U Srebrenici se tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Bajram dočekivao dostojanstveno, s porukom da život pobjeđuje.

O tome nam svjedoči Alija ef. Jusić, imam koji je od 1. aprila 1981. godine do 11. jula 1995. godine proveo u Potočarima. Bio je i glavni imam Odbora Islamske zajednice Srebrenica tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

– Ramazanski bajram 1992. godine se bajramovao, ali u neizvjesnosti i iščekivanju šta će se dogoditi u, ispostavit će se, najavljenoj i pripremljenoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu – prisjeća se na početku Jusić.

Agresija na Potočare počela je 18. aprila 1992. godine, nakon što je iz Bratunca Bošnjacima naređeno da se predaju. S obzirom na to da namjera o predaji nije uspjela, agresor je počeo s prvim granatama oko džamije u Potočarima i u drugim mjestima Podrinja.

– Sve se pokrenulo i agresija je otpočela na goloruki i nepripremljen bošnjački narod, kao i na cijelu Bosnu i Hercegovinu. U džamiju nismo mogli ulaziti sve do Kurban-bajrama juna 1992. godine, kada su borci i patriote oslobodili kote oko Potočara. Bajram-namaz smo obavili u džamiji, koja je već bila djelimično i oštećena. Bajramovalo se u oskudici, stalnim napadima agresora, ali smo se branili hrabro i dostojanstveno. Sa malo šećera, ako je neko imao, napravilo bi se halve, tek da zamiriše. Druženje je bilo u opreznosti zbog granatiranja i napada – ispričao nam je Jusić.

Od marta 1993. godine, nakon protjerivanja Bošnjaka sa područja Kamenice, Zvornika i Cerske, u Srebrenici je na ograničenom prostoru boravilo više od 50.000 duša, izranjavani i u potpunoj neimaštini. U aprilu iste godine, Srebrenica je proglašena demilitarizovanom zonom Ujedinjenih nacija, ali, kako se kasnije ispostavilo, samo formalno i na papiru.

Također, 1993. godine reaktiviran je Odbor Islamske zajednice kako bi se institucionalno pokrenule aktivnosti vjerskog sadržaja. Alija ef. Jusić je, na prijedlog 54 imama, izabran za glavnog imama.

– Nikad nisam doživio i zapamtio lakši i ljepši rad sa imamima kao u periodu od 1993. do 1995. godine. Tako smo u devet džamija i puno privremenih objekata na slobodnoj teritoriji organizovali vjerski život, sa puno bola, ali dostojanstveno. Pokušali smo i uspjeli da bajrami liče bajramima, družeći se u potpunoj oskudici hrane, a tek bi poneko pripremio halve i podijelio sa onima koji su tu. Tek toliko da osjetimo i ne zaboravimo taj bereket i dobrote Bajrama – naglasio je on.

Bajrami u periodu od 1992. do 1995. godine, kako Jusić ističe, bili su ispunjeni neizvjesnošću. Strahovi šta kako i kada će se dogoditi – nažalost, slutnje su se obistinile 11. jula 1995. godine.

– Na slobodnu teritoriju u Tuzli sam prešao šesti dan u proboju života i smrti, 16. jula 1995. godine. Nastavio sam imamsku službu u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, odakle sam i penzionisan – kazao je Jusić.

Važno je spomenuti da je efendija Jusić, na osnovu svog sjećanja i zabilješki koje je sačuvao, napisao značajnu knjigu dokumentarističkog karaktera “Imami Srebrenice 1992-1995: Memorizacija kao zavjet i opomena”. Ovo je prva knjiga gdje se na jednom mjestu govori o temi vjerskog života, rada imama, sveukupnoj organizaciji, stanju i rušenju džamija i ostalih objekata u vlasništvu Islamske zajednice u Srebrenici.

Veliko je djelo efendije Jusića, i svih onih koji su dočekivali i danas dočekuju Bajram u Srebrenici. Dostojanstveno, s posebnim osjećajem radosti i snage. Oni su simbol u našem narodu, na koji, posebno danas, valja ukazati.