu ljudske duše.

*

Sead Seljubac