Vahid Fazlović

ABDURAHMAN ADIL ČOKIĆ (1888-1954)

ISTAKNUTI BOSANSKI ALIM I PROSVJETITELJ

(povodom 130. godišnjice rođenja)

Prema utvrđenom porodičnom stablu, koje se proteže u prošlost više od tri stotine godina, porodica Čokić je jedna od najstarijih, ali i najpoznatijih tuzlanskih bošnjačkih porodica. Brojni su pojedinci iz posljednjih deset generacija ove porodice koji su ostavili vidne i neizbrisive tragove u vjerskom i kulturno-prosvjetnom životu Bošnjaka. Najpoznatija i u znanstvenom pogledu najplodnija generacija alima iz porodice Čokić djeluje u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, a među njima se posebno ističu muftija Ibrahim Hakki Čokić i dr. Abdurahman Adil Čokić.

Ibrahim-ef. Čokić (1871-1948.), ugledni bosanski alim, najpoznatiji je kao vlasnik i urednik Hikjmeta i kao tuzlanski muftija. Ove godine se navršila sedamdeseta godišnjica od njegovog preseljenja na Ahiret, te ovim povodom iskazujemo dužno poštovanje prema odvažnoj ličnosti i cijenjenom djelu ovog tuzlanskog alima. U 2019. godini planiramo da obilježimo devedesetu godišnjicu od osnivanja lista Hikjmet (1929-1936.), kada ćemo, ako Bog da, šire govoriti i o njegovom osnivaču i uredniku, muftiji Ibrahim-ef.[1]

Stoga ćemo u nastavku ovog osvrta našu pažnju usmjeriti prema ličnosti i djelu Abdurahmana-ef. Čokića (1888-1954.), s povodom, s obzirom na to da je od njegovog rođenja do danas proteklo sto i trideset godina.

Abdurahman Čokić se rodio u Brčkom, a osnovno obrazovanje i Behram-begovu medresu završio je u Tuzli. Poslije medresanskog obrazovanja, upisuje se u Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Prije nego što je završio ovaj studij, on 1908. godine, po uzoru na svog oca hafiza Muhameda-ef. Hakkija, odlazi u Istanbul radi nastavka školovanja, te se upisuje na Daru-l-funun (Teološki fakultet). Na ovoj visokoj školi diplomira 1914. godine, a zatim pohađa postdiplomski studij teoloških nauka na Daru-l-mutehassisinu, koji završava 1917. godine, i tako stječe pravo na najviša naučna islamsko-teološka zvanja.

Pedagoško-obrazovni rad i društveno djelovanje dr. Abdurahmana Čokića bilo je veoma plodonosno i zapaženo. Kraće vrijeme je radio kao muderis reformirane Daru-l-hilafe u Istanbulu, a od 1917. do 1927. godine službovao je kao profesor vjeronauke u Gimnaziji u Mostaru, kao i u I gimnaziji u Sarajevu. Od tada, pa do 1945. godine, radi kao profesor islamske vjeronauke u Gimnaziji u Tuzli. Kao istaknuti alim i pedagog, bio je angažiran u Komisiji za polaganje državnog ispita za profesore islamske vjeronauke. Prosvjetiteljskim i pedagoškim radom, profesor Abdurahman-ef. je ostvario veliki utjecaj na generacije svojih učenika, koje je islamu i njegovim vrijednostima poučavao, posebno u tuzlanskoj sredini u kojoj je i najduže radio.

Abdurahman Adil-ef. Čokić je, uz svoj profesorski rad, dao nemjerljiv doprinos u mnogim područjima društvenog života Bošnjaka. Na znanstveno-spisateljskom planu, on je jedan od najplodnijih autora svog vremena. Svoje radove je objavljivao u skoro svim važnijim vjerskim i nacionalnim listovima koji su tada izlazili. Bio je prvi saradnik starijem bratu Ibrahim-ef. u listu Hikjmet, u kojem je veoma aktivno i zapaženo pisao. Abdurahman-ef. je, zajedno s najistaknutijim muslimanskim intelektualcima i književnicima (reisom Čauševićem, Bašagićem, Mulabdićem, Dubravićem i dr.), bio jedan od pokretača časopisa Novi Behar, u kojem je, također, objavio veliki broj angažiranih autorskih radova i prijevoda.[2] Pored navedenih listova, u čijem profiliranju i djelovanju je dao veliki doprinos, ovaj autor je objavljivao i u Misbahu, Biseru, Iršadu, Gajretu, Osvitu, kalendarima Narodna uzdanica i Hrvat,  Glasniku VIS-a…

Osim pomenutoga, Abdurahman-ef. Čokić je sudjelovao u radu više tadašnjih udruženja, kao što su Udruženje ilmije Mirkat, Muslimanski kulturni dom u Tuzli i dr. U Mirkatu je određeno vrijeme obavljao dužnost tajnika. Prihodima od svojih izdanja pomagao je rad dobrotvornih društava. Kraće vrijeme je obavljao dužnost predsjednika Kotarskog vakufskog povjerenstva u Tuzli.

Bila su veoma zapažena i cijenjena njegova predavanja iz fundamentalnih islamskih znanosti koja je držao na prigodnim katedrama pomenutih i drugih društava i udruženja. Posebno su rado slušana njegova izlaganja iz islamske filozofije, te materijalne i duhovne kulturne baštine muslimana. Na zahtjev svojih poštovalaca, u Jalskoj džamiji je prevodio i tumačio zbirku hadisa Mešariku-l-envar.[3]

O učenosti i ugledu Abdurahmana-ef. Čokića kazuje i njegova povezanost s tada poznatim alimima iz islamskog svijeta. O tome svjedoči izravna korespondencija s jednim od najuglednijih alima Emirom Šekibom Arslanom.[4]

Zbog nemjerljiva doprinosa znanju i obrazovanju, te afirmaciji vjersko-kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, dato mu je zasluženo mjesto u knjizi Znameniti Tuzlaci,[5] a hafiz Mahmud Traljić ga je uvrstio među velikane bošnjačke duhovne povijesti dvadesetog stoljeća u svom dokumentarnom i bibliografskom djelu.[6]

Poslije kratkog upoznavanja sa životopisom Abdurahmana Čokića, priložit ćemo nekoliko napomena o njegovom veoma sadržajnom i raznovrsnom pisanom djelu. Ukupni pisani opus ovog autora obuhvata knjige, brošure i veći broj dužih i kraćih pojedinačnih tekstova. Pored originalnog autorskog doprinosa, Čokić se istakao i kao prevodilac s arapskog, turskog i perzijskog jezika. Značajan broj djela i tekstova ovog autora do danas nije objavljen. Za brojnu rukopisnu građu donedavno se nije ni znalo, osim u krugu najuže porodice, gdje je poslije njegove smrti brižljivo čuvana.[7]

Posebno je važno ukazati na njegovi namjeru da u šest knjiga na bosanskom jeziku, latiničkim pismom, sažeto predstavi cjelokupno islamsko učenje. U predgovoru svoje prve knjige Islam, nakon citata iz Kur'ana, te riječi slavljenja Allaha (dž.š.) i lijepog pomena na poslanika Muhammeda (a.s.), Čokić je pomenutu namjeru ovako obrazložio: ”Obzirom na potrebe muslimana naših krajeva i na općenito shvatanje islama u ovim zemljama, od duljeg vremena osjeća se potreba da se islam temeljito obradi na našem jeziku i da se prikaže u pravoj slici. Uvidjevši ovu prešnu potrebu obzirao sam se dugo vremena oko sebe i pogledao jako pero, koje će se latiti ovog teškog zadatka i udovoljiti toj potrebi. Ali, nažalost, moji pogledi, a možda još i mnogih drugih, ostadoše do danas uzaludni. Niko se ne javlja. Moja želja da se što prije izađe u susret ovoj prešnoj potrebi ponukala me je da se latim pera, pa ako ne mognem udovoljiti toj potrebi bar da ponukam na rad one, koji će moći izvesti taj teški zadatak. Prinosim svoj dio. Čista srca laćam se pera, upravljajući svoju molbu Svevišnjem da mi pomogne i da nadahne moje slabo pero istinom, te što budem pisao, da to bude Njegovo, a ne moje.”[8]

Poslije iznošenja ove plemenite namjere, autor je definirao naslove za djela koja namjerava napisati, navodeći i njihov kratak sadržaj. Njegovo prvo i uvodno djelo je knjiga Islam, koja istovremeno predstavlja i prvu sistematičniju obradu vjerskih tema, posebno akaidskih, na bosanskom jeziku. Drugo Čokićevo djelo Muhammed Alejhisselam je opsežna povijesno-teološka studija koja je u šezdeset nastavaka izlazila u svim godištima Hikjmeta, i to je najduži i jedan od najvažnijih radova na stranicama ovog časopisa. Sadržaj autorove treće knjige Izvori islama nije oblikovan u zasebnu knjigu, već je zastupljen u prepoznatljivim cjelinama u njegovim knjigama Ilmi kjelam i Muhammed alejhisselam. Četvrto najavljeno djelo Ilmi kjelam je, nedvojbeno, naše najobimnije i tematski najrazuđenije akaidsko djelo iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Za ovo djelo se od ranije zna, ali je ono do danas ostalo u rukopisu. Za ostala, od strane Abdurahmana-ef. najavljena djela, do skoro nije bilo ni pomena. Ovom prilikom treba istaći da je on uspio da napiše, ali ne i da objavi, petu knjigu Ahlak, najavljenu kao ”Islamska moralka”, kao i svoju šestu knjigu Fikhul-ibadat, najavljenu kao ”Preostale grane fikha”.[9] To znači da je ovaj autor u najvećoj mjeri ispunio svoj naum da napiše sva planirana djela, s tim što je pored njih napisao i objavio značajan broj ostalih djela i radova iz mnogih vjerskih i društvenih oblasti.[10]

Iz navedenog se da zaključiti da je prva i najveća preokupacija Abdurahmana Adila-ef. Čokića, u fazi njegove duhovne i intelektualne zrelosti, bila sveobuhvatnije predstaviti temeljne postulate islamskog vjerovanja odnosno najvažnije islamske naučne discipline na bosanskom jeziku. Od tada pa do kraja svog života, punih trideset godina, ovaj bosanski alim je istrajno radio na ispunjenju postavljenog cilja.

[1] Vlastite poglede i stavove onih koji su slično njemu razmišljali Ibrahim-ef. Čokić je prezentirao u časopisu Hikjmet, čiji je bio pokretač i urednik. Ovaj alim je svoje najveće interesovanje usmjerio prema duhovnom stanju Bošnjaka i njihovom razumijevanju uloge islama u aktuelnoj društvenoj stvarnosti. Ibrahim-ef. pripada krugu tradicionalne bosanske uleme i jedan je od najistaknutijih zagovornika očuvanja tradicionalnih islamskih vrijednosti u životu muslimana.

[2] Ovo je istaknuto u uvodnim napomenama Bibliografije Novog Behara (priredila Azra Kantardžić, Sarajevo, 2007.).

[3] Enver Mulahalilović, ”Monografija o ulemi iz porodice Čokić”, Hikmet, VII/1994., br. 3 (75), str. 141.

[4] Abdurahman Adil Čokić, ”Atufetul-Emir Šekib Arslan”, Hikjmet, IV/1932., br. 39, str. 74-77.

[5] Kemal Bašić, Midhat Spahić, Znameniti Tuzlaci, Tuzla, 2005., str. 37-38.

[6] Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1998., str. 58-64.

[7] Cjelovitije upoznavanje s rukopisnom građom dr. Čokića vidite u: Vahid Fazlović, Islamska apologetika  Abdurahmana Adila Čokića, El-Kalem, Sarajevo, 2015.

[8] A. Adil Čokić, Islam, Štamparija D. i  A. Kajon, Sarajevo, 1924., str. 3-4.

[9] Plan je da se većina radova Abdurahmana Adila Čokića pripremi i priredi u formi sabranih djela, tako da će i sve do sada neobjavljene knjige i tekstovi biti dostupni javnosti.

[10] Kompletnu bibliografiju Čokićevih radova vidi: Vahid Fazlović, navedeno djelo, str. 207-211.

(Tekst objavljen u IIN Preporod, broj 1/1131, 1. januar 2019. godine)