Koliko god je emotivno težak, bolan i razarajući osjećaj ići od jedne do druge masovne grobnice, snagu preživjelim žrtvama rata daje nada da će baš na tom mjestu pronaći članove svoje porodice nestale tokom tortura, ubistava, masovnih strijeljanja i genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici 1995. godine.
Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja Pokret “Majki enklava Srebrenica i Žepa”, u razgovoru za Preporod.info kazala je da je 30 godina, vrijeme koje je proteklo od počinjenog genocida do danas, predug period tokom kojeg se majke nisu smirile.
– Borba majki počela je nakon protjerivanja iz Srebrenice. Prvo je pitanje bilo gdje su naši odvedeni, jer ih pred našim očima nisu ubili. Drugo pitanje, kada smo saznali da su mrtvi, bilo je gdje ih ukopati i kako doći do posmrtnih ostataka da se ukopaju? Svojim insistiranjem, raznim sastancima s bjelosvjetskim zvaničnicima, borile smo se za pravdu i istinu. Ta borba i danas traje – kazala nam je Hotić.
Govoreći o samom procesu traganja za nestalim sinovima, očevima, braćom, muževima, primjedbu je uputila istražiteljima, ali i tužiocima koji osporavaju traženje nestalih.
– Majke umiru, niko ne zna kolika je vrijednost kad se pronađu kosti, mezar oformi, da se smire i duše i mi. Tu se završava priča koja se tiče nestalih i njihovog ukopa, ali to nije kraj. I dalje postoji pitanje: Zašto? Postoji još grobnica, ali su u tajnosti. Mi smo neke otkrili uz pomoć pojedinih ljudi koji su morali zbog sebe da nam to kažu. Takva jedna grobnica još uvijek nije dotaknuta. Nalazi se u Kozluku, kod kozlučkog mezarja. Čovjek iz Srbije nam je rekao da je grobnica rađena – duga 8 metara, široka i duboka 4 metra. Ne zna se koliko se žrtava očekuje, tu bi mogle biti žrtve iz Crnog Potoka. Grobnicu su dopunjavali ’95. iz Branjeva i Pilice. Nažalost, sve stoji netaknuto od vremena tadašnjeg glavnog tužioca Gorana Salihovića. Svi su išli da to pogledaju, čovjek je prstom pokazao lokaciju. Ubijen nakon dva mjeseca. Tužilaštvo je trebalo da odobri iskopavanje, ali u svakom poslu neko umčari. Međutim, mi ne odustajemo – istakla je Hotić.
Poručila je da je važno da se pronalazi što više masovnih grobnica i da se žrtve identificiraju, pa da se pokopaju kao što to priliči ljudskom biću, da se stave nišani i napišu ime i prezime.
– Savjest je najveći sudija i nadamo se da će ona “proraditi” kod onih koji kriju informacije o lokalitetima gdje su zatrpana tijela ubijenih Bošnjaka – poručila je Hotić.
Prema njenim riječima, od samog početka su udružene majke, zajedničkim snagama, pokretači svih otkrića i pronalazaka grobnica tokom ovih 30 godina.
– Sjećam se kada je u Sarajevo došao Bob Dol, američki senator. Sjeo s nama u hotelu “Holidey Inn” da vidi šta to mi tražimo, jer smo pravili gužve po Sarajevu, zaustavljale saobraćaj, protestovale. Rekle smo mu: “Ako su naši mrtvi, želimo da se kosti pronađu i ukopaju dosljedno čovjeku. Tako je Bob Dol otišao u Ameriku, za tri mjeseca oformio ICMP koji vrši identifikacije i ekshumacije i vraća posmrtne ostatke porodicama – prijsetila se Hotić.
Kazala je da je posebno Udruženje Pokret “Majki enklava Srebrenice i Žepe”, na čelu s Munirom Subašić, ali i druge majke i udruženja bili inicijatori svih oblika borbe za pronalazak grobnika i, nakon toga, ukop žrtava.
– Iznijele smo istinu u svijet, uspjele doprijeti i do Bijele kuće, UN-a, Strazburga… dale svoj glas tražeći da se istina prihvati u svijetu, da se kazne ratni zločini i zločinci i da to bude putokaz u budućnosti da se takvo zlo nikada i nigdje ne desi. Međutim dešava se, još se svijet nije opametio. Mi smo se izborili za Bosnu i Hercegovinu i ovo što imamo – navodi Hotić.
Bez obzira na to što je istina za koju su se majke izborile poznata cijelom svijetu, negatori, uprkos istini, postoje.
– Oni koji su krivi ne mogu da progutaju, da private to. Toliko su kao ljudi poraženi, do dna dotučeni, da ne mogu ni istinu da prihvate. Naša borba traje i dan-danas. Meni je 80 godina, još uvijek hodam, pričam, mozak mi radi i još uvijek hoću i borit ću se do posljednjeg daha. Kada ne bude majki više, borbu bi trebala nastaviti savjesna omladina koja će čitati ovo što smo mi radile. Ako žele bolju budućnost i sretniji život nego što smo ga mi imali, trebali bi nastaviti borbu majki. Ne smijemo dozvoliti da mladost doživi dno ljudskog bezumlja koje smo mi doživjele – poručila je Hotić.
Hotić je “izvukla živu glavu” iz Srebrenice s dvije snahe, žene od braće, i njihovom djecom. Muški članovi porodice su ostali. Kosti nekih članova porodice još uvijek traži po grobnicama.
– Prilikom ukopa pet članova porodice, u mezar su spuštene samo pojedine kosti. Čitavih skeleta nema. Bratu mi fali glava, djeveru isto tako. Sličan je slučaj i s ostalim. Ukopala sam dijelove tijela mog sina, dvije kosti. Gdje su mom sinu ruke, leđa, glava? Ja se još nadam da ću ih pronaći. Nije moje dijete s dvije kosti rođeno – kazala je Hotić.
Kao potpredsjednica Udruženja Pokret “Majki enklava Srebrenica i Žepa” kazala nam je da će 30. godišnjica genocida u Srebrenici biti obilježena raznim aktivnostima, dostojanstveno, jer je to ono najmanje što možemo učiniti za žrtve genocida i kulturu pamćenja.
– To su razni sastanci, promocije knjiga, konferencije. Nas devet članica nedavno smo bile na Kosovu, na kongresu žena u okviru kojeg se govorilo o genocidima, o patnji ljudi kroz ratove, kršenje ljudskih prava. Na kongresu smo dobile zlatnu medalju od Vlade Kosova, kao priznanje za našu borbu. U Njujorku je za 3. juli planirana izložba Memorijalnog centra s njihovima postavkama, a imat ćemo i izložbu “Majkina marama”. To je jedan naš projekat, to je jedno oličje žene – šta rade, kako rade, šta su žene – kazala nam je Hotić.
U planu su i drugi projekti, među kojima je i postavljanje “Cvijeta Srebrenice” ispred zgrade UN-a.
– To je u planu i to ćemo realizirati. Također, radimo na “Stubu srama”. Taj projekat ćemo finalizirati kada se iskristalizuje koga ćemo “izložiti” na “stub srama”, a ko će dobiti mjesto na “stubu časti”. To je nama u planu, a mi šta zacrtamo, to se ostvari. Ima da se ovjekovječi to – kazala je Hotić.
(Amina Nuhanović/Preporod.info)