Sedamnaesti naučni skup pod nazivom „Srce islama – islamska duhovnost/tesavvuf u prošlosti i sadašnjosti“, danas je u Stocu otvorio muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović, izaslanik reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića. Ovaj naučni skup se održava u organizaciji Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini.

Muftija Fazlović je ovom prilikom naglasio da tesavvuf, uz hanefijsko-maturidijsko pravno i teološko učenje, stoljećima čini važnu komponentu tradicije muslimana u Bosni i Hercegovini.

– O njegovom prisustvu na tlu naše domovine, još od prvih upoznavanja naših predaka sa islamom, nalazimo dosta svjedočanstava u knjigama učenih i djelima pokornih, kako u ranijim tako i u sadašnjim generacijama. Naši poznati autori dr. Fikret Karčić i dr. Džemal Ćehajić su napisali vrijedne studije o ulozi koju su imali derviški redovi u širenju islama u ovom dijelu svijeta. A na savremeni značaj tesavvufa kod nas može ukazivati i današnji sedamnaesti po redu naučni skup koji održavamo u ovom lijepom stolačkom tekijskom zdanju, istakao je muftija.

Obraćanje muftije Fazlovića objavljujemo u cijelosti:

“Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Velikom i Uzvišenom, Koji zna svako stanje, Koji poznaje tajne i sve što je javno.

Allahova milost i mir neka su s našim Poslanikom, alejhi selam, koji je poslan da objasni šta je dozvoljeno i šta je zabranjeno, koji je istinu govorio i kojem su vjerovali sve što je govorio, našem pejgamberu Muhammedu, odabranom i najljepših svojstava, njegovom rodu i svim sljedbenicima.

Srdačno selamim poštovane domaćine predvođene predsjednikom Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine sa sjedištem u Stocu mr. Suadom-ef. Mujakićem, naše cijenjene alime i šejhove, uvažene izlagače na današnjem naučnom skupu i sve vas poštovani sudionici ovog događaja. 

S posebnim zadovoljstvom vam prenosim selame i izraze zahvalnosti za vaš trud i predanost poštovanog reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazovića.

Svevišnjeg skrušeno molimo za pomoć i blagoslove u našim poslovima. Molimo Ga da u okrilju Svoje milosti dodijeli mjesto časnim bosanskim šehidima i gazijama, učenima i darežljivima.

S velikim poštovanjem i zahvalnošću za stalni hizmet vjeri i domovini danas se sjećamo šejha Halila Brzine, rahmetullahi alejhi rahmeten vasi'aten.

Želim da izrazim i svoje veliko zadovoljstvo što smo se ovim povodom okupili u našem Stocu, prekrasnom hercegovačkom gradu u kojem se stoljećima susreću duhovnost i kultura Bošnjaka.

Cijenjeni skupe!

Kada ulema govori o svrsishodnosti znānjā i nauka koje su vremenom nastale i razvile se, u prvi plan ističe njihovu temeljnu intenciju: da oplemene i duhovno upotpune čovjeka kao pojedinca i društvo kao cjelinu. Islam je suštinom svog cjelokupnog učenja prvenstveno usmjeren na pojedince, predvodnike duhovne i kulturne dobrobiti društva. A u svakom vremenu je bilo posve jasno da se moralno i stabilno društvo ne može graditi ako za to nema dovoljno motiviranih plemenitih i moralno formiranih pojedinaca.

I sama Knjiga islama Kur'ani-kerim svojim ajetima je najslađa hrana i lijek za ljudsko srce. Ako je ono bolesno, onda ozdravi, oživi i postane svijetlo. Srce koje se Allahovim nurom i hikmetom ispuni čini čovjeka uspravnim i u slijeđenju Istine postojanim. Ljudsko biće postaje plemenito i snažno, a zajednica zdrava i napredna.

Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, objašnjava da se bit njegove poslaničke misije ponajprije vezuje za izgradnju najboljih karakternih crta i uzornog moralnog ponašanja ljudi (mekarimu-l-ahlak). Nadahnuti ovim riječima Resuli-ekrema, sufije su naučavale i djelovale u skladu s načelom da oplemeniti čovjeka znači jednu crtu njegove ličnosti zamijeniti boljom crtom, te da je naročito poguban egoizam. Jer, ljudski ego potiskuje plemenite potencijale srca i duše, remeti zdravoumsko prosuđivanje. Kur’ani-kerim o tome jasno govori: Niti slijedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili Mi, i koji strast (ego) svoju slijedi, i čije je djelo od Istine daleko. (El-Kehf, 28)

Iz početne jednostavnosti islama, vremenom je nastao širok spektar naučnih disciplina i pravaca. A naglašeno oplemenjujući i nadahnjujući karakter imao je tesavvuf, često oslovljavan kao srce duhovnosti u islamu. Ta potreba pojedinca za intenzivnim duhovnim traganjem i dubljom spoznajom, proizvela je mnogostruka poimanja puteva do samoprijegornosti i samodiscipline, uzorne pokornosti Svevišnjem, do težnje da se ostavljaju tjeskobe i nespokoji, do mogućnosti ustrajnog kretanja ka potpunom zadovoljstvu i sreći.

Čuveni učenjak muslimanske Španije iz jedanaestog stoljeća Ibn Hazm, pišući o psihologiji ljudskih bića, kaže: ”Pokušao sam pronaći cilj oko kojeg bi se svi ljudi složili da je izvrstan i dostojan truda. Pronašao sam samo jedan: biti oslobođen od nespokoja (nezadovoljstva). (…) Otjerati nespokoj težnja je oko koje se svi narodi slažu od vremena kad je Svemogući stvorio svijet, pa do časa kada će uslijediti Sudnji dan – i sva njihova djela usmjerena su isključivo ka tom cilju. U slučaju bilo kojeg drugog cilja, uvijek će biti ljudi koji to ne žele. (…) Niko u cijelom svijetu, od trenutka nastanka do kraja, ne bi namjerno odabrao nespokoj, ne želeći da ga se riješi. Kad sam spoznao ovu veliku mudrost, otkrio ovu nevjerovatnu tajnu, nakon što je Allah Svemogući otvorio oči mog uma (duha) da shvatim ovu neizrecivu blagodat, počeo sam tražiti put koji će zaista omogućiti da odagnam nespokoj i postignem taj dragocjeni cilj kojem teže svi ljudi, bilo učeni ili neuki, dobri ili zli. Našao sam ga samo u okretanju Allahu, Svemogućem i Moćnom, u činjenju trajno vrijednih djela koja će biti korisna na Ahiretu.”

S tim u vezi, ovaj glasoviti znalac je dao savjet i o ljudskom znanju bez kojeg nije moguće postizati stalnu umnu i duhovnu preobrazbu: ”Svako ko vrijeme provodi proučavajući nešto inferiorno, a pri tome napušta vrijedne studije za koje je sposoban, sličan je onome koji sije kukuruz u polju na kojem se može uzgajati pšenica, ili koji sadi grmlje na zemlji koja bi mogla hraniti palme i masline. (…) Najplemenitije grane znanja su one koje vas približavaju Stvoritelju i pomažu vam da budete Njemu draži. Kad se poredite s drugima u pogledu bogatstva, položaja i zdravlja, trebali biste gledati ljude koji su u lošijem stanju od vas. Kad se poredite s drugima u pogledu vjere, znanja i vrlina, gledajte ljude koji su bolji od vas.” (El-Ahlak ve-s-ijer fi mudavati-n-ufus)

Ovdje želimo ukazati na neka temeljna shvatanja o mjestu i ulozi tesavvufa u cjelokupnoj muslimanskoj tradiciji, pozivajući se na stihove jednog carigradskog sufijskog šejha iz sedamnaestog stoljeća Egri Dereli Ibrahim-efendije: Tesavvuf vodi sufiju putem na čijem početku se nastoji potpuno predati Apsolutnoj Volji, a na kraju postaje sultanom (po svojim duhovnim doživljajima). U tarikatu se poništava tjelesni život (strast) kako bi se zaslužio status gosta Božijih tajnih dvora. Sufija je potpuni musliman, on istinski poznaje propise vjere. Biti u okrilju tesavvufa znači biti pastir svih Božijih stvorenja, te u svakom od njih vidjeti Istinu. Tesavvuf osposobljava sufiju da mu bude lahka svaka poteškoća i da bude strpljiv i izdržljiv kao Poslanikovi ashabi ”ehli suffe”. Tesavvuf traži da u ljudskom srcu ”tako čvrsto stoji Muhammedov šerijat kao nepomična stijena.”

Tokom povijesti, nastajali su brojni sufijski redovi (tarikati) i osnivane tekije širom prostranog svijeta islama. I pored mnogih međusobnih razlika, ti rukavci mističnih učenja čine jednu rijeku, cjelinu integriranu u ehlisunetski korpus muslimanske misli i prakse.

Tesavvuf, uz hanefijsko-maturidijsko pravno i teološko učenje, stoljećima čini važnu komponentu tradicije muslimana u Bosni i Hercegovini. O njegovom prisustvu na tlu naše domovine, još od prvih upoznavanja naših predaka sa islamom, nalazimo dosta svjedočanstava u knjigama učenih i djelima pokornih, kako u ranijim tako i u sadašnjim generacijama. Naši poznati autori dr. Fikret Karčić i dr. Džemal Ćehajić su napisali vrijedne studije o ulozi koju su imali derviški redovi u širenju islama u ovom dijelu svijeta. Istakli su da sufije već od samog početka osmanske vlasti u našim krajevima (XIV vijek) uzimaju aktivno učešća u procesu formiranja naselja i širenja islama i islamsko-orijentalne kulture. (2009:125; 1986:5)

A na savremeni značaj tesavvufa kod nas može ukazivati i današnji sedamnaesti po redu naučni skup koji održavamo u ovom lijepom stolačkom tekijskom zdanju.

Dragi prijatelji!

Želim svima vama uspješan rad na ovom današnjem skupu i neka vas Gospodar svjetova obaspe Svojom neizmjernom milošću.”