Piše: dr. Sead Seljubac

U 132. ajetu sure El-Bekare, Uzvišeni Allah nam govori o emanetu vjere kojeg Ibrahim i Jakub, a.s., ostavljaju svojim sinovima:

I Ibrahim to ostavi u emanet (oporuči) sinovima svojim, a i Jakub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!” (El-Bekare:132)

Allah nas je uputio, Njemu hvala, pa smo i mi tu vjeru, Ibrahimov millet, prihvatili. Samo u jednog jedinog Boga, u Allaha, dželle šanuhu, vjerujemo, i Njemu se s ljubavlju predajemo. Tako su nas učili svi pejgamberi pa i dvojica spomenutih.  E, da bismo onako kako je njih Allah na ovome svijetu odabrao i mi kod našega Gospodara bili kao predanī upisani, a među dobrima, inšallahu teala, na drugome svijetu proživljeni.

Zašto? Zato što je predanost Bogu i usklađivanje naših želja sa onim što Uzvišeni od nas očekuje put svakoga dobra za nas. Tada se u pokornosti i predanosti pridružujemo cijelome Kosmosu.

Upravo takvu vjeru i takvu predanost su Ibrahim i Jakub, a.s., ostavili u amanet svojim potomcima.

Kada o tome govorimo pred oči nam dolazi slika nečijih posljednjih trenutaka života kada čovjek, svjestan da tada treba biti krajnje iskren, jer se vraća svome Sveznajućem Gospodaru, onima do čije ispravnosti življenja mu je najviše stalo, svojoj djeci, oporučuje ono u čemu im je najveće dobro, čak i ukoliko on sam u tome nije bio toliko dosljedan. Čovjekova ljubav prema vlastitoj djeci je neupitna, bio on vjernik ili ne bio. Mi, ako želimo da iko na dunjaluku bude bolji od nas, onda su to naša djeca i činimo sve da im uvijek bude dobro. Allah nam je odabrao ovu vjeru, pa zar možemo svojoj djeci ostaviti išta vrjednije od toga? Zar ima ljepšeg amaneta od riječi: “Djeco moja, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!”

Preuzimanje emaneta vjere jeste, istovremeno, i preuzimanje odgovornosti za njeno dosljedno življenje, kroz vlastiti život, vlastitim vjerovanjem i vlastitim djelovanjem. Mi i naši potomci.

U Ruhu-l-bejanu se navodi jedan duži hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazuje:

Vidio sam jučer čudnu stvar. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta kojem je došao Melek smrti da mu uzme dušu, pa je došlo dobročinstvo roditeljima i odagnalo Meleka smrti od njega.

Vidio sam čovjeka koji je bio izložen kaburskim patnjama, ali je došao njegov abdest i sačuvao ga od toga.

Vidio sam čovjeka iz svog ummeta kojeg su bili okupirali šejtani, pa je došao zikrullah i otjerao šejtane od njega.

Vidio sam čovjeka iz svog ummeta kojeg su okupirali meleki kazne, pa je došao njegov namaz i spasio ga iz njihovih ruku.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je dahtao žedan i kada god bi se primakao izvoru, bio bi otjeran, pa je došao njegov post mjeseca ramazana i napojio ga.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta i vidio sam vjerovjesnike kako sjede u krugovima, halkama, i kada god bi se primakao nekoj od tih halki, bio bi otjeran, pa je došlo njegovo kupanje od džunupluka i uzelo ga za ruku i stavilo da sjedi uz mene.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta pred kojim je bila tmina, iza njega tmina, s desne strane tmina i s lijeve strane tmina, iznad njega tmina i ispod njega tmina. On je bio izbezumljen u toj tmini, pa je došao njegov hadždž i umra i izveli ga iz te tmine pa uveli u svjetlo.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji se obraćao vjernicima, ali oni nisu htjeli s njim da pričaju, pa je došla njegova rodbinska veza i rekla: – Muslimani, on je održavao rodbinske veze i odnose i pričajte s njim. – Pa su vjernici počeli pričati s njim, rukovati se s njim i on s njima.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je rukama branio lice od vatre i iskri, pa je došla njegova sadaka i postavila se kao zastor između njega i vatre, i natkrila mu je i glavu.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojeg su bili zaokupili Zebanije, pa je došlo njegovo pozivanje i činjenje dobra i njegovo odvraćanje od hrđavog i spasili ga iz njihovih ruku i uveli ga kod Meleka milosti.

I vidio sam čovjeka koji je klečao na koljenima a između njega i Allaha je bio zastor pa je došao njegov lijep ahlak i uzeo ga za ruku i uveo u Džennet.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojem je knjiga njegovih djela davana s lijeve strane, pa je došao njegov strah od Allaha i uzeo je njegovu knjigu djela i stavio mu u desnicu.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojem je vaga njegovih dobrih djela bila lakša od hrđavih, pa su došla njegova rano umrla djeca i vaga dobrih djela je pretegla.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je stojao na ivici Džehennema, pa je došla njegova nada u Allaha i spasila ga odatle pa je otišao.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je bio bačen u Džehennem, pa je došla njegova suza koju je isplakao od strahopoštovanja prema Allahu i spasila ga odatle.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kako stoji dršćući na Siratu, kao što dršće prut u olujnom danu, pa je došao njegov lijep stav i mišljenje o Allahu i njegovo drhtanje se smirilo i on je nastavio prelazak.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je puzao preko Sirata, nekada je četveronoške puzao, a nekada se oslanjao, pa je došao njegov salavat na mene, uzeo ga za ruku i uspravio pa je prešao preko Sirata.

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je došao do džennetskih kapija i one su se pozatvarale pred njim, a onda je došao njegov šehadet da nema boga osim Allaha i pootvarale su mu se kapije i uveo ga u Džennet.“

Niko nema kontrolu nad smrću. Ona može doći u bilo kojem trenutku. Odatle riječi:  …i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!” nisu vezane za samu smrt, nego baš za način života. Poruka je: živite dosljedno u predanosti svome Gospodaru, u islamu, nemojte se od njega odvajati ni jednu sekundu kako bi vas smrt, koja bi iznenadila došla, zatekla kao muslimane.

Gospodaru naš, i naš život i naša smrt su u Tvojim Rukama,

Pa nam pomozi da u predanosti Tebi živimo,

I predani Tebi ovaj svijet napustimo.

Mi i potomci naši.

Amin