U Bosanskom kulturnom centru u Tuzli večeras je, u okviru programa “Dani sjećanja na genocid u Srebrenici”, održana promocija knjige Husejina Omerovića “A bili su samo djeca – Zločini nad djecom Vlasenice 1992-1995”.

Promociju knjige zajednički su organizovali JU Bosanski kulturni centar TK, Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Institut za društvena i religijska istraživanja Tuzla, JU Specijalna biblioteka Behram-beg, Udruženje građana “Prosvjetitelj” i Neformalna grupa građana “8372 za Srebrenicu”.

Knjiga je izašla u izdanju Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica.

Autor knjige Omerović je kazao da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijen veliki broj bošnjačke djece, organizovano i sa namjerom.

– Djeca su najosjetljivija i najranjivija ljudska bića. Ona trebaju pomoć i zaštitu od rođenja do punoljetstva. Ova knjiga obuhvata brojne priče sa okolnostima ubistava djece: o ubistvu djece sa roditeljima, sa majkama, na zatočenim lokacijama, na pragovima kuća, streljanje na odabranim lokacijama nakon Srebrenice, otimanje od majki, smrt djece od gladi, nedostatka lijekova i tjelesne iscrpljenosti, 185 fotografija plus 48 nišana i 28 crvenih ruža – kazao je autor Omerović.

Podsjetio je da se ne smije šutiti pred istinom, a šutnja je mirenje sa zločinima nad našim narodom.

Autor je, također, podsjetio da je u Vlasenici ubijeno 261 dijete, a da za zločine nad bošnjačkom djecom Vlasenice niko nije odgovarao.

– Neprijatelj je znao da uništenjem bošnjačke mladosti, ugrožava budućnost Bošnjaka. Skresao je krila bošnjačkoj mladosti u velikoj mjeri i time usporio demografski, obrazovni i radni potencijal Bošnjaka. Nismo mogli spasiti ubijenu djecu, ali ih možemo i trebamo sačuvati u sjećanju, a najbolje sredstvo za očuvanje sjećanja na ubijenu djecu Vlasenice je ova knjiga – istakao je autor Omerović.

Promotor Hajrudin Mešić, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, je kazao da ne samo da su ubijena djeca žrtve rata, već je njihivo stradanje bilo prekriveno brojkama ostalih žrtava i ova knjiga je pokušaj da se na svjetlo dana iznese istina o stradanju djece opštine Vlasenica.

– Treba istaći da se po ubijenoj djeci Vlasenice ništa ne zove, da su im kosti rasute širom bosanskog srednjeg Podrinja, da o njima nisu napisane pjesmice koje bi se učile u školama. Jedno sjećanje se pred nama polako, ali neumitno gasi odlaskom sa ovog svijeta onih koji su postojanju te ubijene djece svjedočili, koji ih pamte kao što svaki roditelj pamti svoju djecu, oni koji ih pamte kao prijatelje, školske drugove… Husejin Omerović ovom knjigom daje glas onima kojima je glas oduzet i podiže trajni spomenik ubijenoj djeci opštine Vlasenica – kazao je Mešić.

Emotivno obraćanje imao je promotor Hazim Mujčinović, koji je ispričao svoje viđenje događaja u Vlasenici 1992. godine.

– Bio sam dječak, školarac sa prekinutom nastavom u osmom razredu, a to smo doživjeli kao dozvoljeni raspust. Po svjedočanstva nismo nikad otišli. Vlasenica je 21. aprila 1992. godine okupirana od strane Novosadskog korpusa JNA i domaćih lokalnih hordi organizovanih od Srpske demokratske stranke. Već od prvog dana okupacije, većini Bošnjaka se zabranjuje slobodno kretanje po gradu, u autobusima se kontroliše ko se kako zove, na kapijama fabrika i firmi u kojima su bili zaposleni čekala su ih otkazna pisma ili zabrana ulaska, a nerijetko i direktno privođenje u stanicu milicije – počeo je svoje obraćanje Mujčinović.

Od 31. maja, prisjetio se Mujčinović, svaki dan se svodio na skrivanje. Bili bi u podrumu, dok im majke ne bi dojavile da četnici odvode narod iz te i te mahale.

– Tada bismo u strahu pretrčavali do trapova ili se penjali na tavane, sve sa mišlju da nas neće pronaći. Skrovište sam dijelio sa Begom i Almirom. Skrivajući se, a da bi prekratili vrijeme, igrali smo table i remija. Držali se preko usta da se ne nasmijemo naglas. Almirova majka je prva odlučila da Almir spava u kući. Istu noć odveli su kompletnu porodicu. Almir Jahić bio je 1975. godište i tek krenuo u prvi razred srednje škole. Nismo ga više vidjeli. Ubijen je na lokaciji Zeban. Bego Mutapčić, rođen 1974. godine. Dječak zlatne, kovrdžave kose. Odveden je sa ocem i bratom – ispričao je Mujčinović.

Kazao je da su vlaseničku djecu u toku agresije ubijali tri puta. Prvo u okupaciji Vlasenice, zločinima po Zaklopači, u logoru Sušica, na Drumu, Piskavicama i drugim mjestima oko Vlasenice.

– Ubijanje djece je nastavljeno i na slobodnoj teritoriji Cerske, a onda i padom Cerske. I na kraju završnim činom, genocidom u zaštićenoj zoni UN Srebrenica 1995. godine. Vlasenica je procentualno po broju stanovnika, nažalost na samom vrhu po broju ubijene djece u agresiji na BiH. Također, nažalost, o Vlasenici i zločinima koji su sprovedeni, ne govori se skoro nikako. Već je postala i navika da se pri nabrajanju stratišta spomenu Srebrenica, Prijedor, Zvornik, Bratunac, Bijeljina … i da na tom spisku izostane Vlasenica i broj ubijenih 2637, od toga 261 dijete. Hvala autoru Omeroviću, jer će na trenutak skrenuti pažnju javnosti na Vlasenicu i Bošnjake ubijene u njoj – kazao je na kraju Mujčinović.