Svojom knjigom Spoznaja akademik prof. dr. Rešid Hafizović, na 293 stranice, u 5 poglavlja, pred nas stavlja dubokoumnu riječ o spoznaji u islamu, kao najvišem obliku slavljenja Boga Dragoga, njenim izvorima u islamu i organima te spoznaje, o spoznaji kao svjetlu i njoj kao plodu molitve uma i molitve srca.

Koristeći 113 navedenih, i mnogo drugih nenavedenih izvora autor ove vrijedne knjige nam približava, svojim specifičnim rječnikom i terminologijom, temu od presudne važnosti za duhovni ali i praktični svijet jednog muslimana, kao i cijele muslimanske Zajednice. Knjiga, pored osnovnih poglavlja ima i: uvod, zaključak, bibliografiju i indeks imena i pojmova.

Preuzimajući rizik da ovaj visokovrijedni sadržaj uprostim, pojednostavim i reduciram na općerazumljive misli, a zarad namjere da ovom promocijom put ka vlastitoj samoanalizi i samospoznaji spram ponuđenih istina započne što veći broj prisutnih, u ovom svom skromnom osvrtu ću koristiti rječnik koji će moći razumjeti većina. Nije ovo kritika visokog stila kojim je knjiga pisana nego samo želja da na njen vrijedni sadržaj ukažemo na što jednostavniji način. Tu namjeru ćemo pratiti i kod izbora citata iz knjige.

Polazeći od činjenice da većina naših bosanskih muslimana, čak i velikog dijela intelektualnih krugova, o Stvoritelju i stvorenome, zna i sasvim im je dostatno,“samo spoljašnju stranu života na ovome svijetu“ / ظَاهِرًا مِنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا  (Er-Rum, 7) ne pokušavajući ni da bar samo malo korakne ka svijetu iza pojavnog, da zaviri šta se krije iza ljuske ljudske, ova knjiga je jako važan priručnik ili vodič na putu upoznavanja naše nutrine. Knjiga o spoznaji govori kao o svjetlu (النور), onom dragocjenom daru Onoga koji je Svjetlo nebesa i Zemlje (نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ), svjetlu kojim se pokreću instrumenti spoznaje unutar ovog zemljanog ili glineog kalupa našeg, duhovni organi (الجوارح الروحية) koje prepoznajemo kao: duh (الروح), duša (النفس), intelekt (العقل), duhovno srce (الفؤاد) i stvaralačka imaginacija (الخيال). Putem tog svjetla, a posredstvom duhovnih organa, bar djelimično ćemo, do neke razine, spoznati „prvorazrednu važnost i vrijednost svih šest temelja (imanski šarti) i svih pet stubova islamske vjere (islamski šarti)“, a nadati se je i na koncu stići do vlastitog ihsana, bez kojeg, kako veli autor, „čovjeku spoznavatelju kao krunskom Božijem stvorenju nema spasenja, jer stanje ihsana je teorijski i praktični sukus punine Istine, Ljepote i Dobra, mjesto potpune preklopljenosti spoznavateljeva načina mišljenja (modus intelligendi) i njegova načina bivanja / življenja (modus vivendi).“

Svjetlo spoznaje je „pravo svjetlo koje nas vodi u samo srce svake stvari i osvjetljuje nam sami smisao našeg ovdašnjeg života. Vodeći nas u samo srce svake stvari i svakog egzistenta, svjetlo spoznaje nas, u konačnici, privodi do samog Izvora svake mudrosti, do Svjetla nad svjetlima“.

S druge strane „bez krajnje odnjegovanih, razvijenih i u duhovno punoljetstvo uvedenih ovih organa duhovne spoznaje nikakvom spoznajnom procesu ne možemo biti otvoreni“, tvrdi autor ove vrijedne knjige.

U tom smislu autor nudi detaljnije definicije svakog od navedenih duhovnih organa. Nakon što ukazuje na istinu da je Stvoritelj čovjeka, kako to Kur'an govori, oblikovao sa svoje Dvije Ruke /   خَلَقْتُ بِيَدَيَّ ۖ (Sad, 75) i u njega udahnuo od Duha Svoga /  وَنَفَخَ فِيهِ مِنْ رُوحِهِ (Es-Sedžde, 9) govori o duši kao vladarici mikrokozmosa, intelektu kao ‘interpretativnom vjerovjesniku’ u nama, srcu kao Prijestolju Božijem u nama, stvaralačkoj imaginaciji kao organu nadosjetilne spoznaje. Istovremeno on ukazuje i na neizostavnu potrebu održavanja istih neuprljanima ničim što bi moglo da bude smetnjom da se u njima vidi odraz Istine, što od nas zahtijeva da svoje duhovne organe konstantno novim spoznajama „laštimo“ i tako spriječimo da budu „hrđom neznanja prekrivena i mrklini duhovne smrti prepuštena“. S druge strane koristeći ove duhovne organe u njihovoj punini i koračajući uzlaznim stepenicama spoznaje uspjet ćemo steći „puninsku spoznaju, etičnost i moralnu krijepost“ a jedino to nas može zaštititi od „iluzije mnoštva ‘maski’ stvari i egzistenata“ i osposobiti da mi ‘ukrademo’ srce stvarima i egzistentima, prije nego „svijet iluzije, pričina i prolaznosti ‘ukrade’ naše vlastito srce“.

Na putu spoznaje i zadobijanja njenog svjetlosnog kvaliteta važni su nam svi izvori naše vjere jer su upravo oni izvori spoznaje: Kur'an kao „izvor svekolikih spoznaja u islamu“; ličnost Poslanika islama, njegovi, kako autor veli „pravirijeci“ ili Hadis i njegova praksa kao Sunnet; idžma’ kao jednodušna saglasnost islamskih učenjaka o određenim pitanjima vjere i kijas – analogija. Svi navedeni izvori na putu spoznaje imaju svoju nezamjenjivu ulogu i autor nam je u ovoj vrijednoj knjizi vješto i znalački približava. Istovremeno, autor ukazuje na ogromni značaj idžtihada kao slobodnog i kreativnog mišljenja, „koje ima za cilj da svakom povijesnom trenutku posadašnji odgovarajuću poruku uzetu iz nepotrošiva sadržaja i neizbistriva semantičkog dna primarnih vrela islamskog vjerovanja“.

Autor će dobro poozbiljiti nužnost idžtihada ističući da „ukoliko nema idžtihada, koji proizvodi pluralnost pojedinačnih mišljenja u vezi sa nekim pitanjem vjere, tad nije moguće ni konsenzusno mišljenje niti bilo kakvo kreativno, slobodno i kontinuirano mišljenje, što“ podvlači autor, „neminovno izaziva smrt mislećeg duha u muslimajskoj Ummi, zatvara vrata idžtihada / samo/spoznaje i uvodi muslimansku zajednicu u duhovno sljepilo i tapkanje po bajatim spoznajama davno umrlih ljudi.“

Vratimo se, načas, svjetlu spoznaje kao pravom svjetlu „koje nas vodi u samo srce svake stvari“ i istaknimo da autor u ovoj vrijednoj knjizi skreće pažnju, između ostalog, na izuzetno važan uslov na putu spoznaje.      On kaže: „Da bi spoznavatelj ‘osvojio srce’ pojava kao predmeta spoznaje koji zaokupljaju njegovu pažnju, prije toga mora dati svoje srce Bogu, povjeriti ga ljubavi njegova ‘Dva Prsta’ koja jesu sušto Znanje i Milost, ili Vjera i Ljubav. Bog ionako ima tapiju na njegovo srce i na ‘srce’ svega što je milost Njegova Bitka dotaknula.

Ne postoji ništa a da mu riznica nije kod Nas, pa iz nje Mi po unaprijed znanoj mjeri dajemo / وَإِنْ مِنْ شَيْءٍ إِلَّا عِنْدَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلَّا بِقَدَرٍ مَعْلُومٍ (El-Hidžr, 21).

Srce svekolikog stvorenja, kao predmeta spoznavateljeve spoznaje, ontološki je okrenuto Bogu i povjereno Njegovoj Milosti. To je najmanje što bi svaki prisebni i uljuđeni spoznavatelj morao znati. Stoga je nepristojno u spoznajnom procesu, baš kao i u procesu navlastito življene vjere, ljubav pokazivati tamo gdje joj nije mjesto i uzaludno tražiti svjetlo mimo svjetla jedinoga Gospodara koji svjetlo dariva i uskraćuje prema spoznavateljevim zaslugama. Prema tome, ko traži srce svijeta, a prije toga ne poklanja vlastito jedinome Gospodaru svjetova, izgubit će i vlastito srce i srce svijeta.“

S druge strane, u ovoj vrijednoj knjizi će njen autor naznačiti: „Koliko god stanje osobnog islama utječe na stamenost ljudskog srca, valja ipak kazati da je islam više stvar čovjekova javnoga života, dok je vjera (الايمان) stvar ljudskoga srca.“

U pravcu utjecaja unutarnjih duhovnih spoznaja na čovjekovo ponašanje u javnom životu autor navodi da

„kad se upoređuje sa islamom unutar protežnih svjetova i unutar ‘javnog prostora’ ljudske civilizacije, znanje / vjera je uvijek u srazu sa duhovnom vrlinom i moralnom krijeposti, ili tačnije sa vrlinom stida kao važnom karakternom crtom iskonske naravi krunskog Božijeg stvorenja.“

Jer, tvrdi autor

„u islamu vjera bez znanja je slijepa, a znanje bez vjere je isprazno i beskorisno, a i jedno i drugo lišeni vrline stida, i duhovne vrline kao takve, licemjerni su i ne pogađaju krajnju svrhu Postojanja kao takvog. Uzajamno povezani i usredotočeni na praktičnu stranu pojedinačna i komunitarnog života čine onaj sustav vrijednosti u islamu koji se naziva božanskom pedagogijom (الادب الالَهي) kojoj je Bog poučavao svoje glasonoše, a svaki od njih pojedinačno je taj obrazac božanske pedagogije unosio u javni prostor društvene zajednice kojoj je bio poslan.“

Što znači da, po mišljenju autora,

„koliko god dosegnute spoznaje zazivaju prisustvo duhovne vrline i moralne krijeposti u svom aktualiziranju, one jednako tako zazivaju znak jednakosti između čina dosezanja znanja i čina praktične primjene dosegnutog znanja. Samo spoznaja koja praktično udovoljava interesu ljudske zajednice, bio taj interes ovosvjetske ili onosvjetske prirode, korisna je, svrhovita i poželjna spoznaja, kako je često kazivao pečatni Poslanik islama (a.s.).“

Vezano za ovaj dio teme kojom se knjiga bavi zaključimo konstatacijom autora da je

„u povijesti muslimanskog mišljenja već jasno stavljeno do znanja da je spoznaja bez edeba poput vatre bez ogrjevnog drveta, dok je edeb bez spoznaje poput duha lišenog tijela. Spoznaja i duhovni odgoj svoga baštinika čine posebno vidljivim unutar društvene zajednice u kojoj živi, čak i onda kada on ne obnaša bilo kakvu javnu funkciju u društvu. Zahvaljujući takvoj svojoj baštini, on od nje može živjeti gdjegod da se zatekne. Ona ga čini građaninom svijeta i dariva mu samopuzdanje i osjećaj da je kod kuće čak i onda kada je daleko od vlastitog zavičaja.“

Svoj kratki osvrt na vrijedne sadržaje ove dragocjene knjige završavam slijedećim citatom koji ukazuje, između ostalog, i na svrhu nastanka ovakvih djela i procesa kojim su ona nastala. Autor navodi:

„Svrha svjetla spoznaja, za kojima neprestance valja tragati, nije samo u tome da nam pokazuje nove predmete spoznaja i naznačuje put našim organima spoznaje kojim se dolazi do srca, jezgre, ‘ontološkog dostojanstva’ predmeta spoznaje, jer spoznajni proces kao takav nije samome sebi svrha. Spoznaja je način na koji najbolje držimo svakidašnji savez s Bogom (التقوى), klanjajući Mu se, ne slijepom i neotriježnjenom, obrednom i komformističkom vjerom, već vjerom prosvijetljenom čistim svjetlom mudrosti i znanja koje nije samo jedna od krajnjih svrha stvaranja, nego je i najveličanstveniji način štovanja i slavljenja Boga kao izvora mudrosti i znanja, vjere i povjerenja, milosti i bitka, svjetlosti i duhovne besmrtnosti.“

Uz čestitke autoru što je iznjedrio ovako vrijedno djelo i izdavaču što je pomogao da ono dođe do naših ruku, te organizatoru ove korisne promocije, preporučujem ga svima nama kao štivo na koje se treba često vraćati, s dubokim promišljanjem i samoanalizom ga čitati, i preispitivati se.

Pečatni Poslanik islama (a.s.), podsjeća nas autor, ustrajno je molio Gospodara pera:

„Bože, spusti svjetlo u moje srce, svjetlo u moj sluh, svjetlo u moj vid, svjetlo u moju desnicu, svjetlo u moju ljevicu, svjetlo ispred mene, svjetlo iza mene, svjetlo iznad mene, svjetlo ispod mene! Pretvori me u svjetlo.“

(Dr. Sead Seljubac, Tuzla, 14. novembar 2017. godine)