Alem Dedić

Istražujući i opisujući običaje Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća Antun Hangi, između ostalog, opisuje ulogu i značaj posta i ramazana u životu bosanskih muslimana. U svojoj knjizi Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini tako kaže da “uvečer, kada se je mlađak pokazao, zagruvaju topovi, a odmah iza njih oglasio se je eno i mujezin sa munare i javlja pravovjernima da je post nastao. (…) Dok on na munari uči, izvjesuje redom kandilje i začas sva je munara u svjetlosti. Dotle su eno i džamiju rasvijetlili, a narod hrli u kuću Božiju, da se Bogu pomoli i da džamiju daruje svijećama koje će ju kroz cijeli mjesec rasvjetljivati. Čim je džamija ljepše rasvijetljena, tim veća čast onima u čijem je džematu” – piše Hangi o početku ramazana.

Iako je i Antun Hangi lijepo opisivao ramazan u bošnjačkim mahalama, nama su u ovom tekstu još dragocjenija svjedočanstva uvažene Melihe Terzić i poštovanog Hasan-ef. Spahića.

Hasan-ef. Spahić, koji je od 1990. do 2018. godine bio predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, rado se sjeća dječačkih ramazana koje je provodio u rodnim Raincima Donjim (Kalesija). Sjećanja na to vrijeme od prije skoro sedamdeset godina nisu izblijedila i sa sobom nose posebne emocije.

“Prve slike koje mi dolaze pred oči kada pomislim na ramazan jesu iščekivanje iftara. Sjećam se, djeca izađu na ulicu i čekaju mujezina. Kod nas, u Raincima Donjim gdje sam rođen i živio do dolaska u Tuzlu, mujezin bi stavio merdevine i penjao bi se na jedno drvo, a sve kako bi se taj njegov ezan mogao čuti što dalje. Jer, prije u taj vakat nije bilo satova, pitanje je koliko je uopće bilo kuća u jednom džematu koje su imale satove. Tako smo mi iščekivali iftar, živa su mi sjećanja, djeca trče ulicom, dozivali su (mujezin se zvao Bego), pa bi govorili: ‘eno Bego uči ezan’. Dakle, iftar je. Što se tiče sehura, i tu imamo interesantan detalj. Imali smo jednog čovjeka koji je prolazio selom sa bubnjem i oglašavao da je sehur.

Svi pamtimo one naše prve ramazane, kada smo bili djeca, kad smo počeli da postimo. Ti ramazani su posebni i oni se ne zaboravljaju. I sada imam pred očima one trenutke iščekivanja poslije podneva kada se bliži iftar. Mati počinje spremati iftar, pa se gleda šta će biti za iftar. Taj miris hrane je nešto posebno.

Bilo je, da spomenemo i to, provokacija koje su bile najčešće u školi, od strane nastavnika. Sad imam 73 godine, a u to vrijeme kad sam išao u školu, bilo je provokacija, nekada uz smijeh, kao šalu, ovaj posti, onaj ne posti, uz dobacivanja nastavnika.

Djeca su uz ramazan manje zaduživana od strane roditelja kada su u pitanju poslovi, a to se može odnositi i na odrasle. I stariji su smanjivali poslove koliko god su mogli, a pogotovo ako je bilo ljeto kada ima teških poslova. Dan je bio dug, a u to vrijeme nije bilo ni traktora, nije bilo ni kombajna za vršenje pšenice, nego se radilo, sjećam se, sa konjima, vrhla se pšenica, kasnije su bile vihare, nešto primitivno sve dok nisu počeli kombajni. Sjećam se dobro da se žela pšenica, kosilo se, ali najveći broj ljudi je postio, u to vrijeme je bila velika sramota da neko ne posti.

Posebne su bile teravije, klanjalo se po džematima. Podaleko su bile džamije od nekih zaselaka tako da je svaka mahala imala jednu kuću u kojoj bi se okupljali oni najbliži, ali Boga mi napuni se ta kuća. Muškarci su išli, žene vrlo rijetko. Sjećam se dobro da se dosta pušio duhan, to se zadimi, ali eto šta možemo, to je bila ičkija (izrazita sklonost, strast, op. Alem Dedić), većina starijih ljudi je pušila. Sjećam se onih zadimljenih soba, razgovora pred iščekivanje jacije-namaza i teravije. Da spomenemo još da je svaka imućnija kuća pravila zajedničke iftare u zaseocima. Sjećam se da je efendija organizovao jednim danom, čini mi se bilo je to četvrtkom, dersove za žene.

Kada razmišljam o predmetima koji su mi ostali u sjećanju vezano za ramazan, a opet je to vezano za pripremanje iftara, najviše mi je ostala u sjećanju sinija, pripremanje pita, oklagija. Sjećam se i da su u kućama iznad prozora bile rafe na kojem su žene stavljale čankove sa mlijekom, pa se ukiseli mlijeko ili  sutlija. A sve me to opet podsjeti na zajedničke iftare. Pripremala se obimnija hrana, obavezno su morale biti pite i za iftar i za sehur, naravno i čorbe. Sjećam se dobro da smo uvijek u mojoj kući, jer smo uvijek imali po dvije-tri krave, dakle uvijek ujutro za sehur je obavezno moralo biti mlijeko sa nadobrenom prohom.

Prije je bilo u mahalama više ramazana nego danas, više su se pripremale avlije za početak ramazana. Očiste se avlije, ako je ljeto onda se pokosi, ako je zima onda se snijeg očisti. Dakle, urede se avlije i tokom ramazana se vodi računa da su avlije uredne, čiste. Bezbeli i kuće se pripremaju, čiste, posebno se pridavalo važnosti ramazana“, prisjeća se Hasan-ef. Spahić.

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 6, mart 2024.)