Alem Dedić

Istražujući i opisujući običaje Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća Antun Hangi, između ostalog, opisuje ulogu i značaj posta i ramazana u životu bosanskih muslimana. U svojoj knjizi Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini tako kaže da “uvečer, kada se je mlađak pokazao, zagruvaju topovi, a odmah iza njih oglasio se je eno i mujezin sa munare i javlja pravovjernima da je post nastao. (…) Dok on na munari uči, izvjesuje redom kandilje i začas sva je munara u svjetlosti. Dotle su eno i džamiju rasvijetlili, a narod hrli u kuću Božiju, da se Bogu pomoli i da džamiju daruje svijećama koje će ju kroz cijeli mjesec rasvjetljivati. Čim je džamija ljepše rasvijetljena, tim veća čast onima u čijem je džematu” – piše Hangi o početku ramazana.

Iako je i Antun Hangi lijepo opisivao ramazan u bošnjačkim mahalama, nama su u ovom tekstu još dragocjenija svjedočanstva uvažene Melihe Terzić i poštovanog Hasan-ef. Spahića.

Profesorica bosanskog jezika Meliha Terzić rado se prisjetila svojih ramazana u rodnoj Tuzli, ali i Sarajevu gdje je studirala. Posebna su njena sjećanja i na ramazane u Behram-begovoj medresi.

“U ramazanu ima svako svoj ramazan. Zajedno ga dočekamo, puno ramazanskog dijelimo, pa ga ispratimo, a ponesemo sa sobom i čuvamo u sjećanju ono po čemu je taj ramazan bio poseban. Moglo bi se reći da oko ramazana okupljamo svoje živote i oni u nizu su kao magistrala koja kreće iz djetinjstva, od prvih zapamćenih, od prvog pravog posta, i sve ostalo joj se pridružuje kao druge i drukčije vremenske dionice. Duga je godina, neke naročito, ali nema vremena koje nije ono prije i ono uz ramazan. Upravo kad blijedi pouzdano sjećanje na prošli, počnemo misliti na onaj koji dolazi. Tako se proteže ramazansko vrijeme, i široko i duboko.

Nemoguće je nama mahalskoj djeci ovih starih generacija vratiti slike iz djetinjstva a da se u njima ne pomoli ramazansko svjetlo i onda oživi neka draga lica i dragocjene momente, otvori neke kapije, sobe u kućama od kojih su mnoge davno srušene i tog svijeta više nema. U jednoj takvoj čija avlija mi i sada, poslije sedamdesetak godina, nudi svoju ljepotu i mirise kad se osamim i zamislim, postila sam prve ramazane. Tu mi je mati ‘našivala post’ kad sam već pokušavala da se pridružim postačima, a bila tek sitna curica.

Nježno buđenje na sehur (govorili smo ručak); tiha domaća sofra u noćnom satu; kraći ili duži ramazanski dan pa prediftarsko vrijeme. Mati priprema hranu za sofru koja će biti puno više od objeda u nekom drugom mjesecu, i nikad to nećemo zvati večerom, a jela su probrana, ramazanska. Strpljiva, prihvata da mi odvoji neke slane i slatke zalogajčiće koje ću pojesti uz iftar. Zamirisalo malom postaču sa šporeta. To je nekad nadjev za šareni burek, pa za kajmačnicu, a sve će to biti i u jufkama pita koje ćemo imati na sofri.

Cijela mahala i naš sokak drukčije diše i oglašava se. Otac sve češće uzima Kur'an i okupi nas poziv da sve ostavimo i nađemo mjesto uz njega. Poziv je dolazio i s prvim ajetima, to je bilo dovoljno i kad nam ne bi najavio. Pošto je završio medresu, prva službovanja je obavio kao vjeroučitelj. Lijepa je to privilegija za porodicu. Dodatno poštovanje prema babi.

Pohodi me jedno sjećanje, nije prvi put. Majci je ramazanski dan počeo s teškom glavoboljom i postajalo joj je sve teže. Šalje me ocu na posao da pitam može li prekinuti današnji post. Više trčim nego što hodam, a znam i ishod. Babo će me poslati kući s izunom. Vratit ću se žurno, brže nego što sam došla.

Pred sami iftar, kad je sofra skoro spremna, mi najmlađi izlijećemo na sokak da (u)gledamo kandilje. Voljeli smo donijeti taj haber u kuću, bilo nam je važno da budemo telali koji svjedoče svečanom završetku ramazanskog dana u prvoj akšamskoj sekundi.

Mati bi mi tih dana počesto stavljala u ruke pokriveni sahan da odnesem za neku iftarsku sofru. I nama su dolazile te hedije. Svaka kuća je imala svoj ramazanski miris i atmosferu. Osjećalo se to već na avlijskoj kapiji.

Kad me mladost, studij, život uputio u Srajevo, i tamo su mi sretno tekli ramazanski dani a upamtila sam iftare u rodbinskim kućama u gizdavim mahalama ponad Baščaršije. I sarajevski ramazanski ezani su ostavili eho u mojoj duši. Tada sam dolazila u roditeljsku kuću u rodnom gradu pomalo kao ramazanski musafir.

Naše porodične ramazane obogatili su i drugi, pravi musafiri. Ne samo da se uoči ramazana obilazila rodbina da se tim zijaretima ozvaniči njegov dolazak nego se nastojalo povezati s rodbinom tokom cijelog mjeseca. Ali ne samo s onom s kojom smo bili sugrađani  i obavezno smo se pozivali na iftare. Doputovali bi neki bliski rođaci iz drugih naših čaršija da podijele nešto od ovog ramazana s nama, mi s njima. Onda smo dugo sijelili poslije teravih-namaza pa bi se to skoro sastavilo sa sehurom – pretvarali smo noć u dan. Između dva susreta s tom rodbinom prošlo bi vremena jer se nije puno putovalo, a još nam se nisu bili instalirali telefoni u kućama i životima. Bili smo željni jedni drugih i svojih razgovora. U dušama je bilo prostrano pa smo imali mjesta za sve i u skučenom stambenom prostoru.

Poslije, kad je kuća opet temeljito čišćena, trebalo je sve da blista (pralo se i ono što je još bilo čisto), isto kao pred ramazan, miješala se neka posebna sjeta roditelja zbog odlaska ramazana s radosnim momentima kojim se najavio Bajram.

U mom životu je nastupilo posebno dragocjeno vrijeme onda kad smo se borili za opstanak na rodnoj grudi. Godina je 1993. Behram-begova medresa obnavlja rad i pozvali su me da se pridružim nastavničkom kolektivu. Bila je to divna prilika, privilegija da budem uz te graditelje za budućnost koji su krenuli u veliki poduhvat podižući novu staru medresu onda kad se oko nas ruši, nemilosrdno uništava i zatiru tragovi našeg višestoljetnog bošnjačkog islamskog života. Tad je moj radni dan bio potpuno u skladu s ezanima a ramazani svečano kolektivno dočekivani i divno neometano u svemu ispoštovani. Ne mogu ne biti na posebnom mjestu. Medresanska mladost je svemu dala svoj doprinos. Bili su mi značajni i zanimljivi njihovi ramazanski dnevnici pisani često veoma nadahnuto, iako s moje strane „naručeni“ odnosno zadani. Približili su mi svoju ramazansku praksu, svoje ramazane. Žao mi je što nisam skupila te radove i tražila da ih objavimo. Neki su bili pravi eseji.

Kasnije, prošli su još mnogi ramazani i svrstali se među one obasjane dionice na životnoj stazi, one ispod kandilja. To je bilo bogato vrijeme koje nije minulo bez dubokog traga.  Zahvalna sam Uzvišenom za sve svoje ramazane u ramazanima”, kaže prof. Meliha Terzić.

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 6, mart 2024.)