Dr. Sead Seljubac

Jedne mirne i blage ramazanske noći, mrklom tamom ovog prolaznog svijeta prosulo se blještavo svjetlo vječne Božije Riječi, Kur'ana mudrog. Čast da osjeti njegovu neizmjernu snagu i blagotvorno dejstvo imalo je Pejgamberovo čisto mubarek srce.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od zakvačka! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što (čovjek) ne zna. (El-ʻAlek, 1-5)

Prve objavljene rečenice Božije Knjige govore o vrijednosti čitanja i pisanja, odnosno obrazovanja. Okruženje u kojem su ajeti objavljeni (dubina i mir pećine Hira) svjedoči da se do najvrednijih spoznaja može doći povremenim isključenjem iz vreve utjecaja bilo koje vrste koji dolaze iz okruženja; osamljivanjem i dugotrajnim analizama svijeta u kojem smo stvoreni i u kojem živimo, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim sadržajima; izvođenjem objektivnih zaključaka o tom svijetu i njihovom provjerom kroz ponovno uključivanje u svjetske tokove vremena i prostora u kojem živimo.

Svako mora naći svoj kutak, svoj Hira. U njemu nije moguće doći do objektivnih sudova, ukoliko namjera zbog koje smo se povukli u samoću ne bude oplemenjena Božijim imenom, i ukoliko sve svoje dragocjene spoznaje ne zapišemo. Znanje koje nije oplemenjeno Vjerom ne dovodi do Istine. Znanje koje se ne zapiše nestane. Znanje koje se ne prokuša primjenom smanjuje se do potpunog iščezavanja. Naš dinski učitelj ističe: “Ko radi po onome što zna, Allah će ga poučiti onome što ne zna.“ (Tefsir Ibn Kesir)

Kako je samo važna spoznaja da smo nastali od zakvačka, u dubini i toplini majčine nutrine, Njegovom voljom; da smo bili tako sićušna zametna ćelija, a eto nas sada tu, u tišini svog Hiraa, srcem nastojimo proširiti vidike svoje spoznaje i putem njih se približiti Njemu, svom Milostivom Stvoritelju.

Jako je važno da primjećujemo kako nam jedna po jedna spoznaja do koje dolazimo postaje dostupnom jer to On želi, jer nam to On omogućava, dajući nam potencijale kojima spoznaju možemo registrovati i pohraniti u svoju memoriju, svoju svijest i podsvijest.

I još nešto.

Omogućio nam je da svoje spoznaje i zapišemo. U tu svrhu je On stvorio pero, kalem, i podučio nas kako da se njime služimo. Tako se našim zapisanim spoznajama mogu poslužiti i drugi, te na njima graditi nove. Svoje. I Bogu na tome zahvaljivati.

Ako tako razumijemo od Boga Dragog poslane riječi u prvih pet ajeta sure El-ʻAlek, onda će nam to pomoći da ne padnemo u zamku uobraženosti, u opasnu umišljenost koja uništava poniznost i čovjeka stavlja na stranu suprotstavljenu samom Bogu.

Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti! (El-ʻAlek, 6-8)

Čovjek zbog svoje oholosti zaboravlja da su mu znanje kao i sposobnost njegove primjene darovani. Takva oholost rezultira nedostatkom potrebe da se zahvali Darovaocu znanja, a, u krajnjem slučaju, osjećajem da je on sam zaslužan za sve rezultate do kojih je u znanju došao i da mu Bog u tome nije potreban. Istina da će se morati ponovo vratiti Darovaocu znanja i ne pada mu na pamet. Takav odnos proizvodi katastrofalne posljedice po ljudski rod u svakom vremenu i prostoru u kojem je prisutan. Takvim odnosom znanje služi zlu protiv dobra.

Da bi ga podsjetio na obaveznost zahvaljivanja na darovanim blagodatima, na znanju i sposobnosti njegovog prijema, na zdravlju i mogućnostima koje ono pruža, Bog Dragi, čovjeku ponekad oduzme neku od darovanih blagodati. Zdravlje, naprimjer. Ne bi li se opametio.

Svoju pažnju, zato, prateći riječi koje nam Milostivi upućuje, usmjerimo na Njegovo upozorenje o pogubnom hālu, unutrašnjem osjećaju nekih ljudi u našem okruženju da su dovoljni samima sebi; da svi drugi treba da su upućeni na njih a oni potpuno neovisni o bilo kome i bilo čemu; da im, ne'ūzu billāh, ni Bog nije potreban, jer su navodno oni ti koji diktiraju tokove ljudskih života, kroje historiju, kontroliraju kretanja u svijetu; da čak i za svoje vjerovanje i svoje uvjerenje od njih treba tražiti dopuštenje; da bez njihovog izuna nije dozvoljeno čak ni sedždom svoju poniznost Svemogućem iskazivati.

Takvog drznika, obijesnog nezahvalnika, naš Stvoritelj podsjeća na veliku istinu koju je očito zaboravio ili namjerno ignorirao, istinu da će se svi, pa i on sam, jednog Dana naći ponovo pred Onim Koji je svima, pa i njemu, život darovao, Koji ga je od zemlje stvorio, u nju će ga vratiti, i iz nje ga ponovo pred Sebe, živog i odgovornog dovesti.

Iz primjera takvih drznika naučimo kako ne treba činiti, i dobro se čuvajmo oholosti i umišljenosti, uobraženosti i drskosti. Nipošto se nemojmo umisliti, čak ni u pogledu svojih iskazivanja pokornosti Stvoritelju, čak ni u svojim ibadetima.

Strašno su loši primjeri takvih ljudi. Evo jednog. Stvoritelj ga nudi. To je primjer čovjeka kojemu ni najžešća upozorenja ne pomažu da se oslobodi svoje osionosti. Takav je svaki ebu džehl, ma gdje on živio i u koje vrijeme svoju silu provodio.

Vidje li ti onoga koji brani robu da namaz klanja? Reci mi šta ako je taj (rob) na Pravom Putu, ili ako traži bogobojaznost? Reci mi, šta ako onaj (što zabranjuje namaz) poriče i glavu okreće – zar on ne zna da Allah sve vidi? Ne valja to! Ako se ne okani, dohvatit ćemo ga za kiku, kiku lažnu i grješnu, pa neka on pozove društvo svoje – Mi ćemo pozvati zebanije. (El-ʻAlek, 9-18)

Ebu Džehl, faraon Pejgamberovog vakta, upravo je krajnje negativan primjer oholosti u kojoj se čovjek, objavljujući neprijateljstvo robu koji je ponizan Bogu, drzne dignuti i protiv samog Boga. Kako drugačije razumjeti njegovu javnu prijetnju: „Ako Muhammeda vidim da klanja pored Kabe, nogom ću mu za vrat stati.“ Čuvši to Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzvratio: “Ako to učini, meleki će ga pokupiti.“

Ovim primjerom nudi se nekoliko vrlo važnih činjenica o kategoriji drznika koji umišljaju da mogu svojim ophođenjem sa okruženjem stati na put iskrenim vjernicima i spriječiti ih da svoja vjernička osjećanja pretoče u obavezne forme iskazivanja svoje pokornosti Bogu i zahvalnosti Njemu, i u privatnom i u javnom životu.

Iako se navedeni primjer može povezati konkretno sa povijesnim neprilikama u kojima se našao naš Pejgamber, okružen politeističkom, mnogobožačkom rodbinom i sugrađanima, on je tako blisko povezan sa našom skorom prošlošću, sa periodom vladavine ateizma. Ebu Džehl je skončao svoj nevjernički život sramno otišavši sa ovog svijeta, a nije uspio spriječiti Pejgambera da klanja kraj Kabe. Božijom voljom. Njemu hvala.

Neslavno je skončao Ebu Džehl. Takav kraj čeka svakog oholnika koji ustane protiv iskrenih Božijih robova. Ebu Džehl nije ništa naučio iz primjera faraona, kojeg je udavilo Crveno more. Mnogi ljudi danas ne žele da se od Ebu Džehla ičemu nauče. Žalosno je to stanje onoliko koliko je žalostan i kraj koji takve ljude čeka.

Zato mi, koji u svom Hirau istinu tražimo, uzmimo pouku iz ponuđenog primjera, pa zahvaljujmo Rabbu na slobodi vjere i ustrajno čuvajmo svoju sedždu. Ona je naše neprocjenjivo blago i sretni most između našeg srca i Rabbove blizine. Spuštajući lice na tlo svojom poniznošću uzdižemo dušu visoko iznad prizemnih i niskih preokupacija ovog svijeta.

Nikad i nikom ne dozvolimo da nam sedždu otme!

Ne valja to! Ti takvog (drznika) ne slušaj, već sedždu čini i nastoj da se Gospodaru svome približiš! (El-ʻAlek, 19)

Uzvišeni daje podstrek svima onima koji čvrsto vjeruju da se Istina ne može ubiti, da se protiv nje ne može rat dobiti, i da nijedan faraon, ma koliko prijetio pokornima Bogu Jedinome, ne može uspjeti iskorijeniti sedždu kao stazu kojom iskreno pokorni vjernik stiže u blizinu Gospodara svog, Silnog i Svemoćnog, Koji moć daje kome hoće, a oduzima je od koga hoće.

Ukrašavanje duše i njeno upotpunjenje mnogo je važnije od zadovoljavanja tijela i ispunjavanja njegovih zahtjeva. Sedžda skromno obučenog mumina je daleko vrednija od oholog paradiranja nagizdanog dunjalučara – jer se sedždom približavamo Bogu, a ohološću smo sve dalje od Njega.

Suru El-ʻAlek čitajmo s razumijevanjem i o njenim porukama razmišljajmo! Učimo dok smo živi, ali s imenom Gospodara svoga u srcu i na usnama! Svoje znanje primjenjujmo, pa ćemo saznavati sve više i više! Allah se zaklinje perom i onim što, oni koji pišu njime, zapišu! Plemenite rezultate svoga znanja perom zabilježimo! Neka traju!

A noć u kojoj je Milostivi obasjao stvorene svjetove Svojim rahmetom spuštajući Kur'ani-kerim posebno cijenimo i u ibadetu provodimo. Iz zahvalnosti.

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 6, mart 2024.)