Munira Subašić: Mi pod zaštitom možemo doživjeti genocid, oni pod zaštitom ne mogu odgovarati 

Razgovarali: Ibrahim Softić i Elmedina Osmić Brzović

Biografija

Munira Subašić rođena je 1948. godine u Stjenici kod Rogatice. Udala se u Podžeplje, općina Han-Pijesak. Od 1967. do 1989. godine živjela je sa mužem Hilmom u Srebrenici, gdje je rodila dvojicu sinova. Od 1989. godine do početka agresije na našu domovinu živjela je sa porodicom u Vlasenici. Odmah na početku agresije sa porodicom se vratila u Srebrenicu, gdje su ostali do jula 1995. godine. Tri i po ratne godine u Srebrenici su proživjeli kao i ostali prognanici, a i ranjena je 1992. od granate u Srebrenici. Majka Munira je preživjela genocid u kojem su joj ubijena 22 člana uže familije, a među njima je i njen muž Hilmo i mlađi sin Nermin, koji je, kada je ubijen u julu 1995. godine, imao nepunih 20 godina. Dobitnik je više priznanja i nagrada: “Victor Gollanz” – njemačko Društvo za ugrožene narode, Zlatna povelju mira “Linus Pauling” – Internacionalna liga humanista, 2012. godine od Udruženja majki Turske, a 2013. priznanje “Žene-heroji stoljeća” od istanbulske opštine Bayrampaşa, proglašana je ženom godine 2015, dobitnica je nagrade za ljudska prava Komore advokata Španije i mnogih drugih. Osnivač je i predsjednica Udruženja Pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepe”.

Ramazanske novine: Poštovana majko Munira, želimo Vam zahvaliti na ovom razgovoru za naše novine. Molimo Vas da nam nešto više kažete o ideji i razlozima nastanka, imenu i historijatu Udruženja Pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepe”.

Kada smo 1995. godine preživjele genocid, kad su nam odvojili našu djecu pred našim očima od nas, otišli smo za Tuzlu, gdje smo bile do 1996. godine. Tu smo radile mnoge demonstracije. Prvo nam je bio cilj saznati gdje su naši najmiliji. Kad smo saznali da su svi mrtvi, tražili smo i dokaze. Da bismo došli do dokaza, morale smo formirati svoju nevladinu organizaciju, jer, gdje smo došle, uvijek su nas smatrali da smo kao neka rulja ili kao neka skupina. Tako da smo 1996. godine napravile jedan veliki skup, gdje je bilo preko 2000 žena. I onda smo rekle da trebamo da se organizujemo, da vidimo šta želimo, šta hoćemo i da saznamo istinu o našoj djeci. Ja sam izabrana kao presjednica Udruženja Pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepe”. Šta nas je ponukalo da se tako zove? Prvo, Srebrenica, zna se da smo bili u Srebrenici i doživjeli genocid. Drugo, znamo da je Žepa, također, slično doživjela, samo što je manje bilo tamo ljudi. A ja sam željela nekako da, pošto je moj muž rahmetli i mnogo Žepljaka stradalo u samoj Srebrenici, a bila je zaštićena enklava kao i Srebrenica, da budu to neke dvije enklave koje su stradale. I onda sam napravila taj pokret; sama riječ pokret, da nešto pokrenemo sa mrtve tačke. Tako da smo mi uspjele da se organizujemo i da se registrujemo na federalnom nivou. Pošto se niko nije bio vratio u Srebrenicu ni u Žepu, onda smo se u 1998. godini preregistrovali na državnom nivou, da bismo mogli da djelujemo u svakom dijelu Bosne i Hercegovine, jer ja smatram da je i Banja Luka i Srebrenica i Sarajevo i Mostar, da je to dio nas. Tako da smo okupili veliki broj žena, onda smo napravili predsjedništvo, skupštinu, napravili sve što je trebalo jednoj organizaciji. Na početku smo imali 27 članova u Upravnom odboru. Htjele smo da uzmemo sve opštine koje su stradale u Srebrenici, znači i Srebrenica, i Bratunac, i Žepa, i Vlasenica, i Zvornik, i Han-Pijesak, čak iz Foče ovdje su neki ljudi stradali, znači i Bijeljina, da imamo, znači, te ljude, sve gdje je neko stradao. I onda smo mi to uspjele, tako smo napravile jedan veliki pokret.

Ramazanske novine: Vi ste sve vrijeme od svoga osnivanja 1996. godine neumorno radile na ostvarenju vaših zahtjeva. Koji su bili vaši osnovni zahtjevi na kojima ste insistirali i koliko su oni ispunjeni?

Na početku cilj nam je bio da saznamo istinu. Kad smo saznali da su svi mrtvi, onda smo imali dva cilja: da pronađemo naše najmilije, kosti naše djece i da zločinci izađu pred lice pravde. Međutim, radeći tih dana vidjele smo da je veća potreba preživjelima pomoći i to smo stavili u naš statut. Bilo je jako puno djece bez oba roditelja, bilo je žena koje su ostale same, bilo je bolesnih, starijih… Kako smo to radile? Ja sam kazala da mnoge žene ne mogu raditi sve. Neke  žene mogu da pričaju, neke medijski mogu da se jave, neke da kad izađemo na ulicu da nas je što više, neke mogu da obilaze starije osobe, da im pomažu, neke da djecu koja se trebaju upisati u škole da se stambeno zbrinjavaju, da idu, naprimjer, kod političara, da svima njima govore potrebe. Tako da smo mi u tome jako, jako uspjeli.

Jer, padom Srebrenice je ostalo pet i po hiljada djece bez jednog i bez oba roditelja. Djeca koja su se rađala poslije smrti svoga oca, djeca koja nisu imala ni fotografiju da znaju kako im izgleda otac. Ja imam u mog djevera curicu koja me često pita: “Strina, ličim li ja na babu, neko mi kaže da imam osmijeh babin, neko kaže kosu…” Meni strašno bude teško kad im pričam. Mi smo kao majke uspjele da tu djecu nekako odgojimo, bez mržnje, bez osvete. To je najveći uspjeh mene i mojih majki. Da su ta djeca umjesto mržnje i osvete sad doktori, inženjeri, profesori. Znala sam otići, naprimjer, kod profesora, kod dekana, pitam zašto nisu primili ovog momka ili zašto nije prošao; prime oni, ali da se plaća, samofinansirajući, tako da sam znala svake godine, zna to Šuhra – predsjednica žena Podrinja Bratunac. Kod svakog dekana tražim od njega koliko ima praznih mjesta da mi može dati da se neko dijete upiše. I tako ja skupim, naprimjer, 30 praznih mjesta sa različitih fakulteta. Onda pozovem tu djecu. Hajde sad, sjedite i dogovorite se. Ko hoće na pravni fakultet, ko hoće na ovaj. Na taj smo način radile. Mi smo uspjele da odgojimo tu djecu. To je najveći ponos Pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepe”. Kad bismo vidjele da je neko dijete zalutalo, otišli bismo kod njegove majke, kod njega, pa smo na neki način pokušale da ga vratimo, da nešto uradimo s njim. Ta djeca su sad prava djeca i to je ponos naš.

Drugo, kad su počele ekshumacije i identifikacije, na svaku ekshumaciju smo išle, ne samo ja i moje majke, išle su i druge organizacije i žene Podrinja, Bratunca i Srebrenice. Poslije su se formirale srebreničke majke, već 2000 i neke godine. Onda se pojavio jako, jako veliki broj ekshumiranih tijela i naša vlast je bila odredila… Ja stvarno volim predsjednika Aliju, rahmetli, on je moj drugi otac. Alija i svi su donijeli odluku da u Kladnju – Ravni Stanovi, da se tamo naša djeca kopaju, ja se nisam s tim složila. Najviše sam na to digla svoj glas, rekla sam da ne može tako, nisu nas pitali. Hoćemo da vratimo djecu u Srebrenicu. I onda sam napravila anketu gdje smo anketirali dvanaest i po hiljada preživjelih Srebreničana koji su imali svoje nestale i ubijene u genocidu, gdje ih žele ukopati, da li tamo gdje je vlast odredila ili tamo gdje smo se zadnji put s njima sreli. 83% je željelo da se ukopaju Potočarima. I zahvaljujući nama, našoj anketi, Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je 25. 9. 2000. godine donio odluku da mezarje ovamo bude. Mi smo znale da je ovo mjesto gdje je sad mezarje, da je to bila neka zadružna zemlja, zadruga da je oduzimala od Selmanagića i drugih, onda smo tražile da bude to tu. Bilo je jako teško, dolazili smo na skupštinu srpsku, izgonili nas, protjerivali nas, prijetili nam, i na kraju je donešena odluka da je formirano to mezarje. I onda je 2001. godine ovdje klanjana dženaza i postavljen kamen temeljac, 2002. godine postavljen nišan, 2003. godine, 31. marta, 600 tabuta krenulo je prema Srebrenici. Ja kažem da je to bio najveći povratak u istočnu Bosnu. Nažalost, u tabutima.

Nas je pozvao uvaženi reisul-ulema Mustafa Cerić i pitao ko će otvoriti mezarje, da li ja što sam predsjednica udruženja i vodila tu anketu ili on što je predsjednik Islamske zajednice. Mi smo njemu rekle, odnosno ja sam mu rekla da neću ni ja ni on, neka nam dođe Clinton, koji je tada bio predsjednik Amerike. Udruženje je napisalo pismo, poslalo preko američke ambasade Clintonu. Dobijam od njega odgovor za mjesec i po dana, kaže ne mogu doći 11, dolazim 20. septembra. Zamislite, dovesti jednog predsjednika Amerike da otvori mezarje i da dođe na mjesto zločina i genocida. I kad je on došao, tu su došli svi mediji: “CNN”, “BBC”, “Reuters”, “Spiegel”… Mi smo tada odmah počele da govorimo da smo preživjele genocid, nismo htjele da kažemo ni zločin, ni ubijanje, nego genocid, genocid, genocid. I sva pravila koja je Haški tribunal, na osnovu čega je donosio presude; i jeste se desio genocid, jer su pobili, protjerali, opljačkali, ponizili, sve živo sa naših prostora očistili. To je vrsta genocida. I to smo mi preživjele i doživjele.

I onda je, kad je počeo ukop naših najmilijih i kad je došao Clinton 20. septembra, moje prvo pitanje bilo: “Dobro nam došao, predsjedniče. A zašto niste rekli ‘Ne’ ’95-e godine, da imamo svoju djecu, i vi ste roditelj, je li vam imalo savjest proradila, zbog čega?” On je pogledao u nas, bio je sažaljiv. Imala sam osjećaj kao da će zaplakati, gledao je ispred sebe. Vjerojatno se postidio jer nas je bilo malo više majki. A onda mu je (Hotić) Kada moja rekla: “Nemoj, ne treba nam ničije sažaljenje, nama treba Bosna, mrtvi se ne mogu vratiti, al’ nam Bosna treba.” Mi smo od njega dobile jako veliko pismo gdje piše o tome kako se osjećao, kako mu je bilo teško, kako je vidio u nama one prave majke, nije osjetio mržnju prema nama.

Ramazanske novine: Nakon skoro tri decenije rada, šta smatrate vašim najvećim postignućima u proširivanju svijesti o počinjenom genocidu u Srebrenici i da se isti ispravno percepira u našoj i svjetskoj javnosti?

Mi smo 2008. godine vidjeli da Evropa i svijet ništa ne čine po tome. Podnijeli smo jedan zahtjev Evropskom parlamentu da donese rezoluciju kojom bi se nekako obilježavao u evropskim parlamentima dan Srebrenice. Tako da je 2009. godine, nakon godinu dana, Evropski parlament donio rezoluciju gdje svakog 11. jula u dva evropska parlamenta ima zastava na pola koplja. Znači dan žalosti i sjećanje na žrtve genocida. I ja sam to potpisala. Predala predsjedniku Evropskog parlamenta. Znači u tome smo uspjele.

Također, 2015. godine ima jedna rezolucija gdje piše, ima to sve na internetu, na Evropskom parlamentu, da su zbog Udruženja Pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepe” donijeli tu rezoluciju. A kako? Nas je pozvao Evropski parlament, negdje oko 30 žrtava, znači iz cijele Bosne i Hercegovine, Srba, Hrvata, Bošnjaka. Mi smo tamo otputovali i, kada smo tamo došli, htjeli su da se ispred Majki izabere jedna majka, da govori ispred silovanih žena, ispred ljudskih prava, ispred projekata… I kada smo ušle u Evropski parlament, ja sam tražila da me upišu da moram govoriti. I onda su oni mene upisali. Zadnja sam govorila i onda sam sve ispričala, govorila da sam neke natjerala na plač, i onda je poslije toga usvojena rezolucija, glasanje, svi su glasali pred nama, usvojena rezolucija i tamo je napisano “zbog Udruženja Pokreta ‘Majke enklava Srednice i Žepe'”. To je naš drugi uspjeh.

Treći naš uspjeh, mi smo bili pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Mi smo tužile Ujedinjene nacije. Našli smo advokata iz Mostara i skupili smo sve i tužile smo Ujedinjene nacije. Trajalo je suđenje. Iz Strazbura smo dobili presudu da Ujedinjene nacije ne mogu odgovarati, ali da su moralno odgovorne, zato što su oni pod zaštitom. I vidite kako. Mi pod zaštitom možemo doživjeti genocid, oni pod zaštitom ne mogu odgovarati. A onda smo mi tužile vladu Holandije, Ministarstvo odbrane. Osamnaest godina je trajala naša tužba. Ja sam ispred porodica svih Srebreničana svjedočila u sudu, osnovnom, vrhovnom. I kada je završeno, mi smo na kraju dobili tu presudu. Holandsko Ministarstvo odbrane i Vlada su donijeli odluku da prihvataju svoju odgovornost i odštetu za porodice, ali samo porodice čiji su najmiliji bili ovdje u bazi “Umprofora”. Ali to je dobro da su prihvatili odgovornost i odštetu. Ta odšteta ne može nijednoj majci platiti njeno dijete, ali kad stranci daju novac, njima je to najteže. Već su isplatili preko 25 miliona eura odštete tim porodicama koje su imale pravo na to. Znači, to je još jedan od uspjeha.

Također, mi kao majke nismo nikad mirovale, nismo nikad stajale. Svjedočile smo u Haškom tribunalu, u Sudu Bosne i Hercegovine. I naš uspjeh je sljedeći: zahvaljujući nama Haški tribunal je donio presude onakve kakve treba, završio je svoju misiju onako kako treba, ali uvijek je imao od nas, ne da smo mi njih tjerali da oni rade, nego smo ih pratili. Ne možemo se miješati u sudske presude i suđenja, ali smo uvijek bile tamo. I kad treba da se svjedoči, i kad treba da se izađe, i kad treba da zločinac izađe prvi put da se izjasni je li kriv, nije li kriv, znale smo skuhati pita, upaliti auto, naš četiri-pet, odemo i budemo na suđenju i vratimo se istu noć. Znale smo otići sa dva, tri, pet autobusa, zavisi sve kakve su presude bile.

Kad su bile presude Karadžiću i Mladiću, ja sam uspjela nekako, zahvaljući dobrim ljudima, da dobijem, naprimjer, po 25 karti da odemo, a pozvala sam sve žrtve, ne samo iz Srebrenice, nego pozvala sam žrtve iz Zvornika, Vlasenice, Kotor-Varoši, Travnika, Cazina. Meni je bio cilj da sve žrtve budu, jer svaka žrtva je žrtva, i svaka majka je majka, bez obzira na to kako se zvala, kome je pripadala, i srpska majka je majka, kada joj ubiju dijete ili kada joj pogine dijete, ono je dio nje i ona već nije kompletna. Majka koja je izgubila svoje dijete, ona je izgubila jedan dio sebe. I zato ja svakom kažem da je svaka majka – majka, da li je njezin sin zločinac ili nije, to sud neka utvrđuje, ali ona je ipak nečija majka. I to je ono naše, što smo mi stvarno kao prve. Onda, svjedočila sam jako dosta u Sudu Bosne i Hercegovine. Prva i jedina presuda koja je donešena za genocid u Sudu Bosne i Hercegovine, to je Trbić. Dobio je 30 godina i presuđen za genocid. Ja i još dvije moje majke, nas tri smo ga presudile. I mislim, pratimo suđenja i u Beogradu, pratimo suđenja i svugdje, isto tako pomažu nam dosta i druge organizacije, druge majke. Ne mogu ja biti samo da kažem ja, mi sutra imamo sastanak sa našim uvaženim muftijom kojeg ja najviše na svijetu cijenim. Jedinog Allaha se bojim i nekako se ne bojim više nikoga. Mene nekad kad ruže, ja nekako više snage imam nego kad me hvale. I nikad nisam razmišljala tuđom glavom, neko sam uvijek išla svojom. Iako sam znala nekad da nije dobro da tako radim, da mislim, ali ipak nisam htjela odustati od svoga cilja. Znači, uvijek sam imala ciljeve i uvijek sam tim ciljevima do kraja dolazila.

Ramazanske novine: Za ono što je Udruženje postiglo najbolje govore i desetine priznanja koje je Udruženje Pokret “Majke enklava Srebrenice i Žepe” dobilo u Bosni i Hercegovini, ali i u inostranstvu, a i Vi lično. Koliko vam znači podrška drugih u vašem radu?

Ja sam kao majka dosta puta tražila na skupštini da se malo odmorim, da ne budem ja uvijek predsjednica, nisam ja Bogom data da moram. Uvijek sam dobivala podršku, uvijek su mi rekle moje majke iz Upravnog odbora i skupštine: “Nekako ti to moreš više, ti si jača, tebe više slušaju.” I mislim da u životu imaju tri stvari. Jedni me vole, drugi me mrze, a treći me se boje. Pa onda najviše volim tu populaciju koja me se boji.

Ali bila sam i u Savjetu bezbjednosti, i u Bijeloj kući, i u Kongresu, i u Senatu, govorila sam i u Vladi Sjedinjenih američkih država… Bila sam u Vijeću sigurnosti, bila sam u Australiji, Novom Zelandu, Africi, Aziji. Često Amerikanci dođu pa me zovu da ja idem tamo, naprimjer, u Siriju, u Irak, da pomognem tim ženama koje su doživljavale zločine, genocide, da im pomognem kako će se organizovati, kako će krenuti kao što smo mi krenule. Daju mi kao neku prednost da to mogu da radim, da držim predavanje, da im objasnim. A mi smo stvarno dosta radile. Nije samo kao Pokret, nego i sva druga udruženja.

Zamisli, kad se nas znalo iskupiti po deset hiljada, pa zaustavimo saobraćaj. Ali smo uvijek išle dosta jasno, nikad nismo željele da… Ali nismo tako bile prihvaćene od našeg naroda, običnog naroda. I mogu reći da mi kao majke, ja, moja Kada i ovi koji smo malo više na vrhu, da uvijek imamo više poštovanja od stranaca, od velikih ljudi, nego od Bosne i Hercegovine. Mada neki se to ne slažu, ali ja to osjetim. Evo ja ću, ako mognem, sad prvog da idem u Njujork, kod generalnog sekretara. Bila sam više puta, kada se najavimo da ćemo doći, izađemo iz lifta, on stoji, čeka nas. Toliko ima neko poštovanje prema nama. I takve stvari su se dešavale koliko hoćete puta, da smo osjetile ono nešto posebno od onih ljudi koji nešto znače. Za mene su svi ljudi dobri. I voljela bih da nekako se ovaj narod ne dijeli na ove i one, i na Srbe, Bošnjake, Hrvate. Voljela bih da se ljudi dijele na dobre i loše, ali jesu razlike dobre, ali podjele nisu. Da se nekako ne dijelimo, da se ne osuđujemo. Pogotovo da mi, muslimani, sebe malo više poštujemo i cijenimo… E, to, da mi je to da nekako… I onda kad često pričaš nekom nešta, ma šta me briga? Da mi je da izbacimo muslimanima iz mozga ono “šta me briga”. Ama, briga me! Hoću da te saslušam. Ako mogu ja šta pomoći, ako ne mogu, ni kriva ni dužna. A od Allaha sam dužna da te saslušam i da vidim.

Ramazanske novine: Mnoge majke Srebrenice odlaze s ovoga svijeta a da nisu ukopale svoje najmilije. Neke su iznemogle a nemaju svoje bližnje i o njima treba neko brinuti. Koliko im vaše Udruženje može pomoći i kako danas žive majke Srebrenice?

Po našoj evidenciji do prošle godine 542 majke nisu dočekale da pronađu jednu jedinu kost svoje djece. Mislim da je jako teško. Ja sam zadnji put bila kod jedne majke koja me pozvala i do 15 minuta je umrla pred mojim očima. Pitala sam je šta je boli, počela je nabrajati svoje sinove. Nažalost, tri sina izgubila i muža. I rekla je, da je mogla naći jednu kost, umotala bi je u najljepšu svilu. I ne bi žalila umrijeti, ali eto ona mora umrijeti. I onda me je zamolila: “Molim te nemoj odustajati, traži i dalje našu djecu.” I vjerujte da se desilo kad je umrla do godinu dana su joj nađena dva sina. Ono nekako, bilo mi je jako, jako teško. Možda što mi je to rekla.

I često kažu kako imate snagu. E, pa, nama snagu daju naše majke. Jer, one neke ne mogu da izađu iz kuće, nepokretne. Ali, uvijek kad dođemo, one se obraduju, bude im drago. Više su nego sretne. Nije samo u Srebrenici, nego kad kažem Srebrenica je veliki pojam. Zna, evo ja i Šuhra, imali smo mi jednu majku koja je ukopala ovdje tri sina. A ukopala ih je ovdje, ovdje su joj poginuli u Srebrenici. I svaki put kad smo u Podžeplju, tu je živjela, odakle je i moj muž. 61 čovjek iz sela odakle i moj muž, Ahmetlije, ubijen je u Srebrenici i ukopani su u Srebrenici. I svake godine smo ja i Šuhra znale otići kod nje, makar po tri-četiri puta. Pa joj malo poradimo, pa joj unesemo kad je zima drva. Ja joj uvijek odnesem onih lepina, ona to stavi u zamrzivač. Kad može da ustane sebi podgrije. A šta me najviše potrese: donesem ja njoj kafe, one Zlatna džezva. A ona kaže: “Došle mi moja Munira i Šuhra, donijele mi najskuplju kahvu.” Nije ona najskuplja, ali za nju je to nešto bilo posebno. I onda je bilo čudno kad ja njoj odnesem kilu,  kilu i po, zavisi kako kad mogu. A koliko mi je donijela, što mi je donijela, moram sakriti…

Za dvije kuće smo mi uspjele da dobijemo dvije donacije. Jednu donaciju od Saudijske Arabije, jednu donaciju od Vlade Katalonije. Da nam kupe ovo zemljište, da nam kupe ove dvije kuće, da nam kupe ovu zemlju. Negdje 6 dunuma i 300 kvadrata. To smo stavile na naše Udruženje. A kad mi prestanemo s ovim, i poslije mene, neko će da radi, normalno. A kad prestane, onda da to pripadne Memorijalnom centru Potočari, kao vakuf. Mislili smo o Islamskoj zajednici, ali više je nekako vezano ovo za MC.

Ramazanske novine: Mnogi ubijeni još nisu pronađeni i sve je manji broj dženaza šehidima genocida. U tridesetoj smo godini od genocida u Srebrenici. Kako će se obilježiti ova tužna godišnjica sjećanja i koju poruku želite poslati?

Pa evo ovako, mi imamo jako dosta aktivnosti kao Udruženje. Nekako mi uvijek dođe svake godine da uradimo nešto posebno. I kad god sam nešto uradila, imala nijet, Allah mi je pomogao. Ove godine je novina da hoćemo da radimo muzej “Majke”. Ima muzeja raznih, ali baš muzej “Majke” nema. Onda sam zamislila da ne bi trebalo biti ovdje u Srebrenici, zato što imamo jedan muzej ovdje. A u Sarajevu smo pokušali da to uradimo, gdje narod dolazi, i dobili smo već od načelnika opštine Stari grad 400 kvadrata. Ondje baš na centru, da ne mogu da vjerujem da smo i dobili tu, eto vjerujte. I tu ćemo muzej “Majke Bosne”, a bit će posebno jedan dio posvećen majkama u Srebrenici. I doći će inženjeri, prihvatila nam je “Tika” Turske da nam to rade. To ćemo pokušati sad za 30. godišnjicu, da postavimo kamen temeljac, da izvršimo pripreme, i onda poslije, ako Bog da, dalje.

Drugo, imat ćemo cvijet Srebrenice koje smo uspjele da dobijemo u UN-u, kod generalnog sekretara, prije 2019. godine. Ja sam imala šest zahtjeva prema generalnom sekretaru gdje smo od njega tražili, ustvari devet, ja i Kada i Murat Tahirović. I dobili smo, osam je već završeno, ili treba da se završi, jedan samo nismo.

Prvo, da se formira jedan fond pri UN-u, da djeca koja ostanu iza nas i sadašnja djeca, da mogu uzimati, da mogu uraditi o Srebrenici nešto. Drugo, postavljanje cvijeta Srebrenice. Treće, da imamo spomen-sobu ko što imaju Jevreji u UN-u. Jer Jevreji to imaju, a mi to nemamo, moramo imati. Četvrto, da se vrate sve presude, optužnice u Haškom tribunalu, da se donesu u Memorijalni, da tu ima. Peto, da nam upišu se svi oni koji su presuđeni u Haškom tribunalu. Nisu se bili upisali u Bosni i Hercegovini, kao da nisu nigdje osuđeni, jer nema u evidenciji. I to smo uspjeli, i to je već urađeno. Cvijet Srebrenice ovdje u Memorijalu će biti isto postavljen, koji će biti okrenut prema Njujorku, a iz Njujorka će biti prema Srebrenici. To će biti otvaranje sada. Imat ćemo jednu veliku izložbu i konferenciju u Sarajevu. Onda, ima dosta, dosta stvari što ćemo da uradimo, ali šta mi je nešto na um palo posljednjih desetak dana, nekako da vidimo da što više bude bijelih marama i bijelih tunika, žene da ih nose, muškarci da nose bijele košulje. Da se na 30. godišnjicu na dženazi nekako budu izdvajale žrtva genocida. I to hoću sad da pokrenem preko “Tike” i preko Turske. Jer dva puta sam dobila, jednom 10.000 marama, jednom 25.000 marama, pa smo dijelili bijele marame. Mislim, dosta bih voljela da to bude.

Imaćemo jako, jako dosta posjeta, imaćemo jako dosta mi da odlazimo. Evo ja sam ne znam na koliko mjesta pozvana. Čak predsjednica Slovenije će nam doći na dženazu, ali je željela, prije nego što bude dženaza, da odemo nas tri-četiri majke kod nje, da je posjetimo… I tako smo odlučile, vidjet ćemo da li ćemo ići uz ramazan.

Ramazanske novine: Pred svima nama je blagoslovljeno vrijeme mubarek ramazana i još jedna prilika za Allahovu milost i Njegovu pomoć. Kako Vi lično a i majke Srebrenice doživljavate i provodite ovo posebno vrijeme?

Uz ramazan postimo, ali i tad moramo da radimo. Jako bih voljela da nekad u životu doživim, da sjednem uoči ramazana i da ne idem nigdje, da kad dođe bajram, da sam u svojoj kući, da ne idem od svoje kuće i iftarim se sa svojom djecom. Ja sam željna svoje djece. Jer non-stop hodaš, mislim, ono, djeca odrastaju, nismo nekako uz njih. Imam jednog sina, jednu snahu, imam troje unučadi, imam, hvala Bogu, najbolju snahu na svijetu.

Mi smo ovdje planirali tri iftara. Prvi iftar želim da bude sa mojim majkama i konama. A drugi iftar želim da to bude sa nevladinim organizacijama. Hoću da pozovem ljude s kojim radim, sarađujem, naprimjer, porodice koje traže nestale, porodice koje se bave ljudskim pravima. I u tim organizacijama ima ne samo muslimana, ima i drugih, nek malo vide naše običaje, nek malo dođu. I treći moj iftar koji ja želim odavno, posebno, hoću sa mojim političarima koji su se bavili Srebrenicom, bilo šta, i oni koji su nam pomagali da nešto uradimo, da odemo do Njujorka…

I moram se zahvaliti, stvarno, Islamskoj zajednici, od početka s nama dosta radi, sarađuje. I posebno ovaj Reis, stvarno ja ne mogu da kažem, bio je i onaj Reis, dobar je bio, s nama je radio, sarađivao, ali ovaj Reis i moj muftija, ja kažem moj muftija, Fazlović, to je moj drugi sin. Vjeruj Bogu, ja nekako osjetim u duši da ja njega volim.

Ali volim puno naroda, rijetko koga mrzim. Jer, mrziti, mislim da je to bolest kojoj lijeka nema. Nisu me tako ni roditelji moji odgojili. Ako neko mi nanese neki bol, uvijek sam rekla nek mu ne budne od mene, ali nek mu Allah vrati. I vjeruj Bogu da mu je vratio. Fino je praštati, ali onima kome treba. Ali onaj ko te stvarno za srce ujede, ne treba mu ni praštati, ne treba ga ni spominjati, ne treba ga ni mrziti. Ne treba se uopšte stavljati u njegov koš.

Na pitanje, sad u Engleskoj kad sam bila, pa imala sam intervju na televiziji “BBC”, njihova televizija, i pitao me voditelj, kaže: “Majka, onaj što ti je ubio sina (a znam ko mi je odveo sina odavde), mrziš li ga?” “Ne”, rekoh, “ja njega sažalijevam”. Kaže: “Kako?” “Pa”, rekoh, “zar je mogao biti čovjek, i da ja mislim da je on čovjek a da se pretvori u nešto što nije ni čovjek, ni životinja, ništa, ne znam u što se pretvorio, kako je mogao, naprimjer, moga sina odvesti u smrt, svog sina gledati, milovati… Ja, kako je mogo, naprimjer, silovati neke djevojčice, a svoju kćerku milovati, kako je to mogo? Ja samo pitam, odgovora nemam, imam pitanja, ali odgovora nemam. Ali čula sam da sad njegova porodica ima problema.” Kaže on: “Ja nemam riječi.” I onda tako još neke riječi, i kad sam došla u hotel, moje one poruke ko reklama idu. Išle su dva-tri dana. Rekla sam da su razlike dobre, da podjele nisu, i to uvijek kažem. Rekla sam da su sve majke – majke, bez obzira na to kako se zvale. Kad ubiješ majci dijete, ubio si dio nje, i svaka je majka oštećena. Rekla sam, također, da bi bilo dobro da svi ljudi, ovi naši u Bosni, da pogledaju prvo u gledalo, i da vide sebe, i da se bave sobom.

Da se ne bave drugima, nego samo sobom. Kad budemo u svojoj avliji sve pomeli, i druga ća avlija biti uređena. Radimo, radimo, Boga mi nije lahko, ali eto, zahvaljujući svima nama, i našoj borbi, uspjele smo da pokažemo čitavom svijetu. Svako zna za Srebrenicu.

Ramazanske novine: Hvala Vam na razgovoru. Molimo Milostivog Allaha da majkama Srebrenice olakša, a i Vama u pomaganju njima. Neka Vam je mubarek ramazan.

(Intervju je objavljen u Ramazanskim novinama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, 2025. godine)