Reisul-ulema Husein ef. Kavazović, samo dan nakon odbrane doktorske disertacije, govori za Oslobođenje: o suočavanju s prošlošću i izazovima budućnosti

Nekad mi se učini da svaki korak naprijed ispratimo sa dva nazad. Revizija presude za koju ozbiljni pravni stručnjaci tvrde da ima beskrajno male šanse postala je aktuelna tema u času kada je delegacija Vijeća ministara BiH posjetila Beograd i učinilo se – konačno napravila veliki korak u zajedničkoj suradnji. Znate da su netom poslije dopredsjedatelj Vijeća ministara BiH i ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa Mirko Šarović i potpredsjednik Vlade Srbije Rasim Ljajić zajedno boravili u Saudijskoj Arabiji. Pitam vas zapravo može li Bosna i Hercegovina smoći snage da se odluči za strateške pravce razvoja uprkos bolnoj prošlosti? Odnosno, kako pomiriti prošlost, sadašnjost i budućnost?

– Živimo život između prošlosti, koja je tragična, i budućnosti, o kojoj ne znamo kakva će biti i našeg današnjeg ili-ili. Ali, da vam pokušam dati odgovor na ovo pitanje u dvije slike. Nedavno sam razgovarao s Jusufom Arifagićem iz Kozarca. Za one koji ne znaju, radi se o povratniku u Kozarac koji je, hvala Bogu, uspio pokrenuti najmoderniju farmu krava u Bosni i Hercegovini. U tom našem susretu mi je kazao da se u posljednjih nekoliko sedmica iz Kozarca odselilo pet porodica, ne zbog siromaštva već zbog straha od nesigurnosti i stalnih pritisaka. Jeka tog govora nikako me ne napušta.

U svijest mi stalno dolazi Mezarje u Potočarima i Kozarac, kao dvije paradigme: jedna iz prošlosti, koju ne možemo promijeniti, i jedna iz budućnosti, koja se pojavljuje kao tanka nada koju ova prošlost stalno urušava. Povratak u Kozarac je uspješan, otvoreni su poslovi, perspektiva je izgledna i može se stalno unapređivati. O tome se pobrinuo sam narod, uz sve probleme koje mu vlast tamo kreira i nameće. Bojim se da ono što se događa u Kozarcu samo je paradigma i za ono što se događa u Livnu ili Bileći.

Ponovo se vraćam na prethodni odgovor. Moralni razlozi za reviziju tužbe idu u prilog prošlosti, a politički, oni životni, koji su zagledani u budućnost, govore nam da je ispravno ono što radi Vijeće ministara. Utvrđivanje istine i otklanjanje straha iz prošlosti jedini je ispravan put. Zbog toga naš pristup mora biti i-i, baš kao što je i Bosna i Hercegovina: i bošnjačka i srpska i hrvatska.

I sami ste bezbroj puta rekli da su Bošnjaci najodgovorniji za budućnost BiH. Čini se ipak da ne postoji strategija bošnjačke politike i ona koja mene još više sekira – bosanskohercegovačke politike?

– Ona je, u suštini, uvijek i bila bosanskohercegovačka, uprkos svim izazovima koje je prolazila, od Huseina Gradaščevića, Mehmeda Spahe do Alije Izetbegovića; ta politika nikada nije bila samo bošnjačka, već dobrim dijelom i općebosanska. Bošnjačka politika (ako o njoj i možemo govoriti pod ovim imenom) mora biti građanska po svom karakteru da bi bila kompatibilna s Bosnom i Hercegovinom i njenim društvom. Naravno, kada o tome govorim, nipošto ne zanemarujem njenu konstituciju koja se mora poštovati, tako što će se uvažavati njeni identiteti – jezik, kultura, tradicija – i podržavati kao osmišljen državni projekat. Svi smo svjesni da je ovo lahko reći, teže zagovarati zbog političkog probitka, a još teže realizirati, ali nije nemoguće. Istrajnost na ovim principima i treba da bude najvažnija karakteristika odgovorne politike, jer bi ona kao takva i mogla dovoditi na mjeru suprotne tendencije i držati ih pod kontrolom. To bi dalo priliku našem društvu da se razvija i raste. Zastupajući građanski princip, bošnjačka politika bi čuvala i bošnjački i bosanski identitet i ne bi ga izdala, naprotiv.

Od prošlih lokalnih izbora živimo u krizi, no sankcije Miloradu Dodiku i njegovo dospijeće na crnu listu SAD-a vrlo jasno pokazuju da ipak postoji konsenzus kada su u pitanju opasnosti za mir na Balkanu. Kako vidite period koji je pred nama – kao permanentnu krizu vlasti ili je ipak moguće da evropski put BiH prevagne i okupi političare tim prije što je Vijeće ministara ubjedljivo najučinkovitiji dio vlasti?

– Morat će prevagnuti! Jer, niko ovdje nekog drugog puta, osim propasti, ne pokazuje. Znam da nas s vremena na vrijeme ophrvu naše iracionalnosti, romantizmi i kolektivne emocije kojima nismo našli u pravo vrijeme odgovarajući izraz. Ali vrijeme zakašnjele epike i mitova XIX stoljeća prolazi. Nažalost, trebalo je cijelo XX stoljeće da se to desi. Nadam se da smo, kada su u pitanju većinska shvatanja i osjećanja svim ovdašnjim narodima i zajednicama, uspjeli u tome. Djeca uče jezike, studiraju na svjetskim univerzitetima, uključuju se u globalno selo i interesiraju za globalna pitanja. Vjerovatno će tu biti još pokušaja da se ta prošlost oživljava u zaostalim institucijama i ustanovama u kojima preovlađuju pogledi iz XIX stoljeća. No, nije to više svijet koji se može oživjeti. Poneka oluja se tu i tamo može pojaviti, ali bit će savladana od normalnog demokratskog svijeta. Vidjeli smo to i devedesetih godina kod nas, a i sada to vidimo na Bliskom istoku. Čini mi se da politike koje tvore Vijeće ministara odgovornije pristupaju životu u odnosu na ono što smo prije mali, premda ne možemo biti zadovoljni sa opsegom realizacije tih politika u kreiranju i predlaganju konkretnih zakonskih rješenja.

Iako sam – osobno – duboko uvjerena da je u pozadini najnovije akcija HDZ-a i HNS-a i priče o federalizaciji Federacije, odnosno trećem entitetu zapravo žestoki pritisak zbog izmjena Izbornog zakona, zanima me kako vidite hrvatsko-bošnjačke odnose, tim prije što je javna tajna da su kardinal Puljić i dio biskupa zamjerili lideru HDZ-a zanemarivanje dijela hrvatske populacije?

– Moram priznati da mi je o ovome teško govoriti. Bosna i Hercegovina je toliko federalizirana da bi njena daljnja podjela najviše naštetila hrvatskom narodu. Ja ovo govorim, jer vidim do čega smo i mi i Hrvati i Srbi dovedeni. Međutim, najteže su vlastite zablude; njima je teško naći lijeka i vjerovatno dobronamjerno izneseni stavovi tu neće pomoći. Bog dragi zna, a nadam se da će i vrijeme pokazati, da je Katolička crkva u BiH bila u pravu. Bosna i Hercegovina je domovina hrvatskog naroda. Kakva se to politika može odricati, po sve nas spasonosnog principa i svoj narod dovoditi u poziciju manjine?Ja kao Bošnjak imam interes da ni Hrvati ni Srbi ni Bošnjaci ne budu getoizirani, a sutra možda primorani da napuštaju svoja ognjišta, jer će se osjećati kao manjina. Vidite što se dogodilo s nama u podijeljenoj Bosni i Hercegovini, sa Srbima koji su skoro iščezli iz Federacije i Bošnjacima i Hrvatima kojih skoro da nema u Republici Srpskoj.

Vidite da izbjegavam da Vas pitam za bošnjačku politiku, možda i zato što svi svjedočimo Vašim emotivnim reakcijama na Srebrenicu koja se opet našla u centru zbivanja po lošim vijestima. Gdje griješe Bošnjaci?

– Vjerovatno tamo gdje i ja kada su u pitanju emocije prema Srebrenici. Nisam siguran da sam prava adresa za odgovor na to pitanje, upravo iz pomenutih razloga. Golgotu Srebrenice sam vidio svojim očima. Ta slika je ostala zaleđena u mojoj svijesti. Neki drugi ljudi kod Bošnjaka bi vjerovatno mogli pomoći i kazati gdje se griješi. Vrijeme je da se o tome povede rasprava. Sebe osobno svakako izuzimam, ali ne i Islamsku zajednicu i njene institucije u cjelini. Iz Srebrenice će uvijek biti dobrih i loših vijesti, to je život. Pitanje je hoće li biti života u njoj i kakvog!

Vi nerijetko učestvujete u zajedničkim akcijama sa liderom SDA i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH. Je li to politička poruka Islamske zajednice i podrška SDA i šta to znači za ostale bošnjačke i probosanske partije u BiH?

– Možda se u javnosti stiče takav dojam. Pod tim vjerovatno mislite na dva zajednička nastupa: jedan je povodom naše zajedničke inicijative da se jasno osude napadi koji su se dogodili u Zvorniku na policijsku stanicu i u Sarajevu na pripadnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i na promociju projekta virtuelnog Muzeja genocida koji se netom dogodio u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ne sjećam se da sam nekada prisustvovao nekom skupu, gdje bi Bakir Izetbegović bio u ulozi predsjednika SDA. Vjerovatno ima i toga, kod dijela javnosti, da se gospodin Izetbegović doživljava kao lider SDA. Ponekad, a moglo bi i češće, vidim se i s Nikšićem, Silajdžićem, Lagumdžijom, Radončićem, Jerlagićem, Suljagićem…. Ako mislite da smo zadovoljni s onim što čine kadrovi stranaka u vlasti, to nije tako.

Jako smo nezadovoljni zbog međusobnih svađa i optužbi i isključivanja ljudi iz rasprava o važnim pitanjima. Manjka otvorenih razgovora o teškim pitanjima, posebno o položaju našeg naroda u RS-u. Ne rješavaju se problemi djece u Konjević-Polju, za što smo posebno zainteresirani. Ministar Mašić bio je odgovorniji i posvećeniji ovom pitanju i sl., da ne nabrajam. Veliki su socijalni problemi u nekoliko kantona s bošnjačkom većinom. Dakle, ne mislim da je Bakir Izetbegović veći Bošnjak od nekog našeg drugog političara, a vjerujem da se ni on tako ne osjeća, ali to što je član Predsjedništva ne bi trebalo da se predstavlja kao njegova mahana. Cijenim gospodina Izetbegovića, vjerujem da se trudi, rezultati koje postiže vidljivi su, a i podložni kritici. Javnost o svemu ima svoj sud, možda ne onakav kakav bismo željeli, ali to je sudbina svih javnih ličnosti.

Neminovno je pitanje novog predsjednika SAD-a: kako Vi doživljavate Trumpove poteze?

– Rano je o tome govoriti i davati sud. Na prvi pogled, njegovi postupci odudaraju od onog uobičajenog ponašanja na koje smo navikli. Vidjet ćemo da li se radi o stilu ili korjenito drugačijem pristupu problemima. Ja sam za onu biblijsku, kada sudimo o ljudima: “Po djelima ćete ih poznavati.” Sačekajmo, američka administracija nije jedan čovjek, makar da je snaga predsjednika značajna. Ja ipak imam povjerenja u Amerikance, veliki je i snažan taj američki duh slobode i demokratije. Nisam siguran da ga može slomiti pojedinac, makar to bio i predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Europu je potresao Brexit, sada je tresu i relacije kako sa SAD-om, tako i sa Rusijom. Gdje su tu muslimani?

– Muslimani se tresu već odavno. Sada možemo govoriti o globalnoj političkoj krizi muslimanskog svijeta. Taj svijet je objekat u međunarodnim odnosima i jedini poligon za odmjeravanje snaga Rusije i Zapada. Turska, Iran i Saudijska Arabija uključene su u taj mozaik, a mi možemo pretpostavljati koliko je koja od njih u tome silom prilika, a koliko svojom voljom. Međutim, muslimani svakodnevno i masovno stradaju. Kada se jednog dana u budućnosti svedu računi, bilansa će biti zastrašujući. I sigurno će biti zapanjujuće saznanje muslimana u budućnosti o odnosu današnje uleme, pojedinih političara i državnika. Ali, koga je danas briga za tim. Strašno!

Mihail Gorbačov je nedavno rekao da planeta srlja u treći svjetski rat. Ima li snaga koje će se izboriti za mir?

– Prisebnosti, čini mi se, ponajviše ima u Evropi i želje da se očuva mir. To ohrabruje, imajući u vidu da je Evropa prošla dva velika rata. Prijetnje miru su ozbiljne. I sam papa Franjo je govorio o trećem svjetskom ratu. Stičem dojam da je Rusija već u nekoj vrsti agresije i da ima “dobre rezultate” na Krimu, Ukrajini, Siriji, a politički i na Balkanu. Ne mogu reći da je to u potpunosti identično s 1939. godinom, ali mi miriše na to. Strah u svakom slučaju postoji. Imam veliku nadu u evropske narode, Kanadu, Australiju i SAD. Agresivnost mora biti zaustavljena dijalogom, a problemi rješavani mirnim putem!

Kako zamišljate Bosnu i Hercegovinu za pet godina?

– Ako mislite na jedan realističan pristup, onda je to nastavak kretanja ka članstvu u EU i NATO-u, možda stizanje u predvorje, hodnik. Završeni započeti projekti infrastrukture i otvoreni novi. Riješena neka goruća politička pitanja koja učvršćuju stabilnosti zemlje. Pojava nove strukture umjerenih političara, spremnih na dijalog, čiji prioriteti su realniji i bliži narodu. Realističniji pristup naših komšija državnosti Bosne i Hercegovine i poštivanju njenih osobenosti. Zajednički nastup sa Srbijom i Hrvatskom ka tržištima i podrška na evropskom putu. To nije malo ako se ostvari!

(oslobodjenje.ba)