Piše: Dr. Sead Seljubac
Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah
Uzvišeni Allah, u suri El-Bekare, govoreći o vjernim Pejgamberovim ashabima, spominje nam da su, kao svoj životni princip, govorili i prihvatili riječi: “Čujemo i pokoravamo se...” (El-Bekare, 285)
Mudri Stvoritelj, Stvoritelj ljudi, Vladar ljudi, Bog ljudi, stvorivši čovjeka odlikuje ga sposobnošću da razvija svoje duhovne potencijale do stepena koji se može nazvati duhovnim upotpunjenjem (kemal).
Put ka duhovnom upotpunjenju počinje od momenta kada čovjek spozna potrebu da bude bolji nego u tom trenutku jest, a nema čovjeka koji je tako dobar da ne bi moga biti bolji, niti čovjeka koji je toliko zao da je bespovratno izgubljen.
Ta spoznaja je polazna tačka u kojoj čovjek mogućnost duhovnog napretka doživljava kao Božiji neprocjenjivi dar, na kojem Mu on treba biti konstantno zahvalan. Nezamisliva je pretpostavka da neko ko se svojim karakternim crtama, a koje ispoljava u svojoj svakodnevnici, s kojima se ujutro budi i uveče liježe u postelju, koje drugi ljudi osjećaju u komunikaciji s njim, spustio na nivo niži od životinje, nema mogućnost zaustavljanja svog moralnog pada i povratka iz ponora tame ka svjetlosti duhovnih visina. Onaj kome se Allah smiluje pa spozna da ide u pogrešnom pravcu, te da bi nastavak kretanja u tom duhovnom smjeru mogao da po njega završi katastrofalno, da bi se na kraju mogao naći u vatrenom ambisu bez dna okružen vatrom sa svih strana, pa se odluči na promjenu smjera, taj momenat je presudni momenat u njegovom životu, ma koliko prethodni period oklijevanja dugo trajao.
Prva etapa na putu duhovnog uspona je trajno zatvaranje vrata za sobom i rušenje stepenica koje su vodile ka dole, ka ponoru. To se postiže priznanjem da je ranije duhovno stanje bilo loše i iskazivanjem volje za njegovom promjenom. To iskazivanje je sadržano u riječima tevbe, riječima iskrenog kajanja izrečenog Sveznajućem Gospodaru, koje sadrži i obećanje da se neće više „vratiti stopama svojim“.
Druga etapa se sastoji od upoznavanja puta ka duhovnim visinama. Velike su mogućnosti koje nudi današnji sistem prikupljanja informacija i ova faza se može preći relativno brzo. Savremeni problem koji proističe iz obilja ponuđenih informacija jeste problem njihovog selektiranja i odabira adekvatnih. Tu treba tražiti pomoć onih koji su spomenutu fazu već prešli i imaju u tom pogledu pozitivno iskustvo, imaju prave informacije (ehlu ’z-zikr).
Treća etapa je izgrađivanje čvrstog uvjerenja da su u fazi traganja za znanjem otkriveni obrasci vjerovanja, mišljenja i djelovanja, upravo oni koji ga mogu voditi dalje na putu njegovog duhovnog uspona. Od čvrstine tog uvjerenja ovisi njegova sposobnost ulaska u narednu fazu.
Naredna, četvrta faza po redu, jeste prihvatanje tih obrazaca kao svojih vlastitih do mjere kada oni postaju čovjekova nova karakterna crta, koju ispoljava u svojoj svakodnevnici, s kojom se ujutro budi i uveče liježe u postelju, a koju i drugi ljudi osjećaju u komunikaciji s njim. Učvršćenje na toj fazi, i povratna informacija okruženja, bit će mu dragocjeno iskustvo i podsticaj za dalji put.
Peta faza je ona u kojoj se iz čvrstog uvjerenja rađa volja za trajnim praktikovanjem i javnim pokazivanjem svojih uvjerenja i djelatnih formi koje ih svjedoče. Ovo je moguće tek nakon uspješnog prolaska kroz predhodne faze.
Pokušajmo rečeno ponoviti kroz primjer:
Allahov miljenik Muhammed, s.a.v.s., je nakon izvršenja svoje časne misije otišao s Dunjaluka. Prije njegovog nastupa kao Božijeg Poslanika, ljudi koji su ga okruživali prema njemu su imali odnos kao prema sebi jednakom, s razlikom u njegovom odnosu prema nekim njihovim običajima i uvjerenjima. Taj njegov odnos njima nije tada toliko smetao. Nije mu bilo drago što kamenu pridaju tako važnu ulogu koja seže do svetosti, a što čovjeka toliko obezvrjeđuju do mjere u kojoj on postaje roba koju može uništiti kad želi, odbaciti ako hoće ili prodati ako mu je to u interesu.
Kada se Resulullah pred tim ljudima pojavio u ulozi Božijeg Poslanika koji ih poziva na unutarnje promjene, ali i na promjenu dotadašnjeg načina života, onda su se našli pred pitanjem da li se odlučiti na to ili ne. To je ona predfaza, faza oklijevanja i neodlučnosti. Kad im je Milostivi Gospodar darovao tračak svjetlosti spoznaje, pomoću kojeg su uvidjeli pogrešnost dotadašnjih uvjerenja i prakse, imali su osnovu da se, u svjetlu te spoznaje, pokaju za protraćeno dotadašnje vrijeme i odvaže na prvi korak ka dinskom usponu. Njihova pokajanja su bila jaka i iskrena, a što je posebno bitno, bila su konačna. Nije bilo jednostavno ocu priznati da je zakopao u pijesak desetak živih ženskih beba, vlastite djece, dok su ga, svaka od njih na svoj način, gledale svojim nevinim okicama, i pružale ručice vapeći za bistrinom njegovog uma, a um zaslijepljen krivim običajima. Oni su to priznali i pokajali se za to.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je, nakon toga, podučio istinama Vjere svjetlosti i zlatne sredine, a oni su te istine upijali snagom svoje zainteresovanosti. Čim bi nešto saznali, oni, Alejhisselamovi ashabi, bi u to povjerovali, prihvatili kao svoj princip i krenuli na izvršenje. Njihovo geslo je bilo: „Čujemo i pokoravamo se!“ (El-Bekare, 2/285.) Između čuti kao saznati i pokoriti se kao izvršiti, događalo se ono unutar – vjerovanje i prihvatanje.
Odatle je razumljiv njihov žar življenja vlastite vjere. Ona je bila njihova. Prihvatili su je kao svoju, kao Božiji neprocjenjivi dar. Nisu je prodavali jer niko nije mogao ponuditi nešto za njih vrjednije od nje. Nisu je se stidjeli jer su joj poznavali vrijednost. Nisu je se odrekli pred iskušenjima vremena jer su se s njom do te mjere identifikovali da je za njih odbaciti je značilo ostati bez duše.
Kada je Resulullah, s.a.v.s., napustio Dunjaluk, nisu se vratili u širk, nisu se vratili stopama svojim nego su produžili dalje, oni – najbolji ljudi koji su kročili na pozornicu života. Radijellahu anhum. I bili su zahvalni Milostivom Gospodaru na Uputi.
A mi? Niko od nas nije tako dobar da ne bi mogao biti bolji. Budimo bolji! Prihvatimo puteve i metode koje do naše potpunije duhovnosti vode! U tome budimo iskreni i dosljedni, kako bi nama bio zadovoljan naš Gospodar i naš dragi Pejgamber!
I budimo Rabbu zahvalni na blagodati Upute!
“Gospodaru naš, omogući nam da budem zahvalan na blagodati Tvojoj,
koju si ukazao nama i roditeljima našim, i da činimo dobra djela
na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi nas, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!”
Amin !
