(…) Kadrija-ef. Hajdarović rođen je u Gornjoj Tuzli 1. februara 1898. godine, od oca Derviša i majke Hanke, rođ. Kadrić. Kako je rođen 27. noći mjeseca ramazana, uoči Lejletul-kadra, roditelji su mu dali ime Kadrija. Prijatelji i poznanici zvali su ga Kadri-efendija. Djetinstvo je proveo u rodnom kraju gdje je pohađao mektebi-iptidaiju i osnovnu školu. Nastavio je školovanje u Behram-begovoj medresi u Tuzli, koju je završio 1917. godine. Iste godine upisuje se u Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, koju završava 1922. godine.

Život u službi znanja i pravde

Po završetku Šerijatske sudačke škole, postavljen je za šerijatsko-sudijskog pripravnika Sreskog šerijatskog suda u Tuzli. Nakon kratkog vremena napustio je navedenu službu i upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Istovremeno je pohađao tečaj latinskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pošto isti nije izučavao u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Pravni fakultet je apsolvirao, ali nije diplomirao, iako su mu do diplome ostala samo dva ispita.

Nakon navedenog školovanja, ponovo je postavljen za šerijatskog pripravnika kod Šerijatskog suda u Tuzli, gdje je ostao sve do 1933. godine. U vrijeme službovanja u Tuzli, pred posebnom komisijom Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu, položio je šerijatsko-sudijski ispit, 26. juna 1931. godine. Nakon Tuzle, u istom svojstvu bio je premješten u Šerijatski sud u Gračanici (1938) i tu je službovao sve do 1941. godine, kada je premješten u Derventu, gdje je ostao nepuna dva mjeseca. Iz Dervente je ponovo premješten u Šerijatski sud u Tuzli. U Šerijatskom sudu u Tuzli ostao je do 1946. godine, odnosno do ukidanja šerijatskih sudova u novoj (FNR) Jugoslaviji, nakon čega je bio premješten u Sreski sud u Bijeljini, gdje je radio ostavinski referat. U Bijeljini je ostao 14 mjeseci. Ponovo je premješten u Sreski sud, a potom u Okružni sud u Tuzli, gdje je ostao sve do 1965. godine, kada je penzionisan.

Nakon penzionisanja, Sabor Islamske vjerske zajednice u Sarajevu za područje NR Bosne i Hercegovine, NR Hrvatske i NR Slovenije imenovao ga je 1965. godine za predsjednika Odbora Islamske vjerske zajednice u Tuzli. Dužnost predsjednika Odbora obavljao je skoro 16 godina, bez ikakve materijalne nadoknade, sve do 16. decembra 1981. godine, kada je iz zdravstvenih razloga podnio ostavku. U periodu dok je bio predsjednik Odbora IZ-e Tuzla, bio je biran za člana Sabora Islamske zajednice u Sarajevu, da bi ga isti Sabor izabrao za potpredsjednika Sabora, a u drugom četverogodišnjem mandatnom periodu, izabran je za predsjednika Sabora i tu dužnost je vršio četiri godine. U dva uzastopna četvorogodišnja mandata, Sabor ga je imenovao za člana Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Za člana Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFR Jugoslaviji izabran je 1973. godine, te je u tom svojstvu sudjelovao u izboru novog reisul-uleme hadži Naim-ef. Hadžiabdića, nakon smrti hadži Sulejman-ef. Kemure 1975. godine. Bio je jedan od petorice članova Odbora za izdavanje i predaju Menšure novom reisul-ulemi.

U Tuzli i okolini, kadija Kadrija-ef. Hajdarović ostao je upamćen kao izuzetan društveni aktivista, kako za vrijeme aktivne službe tako i za vrijeme penzionerskih dana. Dugi niz godina, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bio je predsjednik “Čitaonice“ i predsjednik dobrotvornog društva “Hajr“, u Gornjoj Tuzli. Za vrijeme Drugog svjetskog rata vršio je dužnost predsjednika dobrotvornog društva “Merhamet“ u Tuzli. Za predsjednika Kotarskog odbora “El-Hidaje“ u Tuzli izabran je 1942. godine. U tom svojstvu, 1943. godine, održao je 6 predavanja u tuzlanskim džamijama i po jedno u Gornjoj Tuzli i Puračiću. Na njegovu inicijativu, u tuzlanskom kraju postavljeno je sedamnaest „El-Hidajinih“ povjerenika.

U vrijeme službovanja u Šerijatskom sudu u Gračanici, nekoliko je godina držao nastavu u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici. Mlađim učenicima predavao je arapsku gramatiku, a starijim šerijatsko bračno pravo i šerijatsko nasljedno pravo.

Predani službenik Islamske zajednice i društveni aktivista

Još kao učenik i student, isticao se kao izuzetan vaiz. Kao učenik Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, tokom mjeseca ramazana držao je svakodnevna predavanja u Gornjoj Tuzli. Kasnije, kao šerijatski sudija, držao je predavanja po okolnim mjestima, pogotovo prilikom dova koje su priređivane na Pješavici, Mokraćama, Miljanovcima, Prnjavoru, Kalesiji, Seljublju, u Gornjem i Donjem Hrasnu, itd. Nije bilo nijedne džamije u Tuzli i Gornjoj Tuzli u kojoj nije održao više predavanja.

Ta praksa će se naročito intenzivirati kada je postavljen za presjednika Odbora Islamske zajednice u Tuzli. U narodu tuzlanskog kraja ostao je upamćen kao “kadija“ i “predsjednik Odbora“. U jednoj svojoj zabilješci Kadrija-ef. je napisao da je rado držao predavanja „prilikom Mevludi-šerifa priređivanih po raznim džematima, prilikom otvaranja novosagrađenih džamija i mesdžida te prilikom drugih svečanosti“, kao što su pregledi vjerske pouke, hatma-dove i sl. Ažurno je vodio evidenciju o svojim javnim nastupima. Prema vlastitoj evidenciji, od 1970. do 1978. godine održao je 160 predavanja. Kao predsjednik Odbora IZ-e Tuzla, u saradnji s višim organima Islamske zajednice, organizirao je regionalne sastanke imama radi afirmiranja akcije prikupljanja zekata i sadekatul-fitra za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu. Na svim tim sastancima Kadrija-ef. je imao zapažena izlaganja.

Koliko je kadija Kadrija-ef. Hajdarović bio rado viđen u društvu, i s kakvom pažnjom i zadovoljstvom je slušan njegov govor, kazuju nam riječi jednog od njegovih mlađih savremenika iz Gornje Tuzle, koji je povodom njegovog preseljenja na ahiret, između ostalog, zapisao:

“Uvijek je dolazio pristojno odjeven, uredan, a njegova sniježnobijela košulja odisala je jednom izrazito mu’minskom čistoćom i pedantnošću. Pod vratom, vještom rukom svezana kravata njegovom izgledu je davala poseban pečat. (…) A kada bi došao momenat da on govori, zavladala bi posebna atmosfera. Ako je do tada i bilo kakvog žamora i šapata, sada bi se čulo samo kratko upozorenje: ‘Šuti da čujemo!’ i nakon toga bi zavladao mir. (…)

Nizale su se sve riječ do riječi, biser do bisera. Prosipala bi se mudrost. Znao je tako mehko da priča da je svaka izrečena misao nalazila svoje mjesto u srcu slušalaca. Govorio je kratkim rečenicama, svakome razumljivim i svima pristupačnim rječnikom, tako da su ga shvatali i oni na najnižem stupnju obrazovanja. U govoru bi ponekad malo zastao, da predahne, mada nije govorio brzo, nego polagano, kratko, a te kratke stanke su mu omogućavale da vidi efekat svojih riječi, dojam koji su ostavljale na slušaoce, a on, mora se priznati, nije bio mali. (…)

Posljednjih godina je rjeđe dolazio, i pored uobičajenih poziva. Bolest i iznemoglost mu to nisu dozvoljavale… (…) Kada više nije mogao nikako dolaziti, svaki put bi se učtivo zahvaljivao na pozivu i izražavao duboko žaljenje što radost svečanosti ne može podijeliti s nama.“

Kadri-efendija je preselio na ahiret u srijedu, 6. marta 1985. godine. Dženaza mu je klanjana dva dana kasnije, u petak, 8. marta, nakon džuma-namaza u haremu Šarene (Behram-begove) džamije. Dženazi su prisustvovali najviši predstavnici Islamske zajednice. O rahmetliji, nakon dženaza-namaza emotivan govor održao je muftija tuzlanski, hafiz hadži Husejn-ef Mujić. Kadri-ef. je ukopan na mezarju Borić u Tuzli. Iza njega su ostali supruga Zejneba (1909), sin Besim (1930), kćerke Memnuna (1934) i Mensura (1937). Koliko je rahmetli Kadri-efendija bio voljen i poštovan, najbolje je svjedočio veliki broj prisutnih na njegovoj dženazi.

Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasi’aten.

Autor: Šefko Sulejmanović.

Tekst je u IIN Preporod objavljen 15. mart 2025. godine, povodom 40 godina “otkako je na ahiret preselio Kadrija-ef. Hajdarović, ugledni kadija, muderris i neumorni pregalac na putu prosperiteta Islamske zajednice.”