U Centru za mlade, 8.1.2023., u organizaciji Mreže mladih MIZ Tuzla, organizovana je tribina “9. januar 1992. – Dan podsjećanja na genocide nad Bošnjacima”, a predavač je bio Amor Mašović.
Riječima dobrodošlice obratio se koordinator Mreže mladih Esmir-ef. Hasanović, kao i glavni imam hafiz Ahmed-ef. Huskanović. Hafiz Huskanović je istakao značaj ovakvih događaja, koji za cilj imaju podsjećanje i čuvanje istine o genocidu nad Bošnjacima. Medžlis Tuzla kroz niz različitih aktivnosti već godinama njeguje ovakav vid kulture sjećanja i čuvanja istine o genocidu.
Kako je naglasio Mašović, “cilj tribine jeste da mlade odučimo od onoga na koji način su vaspitivane generacije prije njih, pa i moja generacija, a bili smo vaspitivani u formi potpunog zaborava od svega onog što se dešavalo, prije svega Bošnjacima, na ovim prostorima, a dešavali su se genocidi”.
– Genocid se desio na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Danas više nego ikad smo svjedoci posljedica jednog takvog genocida koji, zapravo nije ni okončan. Taj genocid i danas traje prema majkama, suprugama, kćerkama, nanama Prijedora, Bratunca, Zvornika, Vlasenice i svih drugih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su one, majke prije svega, prisiljene da po nekoliko puta sahranjuju svoju djecu, jer se zločinci nisu zaustavili na ubijanju, sahranjivanju u masovnim grobnicama, već su ih prekopavali i dijelove skeleta raznosili širom Bosne i Hercegovine – kazao je Mašović.
Ono što Mašovića trideset godina podstiče da istrajava na ovom putu koji je posut prolivenom krvlju, prije svega, Bošnjaka je rečenica koju je izrekao jedan čovjek koji je preživio holokaust. Kada su ga njegovi prijatelji pitali zašto stalno i iznova ponavlja slike iz Aušvica, svima je već dosadilo po stotine puta slušati jedno te isto, on je izgovorio rečenicu koja je Mašoviću vodilja već tri decenije. Ta rečenica glasi: Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan.
– Dva miliona ljudi je bilo prognano ili izbjeglo iz svojih domova širom Bosne i Hercegovine. Najmanje 30.000 djevojčica, djevojaka, žena, uključujući i starice starije od 75 godina bilo je izloženo masovnim silovanjima i seksualnom zlostavljanju. Nekoliko desetina muškaraca, također je bilo izloženo takvim vrstama nasilja. Po prvi put u historiji će zločin silovanja u presudi Međunarodnog krivičnog suda u Hagu protiv trojice zločinaca iz reda Karadžićevih formacija biti označen kao zločin protiv čovječnosti. I u ranijim ratovima dešavala su se silovanja, ali ona nikad nisu bila označena kao zločin protiv čovječnosti. Prvi put se to dešava u Hagu – istakao je Mašović.
Više od 1.600 vjerskih objekata, najviše islamskih, je uništeno tokom agresije na BiH. Najmanje 200 hiljada ubijenih, ovaj broj sadrži više od 32 hiljade onih koji su nestali, čija sudbina je ostala nepoznata članovima njihovih porodica. U taj broj ubrajamo i sve one bebe koje su nakon nekoliko dana, sedmica ili mjeseci po porodu umirale u naručju svojih majki zbog nedostatka majčinog mlijeka, lijekova.
Upravo se Mašović prisjetio ekshumacije dvije bebe, petomjesečne bebe Amile ubijene 1992. godine i Fatime 1995. godine. Upravo su to bili jedni od najtežih situacija koje je Mašović doživio.
– To novorođeno dijete od nekoliko sekundi, Fatimu Muhić stavili su u plastičnu vreću. Tada je to bilo necivilizacijski, neljudski, ali će se pokazati da je to, zapravo bilo dobro. Jer je ta plastična vrećica sačuvala mehke košćice te bebe da potpuno ne istruhnu. Uz nju će tu biti još pet odraslih osoba. Dugo se pričalo da postoji masovna grobnica unutar Potočara, unutar Holandskog bataljona, ali je nismo mogli locirati. Dva holandska vojnika su je otkrili, to su ljudi koji su svjedočili formiranju ove grobnice i koji su svo vrijeme očekivali da njihova vlada pruži nama podatke o toj grobnici. Oni će mi predati fotografije, jer je jedan od njih snimao formiranje ove grobnice – kazao je Mašović, osvrćući se na činjenicu da su za ovu grobnicu odgovorni holandski vojnici.
Mašović je kazao da su ubijeni 1995. godine u i oko Srebrenice do sada pronađeni na više od 150 različitih lokacija na području Podrinja, u okolini Sarajeva, Srbije.
Naveo je i primjer Kamenice, Doline smrti, u kojoj se nalazilo čak 14 sekundarnih masovnih grobnica. Nijedna od žrtava koje su pronađene u Kamenici nije kompletna, svi su oni prethodno bili sahranjeni na nekoj drugoj lokaciji, potom iskopani i dovezeni u unaprijed pripremljene jame i zakopani.
– Šest kostiju M. K. rođenog 1973. godine nestalog, prema prijavi porodice 12. jula 1995. godine, pronađeno je u pet različitih masovnih grobnica. Jedan čovjek u pet masovnih grobnica čija je udaljenost 32 kilometra od prve do zadnje. Znate li koliko odrasli muškarac u svom skeletu ima kostiju? 206. Mi našli šest kostiju. Gdje mu je 16., gdje mu je 66., gdje mu je 106., gdje mu je 206. kost? U koliko još masovnih grobnica se nalazi tijelo ovog dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Vlasenice. To je taj genocid koji traje i dan-danas – kazao je Mašović.
– Njegova majka ili bilo koja srebrenička majka, kad kažem srebrenička mislim na sve opštine oko Srebrenice, nakon 10,15, 20 godina odluči da sahrani tu jednu kost, i naizgled čini da su se smirile, dodao je on.
– Ima ona bijeli nišan u Potočarima, na njemu ime i prezime i ništa se ne razlikuje od onog susjednog nišana. Majka misli, eto smirila sam se. Godinu nakon te dženaze naši istražitelji kucaju na njena vrata i kažu, našli smo mu i lijevu nogu. Koliko još puta će ona čekati ove istražitelje, koliko puta će svaki put iznova prolaziti kroz te košmare, kad će se smiriti, kad će 206. kost 8.372 Srebreničana biti konačno pronađena i naći svoj smiraj?
E to je genocid koji traje i danas, genocid zato što im se negira da se uopšte desio, pa se minimizira i na kraju se zločinci glorificiraju, danas se više i ne stide da su učestvovali u genocidu – kazao je Mašović.
(Alem Dedić/Preporod.info)
Najava
