Na džumi smo sin i ja.

Klanjamo prvi dio namaza, a onda slušamo hutbu.

Potom se safamo za farz.

Nema puno džematlija, pa me zapade prvi saf. I sina mi pored mene.

Jesam li na istom mjestu, na kojem je sada sin, bio prije malo više od četiri decenije? Djed rahmetli sa sobom me vodio na teravije i držao kraj sebe u prvom safu, čini mi se, baš tu gdje mi je danas sin. Ili malo više naprijed i udesno? Je li mihrab i tada bio na istom mjestu, a ja bio u safu odmah desno od imama, a djed desno od mene?

Tada sam i zavolio našu džamiju i džemat u njoj. Sjećam se ljetnih teravija, vrućina i puno svijeta u njoj. Nekako smo svi tamo hrlili, za Lejletul-kadr posebno, pa i poslije dugih težačkih poslova u poljima naše Posavine.

Rastao sam i otišao svojim putem. Naša džamija bila je tu da dočekuje i mene i druge među nama koji smo išli od nje. I vraćali se.

Došao je rat. Izdržali smo do jeseni 1992. godine, slabo naoružani, vojnički neuki i nepripremljeni. Ravnica je pružala nepregledni niz mogućnosti da se gdje hoćeš provuče tenk, PAM, PAT, samohotka, proleti helikopter, avion… Oni su oteli sva ta vojna sredstva koja su svih dvadesetak miliona Maršalovih podanika nabavljali, do zuba se naoružali i onda napali nas koji smo bili u patikama.

Pošto su sve kuće, štale, mutvake, hangare, vanjske vecee, kokošinjce, garaže, šupe, magaze, dvorišne ograde, avlijske nosače grožđa… opljačkali (vinkovački crveni crijep se u godinama pred rat svud stavljao na krovove), srušili su ih i odvozili materijale – svojim kućama, tu, nedaleko od naših kuća. Valjalo je to danima raditi.

Nije im bila mrska ni mehanizacija: traktori, prikolice traktorske, plugovi, tanjirače, drljače, sijačice, freze, kosačice…

Ne sjećam se koji je jesenji dan bio kada su i džamiju tako “završili”. Ne znam ni je li ko naš čuo eksploziju kojom su srušili džamijske zidove (bili smo protjerani). Jesu li je možda gađali tenkom, velikim kalibrom haubice ili nečim sličnim, jer im se nije dalo da petljaju sa štapinima, detonatorima, pravljenjem rupa u zidovima u koje će metnuti eksploziv? Koliko li je trebalo kilograma i koje vrste eksploziva ili granata da izvedu svoj naum?

(Koliko li je, Bože, tona eksploziva utrošeno da sruše više stotina džamija u cijeloj Bosni? Hej, moj Maršale!)

S prvih brda (Oboda Panonske nizije, kako smo učili u školi) od te jeseni 1992. smo se branili. I odbranili. Dalje nisu mogli. No, s brda smo i s puno čežnje gledali naše mjesto, potpuno ravno i razrušeno. Pusto. Bez škole, džamije, doma kulture, kuća… Tako do kraja rata.

Nije se tinta ni osušila na pariškim mirotvornim potpisima na kraju 1995. godine, već smo se pripremali za – povratak. U proljeće 1996. godine smo čistili avlije, polja, puteve… Vraćali život. Neke njive koje su oni bili za sebe zasijali (valjda misleći da su nas se skroz riješili) vratili su nam. Ostale smo mi. Jer, valja zemlju, od Boga datu plodnom, očistiti, obraditi i zasijati.

U prvih nekoliko godina, džamija nije došla na red da se obnovi. Preče je bilo popraviti školu, kuće… Majka mi je kazivala da je rahmetli djed bio mutevelija u ona vremena i da je predvodio akciju građenja prve džamije. Kako se mještani nisu mogli složiti oko lokacije na kojoj će ona biti i izgrađena, valjalo je nekome iz sarajevskih vjerskih vlasti doći da arbitrira. Majka se sjeća razgovora tog “arbitra” u maloj kući njenog djetinjstva i njenog oca (moga djeda). Na pitanje koliko ima djece, djed je odgovorio da ima četiri kćerke, a Husein Đozo mu je rekao da je uistinu bogat.

Svega dvije-tri godine iza ovog rata, džamija se ponovo ukazala. Neko vrijeme je postojala kao montažni privremeni objekat, a onda su domaćini zasukali rukave i doveli je do savršenstva ljepote, jednostavnosti, skromnosti i harmonije (treba li reći da ju je projektovao arhitekta iz džemata?).

U njoj i oko nje skladno pulsira život dobrih i vrijednih težaka. I njihovih nasljednika. U kosmičkoj odanosti Uzvišenom. Kakav su živjeli i prethodnici. I preci.

Tako, ako Bog da, do Sudnjeg dana.

Piše: Sevret Mehmedćehajić (Preporod.info)