Piše: dr. Sead-ef. Seljubac

Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.

U 19. ajetu sure En-Neml Allah, dž.š., nas podsjeća kako je Sulejman-pejgamber, kojemu je Gospodar dao poslanstvo i vlast, te ga podučio govoru životinja, poželio da na najbolji način iskaže svoju zahvalnost na svemu što mu je Allah darovao, pa je zamolio:

Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje,

i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje! (En-Neml, 19)

Vidimo da Sulejman, a.s., ovdje riječima: Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, moli Uzvišenog da mu omogući, ili da ga, kako jezičari ovo pojašnjavaju, nadahne i podstakne ga, da Mu trajno zahvaljuje na nebrojenim blagodatima koje mu je darovao. I ne zadržava se na tome nego iskazuje zahvalnost Darovatelju nimeta i na onim blagodatima koje je On darovao njegovim roditeljima, koje se, naravno, prenose i na njega kao njihovo dijete. Ovo podrazumijeva i blagodati vezane za Vjeru kao i one vezane za Dunjaluk. Tako se obuhvataju sve blagodati. Među njima je najvrjednija blagodat islama, predanosti Gospodaru svjetova.   

Sulejman-pejgamber nastavlja svoju dovu i kaže: …i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje,… Ovdje treba obratiti pažnju na dvije važne riječi: dobra i zadovoljstvo. Sulejman, a.s., želi da to budu vrijedna i brojna djela, koja su po svojoj biti dobra, a ona to jesu ako ispunjavaju kriterije Allahovog zadovoljstva. Hoće se reći da svako djelo koje formalno izgleda da je dobro, izvana gledano, ne mora u sebi nositi Allahovo zadovoljstvo jer je urađeno sa nekim neprihvatljivim skrivenim motivima kakvi su, npr., želja za pokazivanje pred drugima, umišljenost, i sl.; ili, s druge strane, izgleda kao dobro djelo ali nije učinjeno po pravilima koje Allahov Vjerozakon zahtijeva. Ovo traži da se svako dobro djelo, i djelo uopće, što uključuje i riječi i namjere, stalno popravlja i podiže nivo njegovog kvaliteta, kako bi se doseglo Allahovo zadovoljstvo. Ono je najveći cilj jednog vjernika. Najpotpunija zahvalnost koju vjernik može iskazati je ona koja se iskazuje i srcem i jezikom i cijelim tijelom.

Sulejman, a.s., svoju dovu završava ovako: …i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!” To može značiti da ga uvede među takve Allahove robove još na ovom svijetu kako bi s njima zajedno, Allahovom milošću, bio uveden u Džennet, Kuću Allahove milosti, u koju će ući samo onaj koga prekrije Njegova milost i dobrota.

Ova prelijepa dova, nas uči, između ostalog i ovim principima:

  1. Nikada ne smijemo zaboraviti da mi ništa ne možemo bez Allahove pomoći, Njegove upute i nadahnuća.
  2. Stalno trebamo biti svjesni da sve što imamo imamo zahvaljujući Allahovoj dobroti i dužni smo Mu iskazivati trajnu zahvalnost.
  3. U svojim dovama trebamo naći mjesto i za naše roditelje, preko kojih nam je Stvoritelj dao da dođemo na Dunjaluk.
  4. Naša djela, nadahnuta Allahovom uputom, trebaju biti ne samo dobra nego i ispravna kako bi bila dostojna lijepog prijema kod Gospodara i Njegovog zadovoljstva.
  5. Kada sebi želimo i tražimo društvo neka je to društvo dobrih Allahovih robova s kojima bismo voljeli uživati u džennetskim ljepotama, u blizini najvoljenijeg među stvorenjima Allahovog Habiba, Muhammed-Mustafe, s.a.v.s.

U 15. ajetu sure El-Ahkaf imamo jako sličnu dovu onoj koju je učio Sulejman, a.s. Uzvišeni Allah kaže da je uči zreli i iskreni Njegov rob koji ispunjava zaduženje dato mu od Gospodara pa roditeljima svojim čini dobro; jer majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. E, taj Allahov rob, kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, rekne:

Gospodaru moj, dozvoli Mi da Ti budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti,

i učini dobrim potomke moje; ja Ti se, zaista, kajem i odan sam Tebi.

Sulejman, a.s., je na kraju svoje dove kazao: i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje, a jedan takav rob, evo ovu svoju dovu završava riječima: i učini dobrim potomke moje; ja Ti se, zaista, kajem i odan sam Tebi.

Početni sadržaj obje dove je isti. Zato ćemo se nakratko zadržati samo na završetku ove druge dove, gdje taj dobri čovjek, moli: …i učini dobrim potomke moje;… tj. učini da dobrota, na koju si me Ti uputio i nadahnuo, pređe i na moje potomstvo, da i njih duboko prožme, i potpuno njima ovlada. U tome je aluzija da dobrota roditelja utiče na dobrotu djece.

Riječima: …ja Ti se, zaista, kajem i odan sam Tebi., završava se ova druga dova. To su riječi kojima se obnavlja tevba i izriče spremnost na predanost Allahu u svemu što On naređuje ili zabranjuje. Ibn Kesir, r.a., kaže: „Ovo je uputa svakom ko dostigne četrdeset godina, da obnovi tevbu Uzvišenom Allahu, da Mu se iskreno vrati, i na tom putu odlučno ustraje.“

Spomenimo još nekoliko principa koje možemo dodati onim ranijim a izvlačimo ih iz završnice ove druge dove:

  1. Osim roditelja u našim dovama svoje mjesto trebaju imati i naša djeca. Tako se, s Božijom pomoći, održava kontinuitet trajanja najvrjednije Allahove blagodati – dini islama.
  2. Iako se spominje zrela dob od četrdeset godina za iskreno obnavljanje tevbe i iskazivanje spremnosti na predanost našem Gospodaru, treba to raditi i češće jer naša ustrajnost na Putu nije na zadovoljavajućem nivou.

Na kraju nepomenimo da identičnost sadržaja ove dvije dove, sa specifičnim različitim završecima, ukazuje da je to važan sadržaj, da su to lijepe, kratke a obuhvatne dove u koje je stao i naš Dunjaluk i naš Ahiret, naša prošlost, sadašnjost i budućnost, naša prolaznost i naša vječnost. Ako već nismo uvrstimo ih u naše svakodnevne dove i učimo ih iskreno. Posebno poslije namaza, posta ili učinjenog nekog dobrog djela. S nadom da će ih naš Rabb primiti od nas i na njih se odazvati.

Gospodaru naš milostivi, daruj nam dobro ovoga svijeta i dobro onoga svijeta,

zaštiti nas od patnje u Vatri

i udalji nas od svih djela koja nas u nju mogu dovesti.

Amin