Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlovića govorio je za Magazin za ženu i porodicu Bosanska Sumejja. Opširan intervju za šezdeset i šesti broj ovog Magazina prenosimo u cjelosti. Razgovarala: Azra Hasanović.
Nalazite se na čelu najvećeg muftiluka u Bosni i Hercegovini. Oko pola miliona muslimana živi na području Muftijstva tuzlanskog. Pored većeg broja medžlisa, tu je i čitav niz vrlo značajnih odgojno-obrazovnih i kulturnih ustanova Islamske zajednice, kao i institucija od općeg društvenog značaja, za čiji rad na svom nivou brine Muftijstvo. To je ogroman potencijal, ali i odgovornost, prvenstveno Vaša.
Muftijstvo tuzlansko se prostire na regiji koja se od ranije označava sjeveroistokom Bosne i Hercegovine. S obzirom na veličinu prostora i demografski potencijal, u ovom muftiluku se rad odvija u većem broju medžlisa i džemata. U okviru dvadeset i tri medžlisa, Muftijstvu tuzlanskom pripada skoro četiri stotine džemata. U gotovo hiljadu džamija, mesdžida, mekteba i drugih vjerskih objekata koji se nalaze na ovom području, godišnje se organizira više od pet hiljada različitih prepoznatljivih vjerskih i edukativnih programa, u čijoj realizaciji učestvuje oko šest stotina imama, muallima, vjeroučitelja, muderisa i drugih službenika. Sve navedeno potvrđuje tezu, postavljenu u vašem pitanju, da je zaista riječ o velikom potencijalu kada sagledavamo stanje muslimana i organizaciju njihovog vjerskog života na ovom području. Istakao bih da je u značajanoj mjeri riječ o već ostvarenom potencijalu. Naime, u vremenu koje je iza nas, veliki je broj etabliranih programa i uspješnih projekata Islamske zajednice. Posebno su, posljednjih godina, dodatno razvijane vjersko-obrazovne i kulturno-socijalne aktivnosti u nekoliko važnih segmenata, kao što su: mektebi, vjeronauka, rad s mladima, odjel za brak i porodicu, društvena briga, unapređenje vakufa, podrška povratničkim džematima i dr.
Ustanove Islamske zajednice na području Muftiluka tuzlanskog također su se uspješno razvijale. Behram-begova medresa je u proteklom periodu imala nezamjenjivu ulogu u školovanju kadra za imamsku i vjeroučiteljsku misiju u ovom dijelu Zajednice. Uz to, riječ je o obrazovnoj ustanovi koja već dugo ima status najuspješnije škole na području Tuzlanskog kantona. Agencija za certificiranje halal-kvalitete je afirmirala svoju djelatnost u cijelom regionu, ali i među sličnim institucijama u muslimanskom svijetu. Centar za liječenje od bolesti ovisnosti u Smolućoj u rangu je institucija od šireg društvenog značaja, što se svakako odnosi i na Institut za društvena i religijska istraživanja u Tuzli. Dosta pažnje je poklonjeno odgojnom radu s djecom predškolskog uzrasta, u čemu je izuzetne uspjehe postiglo obdanište Evlad u Brčkom.
Ustav i drugi pravni akti Islamske zajednice su pozicionirali muftijstvo kao upravni organ koji na svom nivou brine i sudjeluje u vjersko-obrazovnim, adminstrativnim i ekonomskim poslovima koji se odvijaju na području muftiluka. Uloga muftije u tom smislu je posebno naglašena. Dužnost i nadležnost ovog vjerskog autoriteta je da usmjerava i nadzire sve poslove koje obavljaju službenici u okviru misije Islamske zajednice odnosno da brine o ukupnoj organizaciji vjerskog života na području muftiluka. S obzirom na tako slojevitu ulogu i odgovornost, djelovanje na nivou muftijstva se nužno ostvaruje putem službi. Muftijstvo tuzlansko je u proteklom periodu uložilo dosta truda da primjereno razvije rad svojih službi. Moglo bi se reći da smo u mnogim segmentima začajno iskoračili, ali i da je pred nama još dug put izgradnje i unaperđivanja svih naših institucija.
Želim također naglasiti važnost našeg djelovanja neposredno među ljudima. To zahtijeva istrajnost u komunikaciji, direktno, i najčešće na terenu. U ovom vremenu smo dodatno pojačali komunikaciju s našim džematlijama i našim službenicima. Na značajnije prisustvo među ljudima potičemo i druge nosioce odgovornosti u narodu i državi. Od velike je važnosti da nosioci važnih društvenih funkcija odgovorno obave zadaće i poslove koji su im u ovom vremenu povjereni.
Muftiluk tuzlanski obuhvata i medžlise koji se nalaze u Federaciji BiH i na području RS. Ovom muftiluku pripada i Distrikt Brčko. Razlikuju li se potrebe vjernika u spomenutim područjima, a samim tim i rad i aktivnosti Islamske zajednice? Da li je to dodatni izazov za Muftijstvo tuzlansko?
Rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je organiziran tako da svi naši muftiluci obuhvataju medžlise i džemate u oba bosanskohercegovačka entiteta. Na području Muftiluka tuzlanskog nalazi se još i treća administrativna jedinica naše države Brčko Distrikt. Sva ova područja su na svoj način važna i Islamska zajednica im u svom radu poklanja pažnju u skladu s njihovim specifičnostima. Posebna pažnja se usmjerava prema džematima u koje su se nakon Agresije na našu zemlju Bošnjaci vratili i organizirali svoj vjerski i društveni život. Sve institucije Zajednice su od početka stale uz veliko pregalaštvo glavnih imama i imama kako bismo obnovili i stabilizirati povratničke džemate u pogledu njihovih osnovnih vjerskih potreba. Od velikog je značaja činjenica da nakon skoro potpune devastacije danas imamo džamije, vjerske službenike i značajan nivo organizacije vjerskog života u Podrinju i Posavini. I u najudaljenijim mjestima gdje živi manji broj bošnjačkih porodica, s njima su naši imami koji svakodnevno brinu o vjerskim ali i mnogim drugim potrebama svojih džematlija. Sadržaji brojnih vjerskih aktivnosti u povratničkim džematima slični su kao i u svim drugim sredinama. Međutim, sveukupno gledano, uloga Islamske zajednice u takvim džematima prevazilazi tradicionalne džematske aktivnosti. Nerijetko su naši imami ključni oslonac povratnicima u gotovo svim njihovim potrebama. Ne samo vjerskim. To je posebno izraženo u manje razvijenim mjestima, kao i na onim područjima koja su pretrpjela najveća stradanja tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na inicijativu reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića, Rijaset Islamske zajednice je ustanovio fond iz kojeg se pomažu svi džemati s povratničkom populacijom kojima je pomoć neophodna, a pokrenute su i važne akcije kojima se doprinosi materijalnom jačanju Bošnjaka u RS-u. I Muftijstvo tuzlansko značajan dio svojih kapaciteta usmjerava prema takvim džematima. U ovoj instituciji je takvo opredjeljenje već dugo prisutno. Svjesni smo da je opstanak Bošnjaka na svojoj rodnoj grudi kojoj su se vratili jedno od najvažnijih pitanja za budućnost naše domovine. Ovaj ispit naš narod mora položiti. U tom pogledu, posebnu odgovornost imaju predstavnici Bošnjaka u političkim i državnim institucijama na svim razinama u ovoj zemlji. Naša zajednička ljudska, vjerska i patriotska dužnost ja da uspješno odgovorimo na ovaj izazov.
Muftijstvu tuzlanskom pripala je briga i o područjima na kojima je izvršen Genocid tokom Agresije na našu zemlju. Vi od 2013. godine predsjedavate Savjetodavnom radnom grupom Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, u čijem radu sudjeluju i predstavnice svih udruženja majki Srebrenice. Šta je danas Srebrenica bošnjačkom narodu prvenstveno, a onda i institucijama države Bosne i Hercegovine, a šta bi trebalo da bude?
Srebrenica danas ima posebno mjesto u samosvijesti bošnjačkog naroda. Svaki Bošnjak duboko saosjeća sa preživjelim Srebreničanima nakon najtežeg zločina Genocida koji je nad našim narodom u tom dijelu Bosne i Hercegovine izvršen. Pored ovog emocionalnog određenja prema Srebrenici, nužno je permanentno i sveobuhvatno preispitivanje koliko doprinosimo, institucionalno i pojedinačno, da se posljedice Genocida u Srebrenici u najvećoj mogućoj mjeri otklanjaju. Mi znamo zbog kojih razloga međunarodna zajednica ima svoj dug prema Srebrenici, ali naša obaveza prema ovom gradu i cijeloj teritoriji na kojoj je počinjen Genocid je primarna i trajna. Takvu obavezu ima svako ko potiče iz Srebrenice, ali i svaki drugi Bošnjak bez izuzetka. Kako se odvažno i dostojanstveno bori za budućnost Srebrenice i Podrinja, a to znači i cijele naše domovine, najbolji primjer su nam čestite majke Srebrenice.
Posebno važna uloga institucija države Bosne i Hercegovine u Srebrenici je osnivanje i finansiranje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Primarna misija Centra je u tome da dokazuje i čuva istinu o Genocidu, kao i da se institucionalno brine o lokalitetu šehitskog mezarja u svom kompleksu. Ministarstvo za raseljena i izbjegla lica u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine također ima istaknutu ulogu u kontinuiranom pomaganju stanovništvu Srebrenice.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je u cijelom proteklom periodu bila uključena u sve važnije tokove obnavljanja života u Srebrenici, posebno na planu razvijanja i jačanja uloge džemata, u čemu najveću odgovornost imaju Medžlis Islamske zajednice i Muftijstvo tuzlansko. I u ovoj prilici ćemo podsjetiti da je Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini donio Dekleraciju o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a Vijeće muftija Fetvu kojom proglašava lokalitete Srebrenica i Žepa Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima. Na osnovu navedene fetve, ovi šehitluci za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke. Vijeće muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao vrhovno vjersko tijelo muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori, obavezuje svakog muslimana i muslimanku da čine sve što mogu kako bi se otklonile posljedice Genocida. Ova vjerska obaveza ima snagu pojedinačne i zajedničke obaveze za sve muslimane i muslimanke.
Pored svega do sada učinjenog, naša odgovornost za budućnost života u Srebrenici danas mora biti još izrazitija. Iako nam je teško shvatiti, valja se suočiti s pojavom da je i nakon skoro tri decenije poslije okončanja Genocida, prisutna matrica mišljenja koju razvijaju pojedini predstavnici društveno-političkih struktura srpskog naroda da, i pored pravosnažnih presuda međunarodnih, evropskih i sudova u Bosni i Hercegovini, Genocid nad Bošnjacima nije počinjen.
Stoga, pred našim narodom, ali i svim drugim istinoljubivim ljudima, ostaje trajna obaveza da se sazna i sačuva potpuna istina o Genocidu i zastaršujućim razmjerama stradanja Bošnjaka, s ciljem da se ovo najveće zlodjelo ne dogodi nijednom narodu u budućnosti.
Valja imati na umu da su u posljednjih sto i pedeset godina Bošnjaci prvi put u prilici da sveobuhvatno istraže i sačuvaju istinu o sebi i zločinima koji su nad njima počinjeni jer raniji državni režimi koji su vladali u Bosni i Hercegovini to nisu dozvoljavali. U tom velikom i sudbinski važnom poduhvatu treba da budu uključene sve institucije države i naroda.
Mnogi savremeni učenjaci smatraju da islamu, odnosno islamskim institucijama nisu potrebne inovacije, nego renovacije. U proteklim decenijama, kao član Sabora Islamske zajednice, a potom Rijaseta, sada Vijeća muftija, kao i obavljajući čitav niz odgovornih funkcija, direktno ste sudjelovali upravo u renoviranju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Jeste li zadovoljni postignutim? Koliko se uspješno Islamska zajednica sa svojim institucijama prilagodila uslovima i potrebama savremenog bosanskohercegovačkog društva?
Promišljanja o promjenama, renoviranju i inoviranju stanja i prilika u ljudskoj zajednici, zaokupljala su čovjeka od najranijih vremena. Nakon što bi se pojavile slabosti i nazadovanja, najumniji među ljudima su nastojali da iznalaze rješenja za njihovo prevazilaženje. Tako su, recimo, slabosti koje su zadesile muslimanski svijet u jedanaestom stoljeću opredijelile imama Ebu Hamida el-Gazalija, i mnoge druge umove, da posegnu za renovacijama, zagovarajući obnovu duhovnih korijena islama, ali i neophodnost izučavanja vjerskih i svjetovnih nauka u skladu s duhom vremena. Kao rezultat takvih nastojanja pojavila se Nizamijja s kojom će se trasirati budući razvoj naprednih obrazovnih institucija (medresa). I u kasnijim epohama su, usljed posvemašnjih kriza i dekadencija u muslimanskom svijetu, islamski učenjaci ukazivali na potrebu razumijevanja islama i uspostavljanja intitucija u skaladu s novim historijsko-sociološkim kontekstima.
Na istom fonu je i bošnjačka ulema pružila odgovore uspostavljajući vjerske, obrazovne, sudske i ekonomske institucije u složenoj kulturno-civilizacijskoj tranziciji u kojoj su se zatekli bosanski muslimani na prelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Od tada pa sve do danas, Islamska zajednica u kontinuitetu djeluje, sa manje ili više uspješnim periodima u razvoju. S obzirom na mnogostruka politička i ideološka uvjetovanja koja su se nepovoljno reflektirala na rad ove najstarije nacionalne institucije Bošnjaka, i koja su bitno ograničavala njezin razvoj tokom skoro cijelog dvadesetog stoljeća, Islamska zajednica će tek u posljednjim desetljećima, nakon teških razaranja u Agresiji, ostvariti intenzivniji i sveobuhvatniji progres. U ovom periodu su reaktvirane brojne ustanove Islamske zajednice čiji rad je ranije bio zabranjen, a njezina infrastruktura je nakon ratne devastacije uspješno obnovljena. U ovom procesu obnove, dosta se vodilo računa o prilagođavanju savremenim društvenim okolnostima. Uz to, došlo je do uspostavljenja novih odgojno-obrazovnih, naučnih, kulturnih i socijalnih institucija koje će Islamskoj zajednici omogućiti potpunije ostvarivanje njezine misije u skladu s potrebama muslimana koji žive u savremenom bosanskohercegovačkom, ali i širem evropskom okruženju. Svoju odlučnost da što odgovornije obavi zadaću i u budućnosti, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je posvjedočila temeljitom strukturnom reorganizacijom na svim nivoima djelovanja. Ove promjene bi prije svega trebalo da osiguraju uspješniju, vremenu i mjestu primjerenu, vjersko-prosvjetnu aktivnost u našim džematima, kako u domovini tako i u iseljeništvu.
Stoga, ukoliko se uzme u obzir ranije stanje u Islamskoj zajednici i njezina nekadašnja društvena pozicija, u protekle tri do četiri decenije ostvaren je značajan i uočljiv napredak. Daljnja njezina perspektiva se zasniva na sve većem broju stručnih kadrova, kao i na činjenici da je prostor za djelovanje u Islamskoj zajednici veoma širok. Neophodno je da, uz Allahovu, dželle šanuhu, pomoć neprestano težimo ka dugoročnijim vidicima, te da od sebe zahtijevamo još veću predanost u razvijanju (renoviranju, a po potrebi i inoviranju) institucija.
Vi ste svoj radni vijek započeli kao džematski imam u Brčkom. Koliko je po vašem mišljenju za jednog vjerskog službenika, i svršenika medrese i diplomanta na visokoškolskoj ustanovi, važno da određeni, možda da kažemo formativni period svog radnog iskustva, provede „s narodom“, u džematu, bez obzira u kojem će pravcu dalje ići njegova karijera?
Pošto se cjelokupna misija Islamske zajednice usmjerava i najkonkretnije ostvaruje u džematu, u odgajanju i poučavanju pojedinaca i njihovih porodica vjeri, iskustva koja se stiču upravo u tom radu su iznimno dragocjena. Spoznaje i iskustva koja se ponesu iz džemata mogu biti vrijedna osnova za potpunije razumijevanje karaktera svih drugih uloga i poslova u Zajednici. Nema sumnje da rad i djelovanje u džematu omogućava široko neposredno upoznavanje duha našeg naroda jer je riječ o svakodnevnim aktivnostima i komunikacijama sa svim generacijama, od mekteba do najstarijih koji su više vezani za imame prilikom obavljanja ibadeta u džamijama. Iako se kod izbora i imenovanja na više dužnosti u Islamskoj zajednici formalno ne uvjetuje prethodnim obavljanjem imamskog posla (osim u slučaju imenovanja glavnog imama), s posebnim uvažavanjem se gleda na kontinuitet zadaća određenog nosioca vjerskog autoriteta koje svoje ishodište imaju u džematu.
Dvadeset godina svog života posvetili ste Behram-begovoj medresi. U najtežim, ratnim okolnostima, Vi ste s tek nekoliko entuzijasta podigli iz pepela Behram-begovu medresu i u vrlo kratkom periodu izgradili je u jednu od najuspješnijih škola u našoj zemlji. Medrese su u nekim historijskim periodima bile svjetionici znanja, obrazovanja i napretka. Mogu li to ponovo biti? Šta su medrese danas?
Među svim emanetima koje sam do sada preuzimao, uloga u Behram-begovoj medresi bila mi je najteža. Ali i posebno važna. Obnavljanje rada ove, na sjeveroistoku Bosne najpoznatije medrese, nije bilo moguće osloniti na bilo kakvu materijlnu vrijednost odnosno vakufsko dobro koje joj je ranije stoljećima pripadalo. Ali, u našem narodu je sačuvano ime njezinog plemenitog utemeljitelja Behram-bega. I imali smo svjedoke, njezine alumniste, iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Uz to, bili smo nošeni željom i odgovornošću da se u Tuzli i ovoj regiji ponovo rasplamsa misija odgajanja i poučavnja u jednoj od najstarijih bosanskohercegovačkih škola. Naša generacija je, uz Allahovu, dželle šanuhu, pomoć uspješno obavila zadaću obnavljanja i dosadašnjeg razvijanja Behram-begove medrese. Po kvalitetu i rezultatima odgojno-obrazovnog rada uživa ugled i zauzima visoko mjesto među školskim institucijama, ne samo u Tuzlanskom kantonu već i u cijeloj našoj zemlji. Na ponos je to Islamskoj zajednici, muderrisima i svim njezinim učenicima. Allahu Uzvišenom sam zahvalan što me je, zajedno s tadašnjim Muftijom tuzlanskim i još mnogo istaknutih pregalaca, uputio da sve do danas brinem o misiji tuzlanske medrese. Posebnu čast i zadovoljstvo nosim zbog činjenice da sam u prve dvije decenije obnovljenog rada Behram-begove medrese bio njezin direktor. Predan i odgovoran rad u ovoj obrazovonoj ustanovi se u kontinuitetu njeguje, na čemu sam veoma zahvalan rukovodstvu i svim sudionicima u misiji odgoja i obrazovanja sadašnjih generacija učenika. Behram-begova medresa ima status javne ustanove, te, pored Islamske zajednice, značajna uloga u njezinom finansiranju pripada i Vladi Tuzlanskog kantona. U pružanju podrške djelovanju Medrese, istakli su se mnogi vakifi našeg vremena.
Sve spomenuto može voditi zaključku da je odgojno-obrazovna vizija u medresama dragocjena u savremenosti, kao što je bila, kako rekoste, i u nekim ranijim historijskim periodima. Za postizanje sinteze intelektualnih i duhovnih vrijednosti u konceptu znanja ostvarenog u povijesti muslimanske civilizacije, o čemu su i na Zapadu napisane znamenite studije, uveliko su zaslužne medrese, odnosno škole u kojima se usavršavanje ljudskog karaktera i znanje stavljalo u samo njezino središte. I kod nas se danas sa značajnim uvažavanjem gleda na višestoljetno iskustvo obrazovanja u medresama kao našim najstarijim školama, pretečama – osnovano je tako ustvrditi – domaćeg institucionalnog obrazovanja. Naše medrese su danas na dobrom putu da reafirmiraju mnoge pozitivne tekovine koje su dominirale u njihovoj hiljadugodišnjoj tradiciji.
Uz već kazano, želim posebno naglasiti da su bosanske medrese, pored univerzalnih odlika njihovog djelovanja, tokom duge povijesti pa sve do našeg vremena, ostale najvažnijim ishodištem islamskog identiteta ovdašnjih muslimana. Stoga nam misiju ovih institucija, kao dragocjeni naslijeđeni emanet, valja odgovorno čuvati, u skladu sa zahtjevima vremena znalački razvijati, te s velikom predanošću i povjerenjem prenositi na generacije naših čestitih potomaka.
Za opstanak i napredak jedne zajednice obrazovanje je neprocjenjivo važno, prvenstveno zato što ima moć transformisanja, kako pojedinca tako i društva u cjelini. Ipak, stiče se dojam da se u našem društvu znanje često ne cijeni dovoljno, a obrazovanju se ne posvećuje odgovarajuća pažnja. Kako vi kao čovjek koji je, mogli bismo reći, čitav svoj dosadašnji radni vijek posvetio obrazovanju gledate na to? Kako popraviti to stanje?
Na ulogu znanja u perspektivi duhovnog i kulturnog uzdizanja pojedinaca i naroda ukazno je jedinstvenim primjerom objavljivanja prve zapovijedi poslaniku islama Muhammedu, alejhi selam: ikre’ – čitaj, uči. Vrijednost znanja istaknuta je i u drugim brojnim kur'anskim, kao i u hadiskim stavcima, gdje se znanje nerijetko uspoređuje sa svjetlom, a neznanje s tamom. Ovo podsjećanje će nam poslužiti za bolje razumijevanje njemačkog i američkog naučnika Franza Rosenthala (umro 2003.) kada u zaključku jedne svoje studije tvrdi da je ”znanje u korijenu svakog napretka u ljudskom društvu”, a zatim dodaje da je ”u islamu ova činjenica našla svoj trijumfalni verbalni izraz koji se usredsredio na samu riječ znanje”. Eminentni profesor pojašnjava kako u određenim blistavim etapama razvoja muslimanske civilizacije nije postojala grana muslimanskog života koja je ostala nedodirnuta ”sveprodirućim stavom” prema znanju kao nečemu od ”vrhovne važnosti” za biće pojedinca odnosno cijelog društva.
Ovdje stav prema znanju implicira prije svega svijest o vrijednosti znanja i aktivno djelovanje na izgradnji i uspostavljenju naprednog obrazovnog sistema. Danas je svakome od nas poznato da najnaprednije države i ekonomije u svijetu imaju najkvalitetnije obrazovne sisteme jer najviše investiraju u obrazovanje i naučno-tehnološki razvoj. Međutim, takvo saznanje samo po sebi neće promijeniti našu stvarnost zato što se u institucijama vlasti ove zemlje dugo zadržalo pomanjkanje svijesti o primarnoj ulozi znanja i neodložnoj potrebi da se prioritetno planira i razvija sistem s optimalnim infrastrukturnim uvjetima i kompetentnim kadrovima u našim školama, na fakultetima i institutima. Uz to, nedovoljno se očituje intelektualna vitalnost i konstruktivna progresivnost unutar samih ustanova obrazovanja i nauke. Tek se rijetki izuzetci u plejadi nastavnika danas postavljaju odvažno te aktivno zagovaraju odgovorniji pristup pitanju obrazovanja. Većina kao da je ravnodušna, bezidejna, nespremna na akciju u vlastitoj kući, što je veoma teško razumjeti. Naravno, u razvoju obrazovanja i širenju znanja, svaki pojedinac i institucija dužni su priložiti svoj udio.
Zato ću se još jednom pozvati na profesora Rosenthala koji kaže da ništa nije važnije za društvo općenito od ”malih grupa učitelja i učenika” zapravo da za društvo ništa nema veću ”osnovnu vrijednost” od znanja.
Uz sve zahtjevne i odgovorne poslove koje godinama obavljate, kontinuirano se bavite i naučnim radom i istraživanjem. Od početka rada obnovljene Behram-begove medrese predajete akaid i učestvovali ste u kreiranju planova i pisanju udžebnika za taj predmet. Akaid je oblast kojom ste se bavili i u svojim istraživanjima za magistraski i doktorski rad. U vašoj opsežnoj doktorskoj disertaciji istraživali ste akaidsku misao u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Pogled sa historijske distance na dileme, aktivnosti i postignuća naših prethodnika sigurno omogućuje donošenje značajnih zaključaka i nudi obilje lekcija. Do kakvih ste uvida Vi došli tokom ovog svog rada? (Kakva je bila akaidska misao u Bosni i Hercegovini u turbulentnom prošlom stoljeću, a kakva je danas? Postoji li kontinuitet razvoja?)
U okvirima bavljenja akaidom, dugo sam se pripremao da sveobuhvatnije sagledam doprinose bosanskohercegovačkih učenjaka razvoju ove nauke. Značajnije doprinose naših alima nauci kelama možemo pratiti još od šesnaestog stoljeća u djelima Hasana Kafije Pruščaka, Ahmeda Bejadi-Zadeta i Mustafe Ejubovića (Šejha Juje). Poslije ove plejade autora koji su pisali na arapskom jeziku, za izučavanje akaida u Bosni i Hercegovini posebne zasluge pripadaju alimima iz prve polovine dvadesetog stoljeća jer se tada ova fundamentalna islamska disciplina prvi put promišlja i predstavlja na maternjem jeziku Bošnjaka. Iako je riječ o epohi duboke neizvjesnosti i teških izazova, tadašnja bosanska ulema je uspjela da utemelji i interpretira nauku o načelima islamskog vjerovanja u novom vremenu. Imajući u vidu ovu činjenicu, opredijelili smo se da temeljitije proučimo akaidsku misao koja se kod nas u tako važnom periodu razvijala.
U tom pogledu smo smatrali bitnim dokazati da je izučavanje ove fundamentalne islamske nauke na svim nivoima tadašnjeg sistema vjerskog obrazovanja (mektebi, školska vjeronauka, medrese, više obrazovne ustanove) značajno utjecalo na razvoj i oblikovanje akaidske ali i ukupne islamsko-teološke misli.
Pored sagledavanja doprinosa u okvirima formalnog obrazovanja, naročitu pažnju smo usmjerili na predstavljanje opusa naših glasovitih učenjaka koji su se tokom prve polovine dvadesetog stoljeća kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima (Mehmed Handžić, Abdurahman Čokić, Ibrahim Čokić, Džemaludin Čaušević, Ahmed Burek, Kasim Dobrača…), svojim su studijama dali nemjerljiv prilog razvoju islamske dogmatike u svom vremenu, ali i u budućnosti.
Kao jedna od ključnih odrednica akaidske misli razvijane u onom vremenu jeste bogata tematska raznovrsnost koja obuhvata tumačenja svih značajnijih pitanja nauke o islamskom vjerovanju.
Uzimajući u obzir nužnost uspostavljanja novog jezičko-stilskog i teološkopojmovnog instrumentarija, od samog početka prošlog stoljeća nalazimo bošnjačke teologe koji odlučno i uspješno djeluju na uspostavljanju domaće akaidske odnosno islamske dogmatske i apologetske leksike. Ovoj plejadi pripada pionirska uloga prenošenja vjersko-teološke akaidske misli u vlastiti jezik, te definiranje akaidske terminologije u bosanskom jeziku. Oni su tako olakšali dalji razvoj islamskog teološkog mišljenja u Bosni i Hercegovini na maternjem jeziku Bošnjaka.
Uz već spomenute karakteristike izučavanja i razvoja nauke akaida, naglasit ćemo da su bosanskomuslimanski učenjaci onog vremena bili svjesni koliko je racionalna metoda nezaobilazna i na planu tumačenja vjere i afirmiranja njezinih istina. Stoga su mnogi od njih bili otvoreni za prihvatanje argumenta koji su poticali iz djela objektivnih i uglednih zapadnih naučnika i filozofa, te su aktivno radili na tome da ih integriraju u bosansku islamsku apologetičku paradigmu. To se značajno odrazilo na profiliranju savremene akaidske misli.
Ipak, za jednu od ključnih odrednica akaidskog mišljenja bosanskohercegovačkih alima zasigurno se može uzeti njihov široki teološki konsezus u slijeđenju ehlisunetske hanefijsko-maturidijske tradicije. Svojom dobrom upućenošću u sadržaje klasičnih islamskoteoloških djela, zatim, raspolažući s očiglednim istančanim osjećajem i odgovornošću naspram trenutnih potreba za etabliranjem znanja o osnovama islamskog vjerovanja u domaći diskurs, ondašnji naši alimi su nepodijeljeno i beskompromisno posvjedočili jasnu ehlisunetsku orijentaciju. Tako su sadržaji iz ove temeljne islamske discipline u cjelokupnom tadašnjem sistemu vjerskog obrazovanja, kao i u bogatom pisanom opusu, bez izuzetka i s vidnom metodološkom opreznošću, prenošeni u skladu s maturidijskim akaidskim učenjem, stoljećima već prisutnim u Bosni i Hercegovini. Vidljivo je da su naši alimi bili duboko svjesni, ali jednako tako i ostala bošnjačka inteligencija, koliko je bitno sačuvati kontinuitet slijeđenja ehlisunetske tradicije i pripadnost hanefijskom fikhu odnosno maturidijskom akaidu. Znali su da je takav duhovni kontinuitet i vjerska nepodijeljenost najvažniji preduvjet za jedinstvo muslimanske zajednice što će se pokazati nesagledivo važnim, ne samo u njihovom turbulentnom dobu već i u budućnosti, i ne samo u Bosni i Hercegovini već mnogo šire.
Da li dovoljno istražujemo i znamo svoju historiju, i vjersku i nacionalnu?
Na planu istraživanja bošnjačke vjerske i nacionalne historije, u novije vrijeme se ulažu vidljivi napori i postižu značajni rezultati. Pošto sam više upućen u stanje i kretanja unutar vjerske historiografije, naglasit ću da se sve sistematičnije pristupa izučavanju opusa alima iz naše bliže i dalje prošlosti. O pisanom naslijeđu i djelovanju nekih od njih do sada su objavljene i opsežne monografije koje predstavljaju iznimno značajne doprinose svestranijem rasvjetljavanju bošnjačke duhovne i kulturne povijesti.
Međutim, nije nepoznato da su Bošnjaci, zbog mnogostrukih i kontinuiranih društveno-političkih nepovoljnih uvjetovanosti, u velikom zakašnjenju i kada je riječ o proučavanju vlastite prošlosti. Stoga je ispred nas imperativ da se u istraživanjima nacionalne historije i kulturne baštine dosta brže krećemo. Na tom putu je nužno okupljanje oko nacionalnih naučno-istraživačkih projekata. Odnosno, iza vrijednih i ambicioznih pojedinačnih i timskih istraživanja moraju daleko više stati nacionalne, vjersko-kulturne i naučne institucije.
Nedavno ste, na obilježavanju dvadesetogodišnjice Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja“ dobili Plaketu za nesebičan i nemjerljiv doprinos našem Magazinu. Od samog nastanka Magazina, Vi mu pružate jednu od najznačajnijih podrški. Zapravo, u cjelokupnom Vašem radu Vi se zalažete za uključivanje, obrazovanje i napredak Bošnjakinja muslimanki i podstičete nas da preuzmemo dio odgovornosti za napredak i razvoj i Islamske zajednice i naše države. Kako vidite ulogu muslimanki u današnjoj Bosni i Hercegovini?
“Bosanska Sumejja“ je zapaženo djelo Bošnjakinja našeg vemena. Želim naglasiti važnost skorašnje manifestacije povodom obilježavanja dvadesetogodišnjeg djelovanja “Bosanske Sumejje“, danas jedinog, a u našoj prošlosti sve do sada, najdugotrajnijeg i najuticajnijeg magazina za ženu (muslimanku) i porodicu. Bila je to prilika da se naša javnost najzaslužnijim Bošnjakinjama zahvali i da im oda visoko priznanje. Koristim se i jednom ovakvom prilikom da Vama i Vašim najbližim saradnicima čestitam ovo jedinstveno postignuće. Očekujemo da ćete ostati ustrajne u svojoj misiji i da ćete imati još izdašniju podršku u budućnosti. U dosadašnjem periodu je Muftijstvo tuzlansko, u skladu sa svojim mogućnostima, pomagalo vaš rad i djelovanje. Ubuduće ćemo značajnije sudjelovati u finansiranju časopisa “Bosanska Sumejja“ jer je to u skladu s opredjeljenjima Islamske zajednice da vjerskim i edukativnim programima među muslimankama pokloni daleko veću pažnju. A poznato nam je koliko “Bosanska Sumejja“ izravno služi duhovno-moralnom napretku i prosvjećivanju žene, te jačanju njezine nezamjenjive plemenite uloge u porodici i u cjelokupnom društvu.
Kao i u svim drugim sferama, doista je neophodno da se u svjetlu islamskog učenja i naše tradicije ulozi žene osigura odgovarajuće mjesto u savremenoj porodici i društvu. Snaga i autoritet žene, u prvom redu supruge i majke, nezamjenjivi su za opstanak zdrave porodice i popravljanje našeg sadašnjeg stanja. Islamska zajednica je već poduzela značajne konkretne korake na planu uključivanja stručnih kadrova među muslimankama u rad i djelovanje njezinih odgojno-obrazovnih i drugih institucija. U našim centrima za predškolski uzrast uz džamije kao i u obdaništima, značajnu ulogu imaju muallime. Njihovo uključivanje u obavljanje mektepske pouke je također sve istaknutije. Posebno je zapaženo mjesto profesorica islamske vjeronauke u osnovnim i srednjim školama koje su do sada već postigle vrijedne razultate. U odgojno-obrazovnim procesima medresa i na fakultetima islamskih nauka, danas sudjeluje respektabilan broj žena predavača. Uz naznačeno, naglasit ćemo značaj djelovanja odjela za brak i porodicu čija struktura se grana prema svim džematima u Zajednici. Žene s neophodnom stručnošću su okosnica rada savjetovališta za brak i porodicu, a njihova angažiranost u medijima, humanitarnim aktivnostima, administraciji i u nekim drugim poslovima Islamske zajednice sve više dolazi do izražaja. Sve ovo što danas imamo na planu angažmana učenih i kompetentnih Bošnjakinja, uglavnom je postignuto posljednjih decenija, a što vidim kao veliku vrijednost u planiranju i razvijanju Islamske zajednice i društva u cjelini. Želim istaći da ćemo na području Muftijstva tuzlanskog slijediti već ostvarena brojna pozitivna iskustva, te i ubuduće našu pažnju usmjeravati prema obrazovanju Bošnjakinja, a potom i njihovom uključivanju u rad i aktivnosti naših džemata, medžlisa i ustanova, ako Bog da.
Najava
