„Moj Bože, obožavam li Te iz straha od pakla, spali me u paklu; obožavam li Te u nadi u raj, isključi me iz raja; ali ako Te obožavama zbog Tebe Jedinog, nemoj mi skrivati Tvoju neprolaznu ljepotu!“

Ovako je molila čuvena Rabija el-Adevijja, koja je na putu karakteristične duhovnosti islama otkrila stazu ljubavi. Opijena posebnim opijatom, odjevena u iskrenost, sagorjela u ljubavi, zaljubljena u ljubavni žar, nasljednica Merjeme čiste, među ljudima poštovana, Allah joj se smilovao. Tako u svojoj Spomenici dobrih, čuveni Feriduddin Attar započinje poglavlje o Rabiji el-Adevijji, prvoj osobi koja je svoje pokoravanje Uzvišenom, Voljenom, kako mu se ona obraćala, izrazila jezikom koji svako razumije, jezikom čiste ljubavi. Rabija je takav duhovni fenomen, koji i danas, 13 stoljeća od njenog boravka na dunjaluku, širom svijeta, fascinira i muslimane i nemuslimane, učenjake i pobožnjake. O Rabiji su pisane knjige, spjevane pjesme.

Međutim, Rabija nije usamljen primjer; ogroman je broj žena, odabranih robinja Svemogućeg Stvoritelja koje su kroz stoljeća ohrabrivale, nadahnjivale i upućivale sve one koji ovosvjetsko putovanje prolaze stazom svetosti, žena iščezlih u vihorima stoljeća, zaboravljenih kraljica islamske duhovnosti. Od najranijih dana islama, kada su prve muslimanke, blagoslovljene Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, društvom, vodile bogat duhovni život pod njegovim vodstvom, do duhovnog puta velikih žena evlija, ženska duhovnost uljepšavala je svako stoljeće islamske historije.

Iako su u djelima klasičnih muslimanskih autora, pored biografija velikana islama navedene i na desetine biografija istaknutih muslimanki, o većini tih žena, izvan šturih okvira usmene tradicije, znamo vrlo malo. Pred sami kraj prošlog stoljeća, 500 godina nakon njegova nastanka, pronađeno je djelo Abdurahmana es-Sulemija, Zikrun-nisvetil-muteabbidatis-sufijat, u potpunosti posvećeno biografijama osamdeset dviju žena ranog tesavvufa. Neke su se posvetile dobročinjenju, neke zajedničkoj molitvi i obrazovanju, neke su stalno bile u zanosu, neke su neprestano plakale, a neke su se asketski, daleko od svijeta, u potpunosti posvetile Allahu, dželle šanuhu.

Ša'vana iz Perzije je bila od onih koje nisu mogle prestati da plaču, zbog straha od Allaha, dželle šanuhu. I muškarci i žene su dolazili da slušaju njena predavanja, njene pjesme i savjete. Gafira Abida i Muaza Adevijja iz Basre su zbog nezaustavljivog plakanja izgubile vid. Fatima, kći Ebu Bekra Katanija, slušajući u halki govor o ljubavi prema Allahu, dželle šanuhu, od siline osjećaja ispustila je dušu. Fedha je naučavala da bi radost srca trebala biti sreća zasnovana na našem unutarnjem osjećaju, i da bi zbog toga trebalo da nastojimo da se veselimo u svom srcu, jer je sve oko nas, takođe, radosno. Anida Džida Abul Hajr Tinani Akta’ je imala 500 žena i muškaraca derviša. Fatima, ili Džahan Ara, kći Šah Džahana, mogulskog cara je napisala djelo Risala-i Sahibiyya, prelijepo izlaganje o cvjetanju tesavvufa u njenom srcu. Aiša iz Damaska je napisala čuveni komentar na Hvadža Abdullah Ensarijeve Postaje na putu. Bibi Hajati Kermani je napisala Divan koji otkriva njenu integraciju vanjskog i unutarnjeg znanja tesavvufa.

U srednjem vijeku su u Bagdadu, Mekki, Medini, Siriji i Kairu postojali derviški redovi koji su pripadali samo ženama, poput bagdadskog Darul-Feleka. U njima je žena obavljala funkciju muršida, šejha, držala vazove i predvodila namaz.

Neki od najpoznatijih velikana islamske duhovnosti s ponosom su spominjali svoje duhovne majke. „Nekoliko godina sam kao učenik služio jednu od Božijih miljenica, staricu iz Sevilje, Fatimu od Kordove“, govorio je čuveni Ibn Arebi, sjećajući se dviju sufija koje su imale snažan utjecaj na njegov duhovni razvitak. O drugoj, Šemsi od Marčene, majci siromašnih, rekao je: „Od svih ljudi koje sam sreo, niko nije bio poput nje u kontrolisanju svoje duše. U duhovnim aktivnostima i komunikaciji bila je među najvećima. Imala je jako i čisto srce, plemenitu duhovnu moć i istančano rasuđivanje.“ Veliki Bajezid Bistami, govoreći o svojim duhovnim učiteljima, spomenuo je i Fatimu Nišapuri, rekavši: „Nije bilo postaje na duhovnom putu o kojoj sam joj govorio, a da je ona već nije prošla!“ A kada su čuvenog Zu'nun el-Misrija upitali: „Ko je po tvom mišljenju prvak među sufijama?“, on je odgovorio: „Mekkelijka Fatima Nišapuri, čiji govor odražava duboko razumijevanje unutrašnjeg značenja Kur'ana. Ona je Božiji evlija, ona je moj učitelj.“

Fatima Yašrutija iz Palestine, Feriha-ane iz Istanbula, Zejneb Hatun iz Ankare, žene su iz naše nedavne prošlosti, uvažavane i poštovane od tragalaca za Istinom i sa Istoka i sa Zapada, koje su i u pisanoj formi govorile o iskustvu  karakteristične ženske duhovnosti islama, ispoljenoj u formi tesavvufa.

Dželaludin Rumi je često govorio o ženstvenosti, predstavljajući žene kao savršen primjer Božije kreativne moći na zemlji. U Mesneviji kaže: „Žena je Božija zraka, Njegovo blještavilo. Ona nije tek zemaljska draga, ona je stvarajuća, kao da nije stvorena.“ I, upravo je ta kreativnost i kapacitet za ljubav i povezanost ono što priprema žene tako dobro za sufijski put otvaranja za povezivanje sa Svetim. Ženska duhovnost se očituje kod onih žena koje koračaju duhovnim putem stalnim spominjanjem Allaha, dželle šanuhu, strpljenjem, poniznošću, dobročinstvom, istinoljubivošću, apsolutnim pokoravanjem Božijoj volji i ljubavlju prema Bogu. To je duhovnost predanosti, put radosti, ljubavi i slavljenja, put jače povezanosti sa životom samim nego s razumijevanjem života.

Reflektujući specifičnu prirodu njezina tijela, tipična ženska svijest je više pasivna, primajuća, a njena duša žudi za prihvaćanjem i podsticanjem. Ona radije dočekuje i prihvaća nego što želi da dominira i osvaja. Kada je duhovnost u pitanju, upravo su ta pasivnost i prihvatanje njene velike prednosti, one je ispunjavaju povjerenjem, a povjerenje je čini odanom. U svojoj duši žena osjeća da Boga treba prihvatiti, prije nego razumjeti. Objekt njene odanosti je objekt ljubavi, ljubavi kojoj pokorava sebe.

I dok je tipično muški model svijesti više mentalni, koji se trudi da na verbalnom planu promišlja šta su to život, duhovnost i religija, koji od iskustva pravi filozofiju, koji pokušava da razumije nešto što je izvan ljudskih sposobnosti razumijevanja, ženski način kontaktira život ne umom, već dušom. Stoga se smatra da je žena više i direktnije u kontaktu s vlastitom dušom. Pošto žene imaju veći frontalni kortekst, što ih čini emocionalno stabilnijim, može se reći da one život više osjećaju nego što ga imaju potrebu razumjeti. Međutim, ženski atributi prijemčivosti i ljepote, takođe, pripadaju i muškarcima, a muški atributi snage i odlučnosti, pripadaju i ženama, a njihov omjer specifikum je naše vlastite individualnosti i neponovljivosti. Kada je upitan jedan sufija koja je suštinska razlika između muškarca i žene, on je odgovorio: „Oboje su formirani od pet elemenata, a zatim je na njihova tijela primijenjen koncept muškosti ili ženskosti. Umjetnik koji ih je kreirao samo ih je drugačije ukrasio. Tijelo je kovčeg, kuća u kojoj mogu boraviti i jedno i drugo, ali ti si obmanut dekoracijama.“

Popuštajući upravo takvim obmanama, ali i pod uticajem neislamskih duhovnih i religijskih tradicija, u samom muslimanskom diskursu vrlo često dolazi do iskrivljivanja temeljnih poruka islama, pa je tako širom Ummeta uvriježeno shvatanje o manjkavosti ženske duhovnosti i vjere uopće. Stoga, smatram vrlo važnim istaknuti da su na duhovnom putu i muškarac i žena jednaki, i ne može se praviti razlika između muslimana i muslimanki u njihovim mogućnostima i čežnji da se približe Bogu. Kako to kaže Seyyed Hossein Nasr: „Pred Bogom, muškarac i žena su izjednačeni. Oni moraju da obavljaju iste vjerske dužnosti, i pred Njim, oni moraju da snose istu odgovornost za svoja djela. Stoga se može kazati da su u njihovim relacijama sa metakozmičkom Zbiljnošću izjednačeni. Ali na kozmičkom stupnju, što označava psihološke, biološke i društvene stupnjeve, njihove uloge se nadopunjuju.“

Višedimenzionalnost ljudske inteligencije, kao osnovnog sredstva spoznaje, tek nedavno je upotpunjena tzv. otkrivanjem duhovne inteligencije, koja nam i na tom neuronskom nivou potvrđuje jednakost tragalaca na putu duhovnosti. Naime, svaka inteligencija ima svoju neurološku podlogu. Racionalna, takozvana maskulina inteligencija utemeljena je na serijskom povezivanju neurona u mozgu, odnosno prenošenju podražaja u uzastopnom nizu. Emocionalna ili feminina inteligencija temelji se na umreženosti velikih živčanih snopova u mozgu, odnosno asocijativnim prenošenjem podražaja. Duhovna inteligencija je zasnovana na trećem, tek nedavno  otkrivenom neurološkom sustavu, na  istodobnim oscilacijama neurona od 40 Hz koje objedinjuju podatke u cijelom mozgu. Taj proces objedinjuje, združuje i ima potencijal preobražavanja sadržaja nastalih u druga dva procesa omogućavajući dijalog između razuma i osjećaja.

Ponirući duboko u historiju islama, sve do njegovih prvih dana, jasno nam se ukazuje činjenica da su u stvarima vjere, u stvarima duha, žene uživale jednako poštovanje i uvažavanje kao i muškarci. Činjenica da je preko 150 žena prenijelo više od 2.000 hadisa, kao drugog temeljnog izvora islama, dovoljno govori sama za sebe, i nema svog pandana ni u jednoj drugoj religiji.

Kako danas, kad smo tako daleko od onih prvih, uvijek prvih, koji će Allahu bliski biti u dženetskim baščama naslada, kad smo daleko i od onih sretnih koji će biti među lotosovim drvećem, u hladovini prostranoj, kako u vremenu u kojem je iman poput žiške na dlanu, pronaći put duhovnosti i smjelo i odgovorno hoditi njime? Sve je više obrazovanih muslimanki širom svijeta, a među njima je sve veća želja za aktivnom ulogom u zajednici, sve su glasniji njihovi zahtjevi za preispitivanjem njihovog statusa u okviru islama. Međutim, može li žena današnjice još uvijek čuti eho Hadžerinog zazivanja zbog kojeg je Allah, dželle šanuhu, stvorio čarobni Zemzem, naslutiti nadahnuće Asijino s kojim je odnjegovala Musaa tik uz koljeno faraonovo? Možemo li pojmiti čudo Merjemine čistote i odabranosti iz koje se rodio Isa, alejhisselam? Kakve su to oči Hatidžine bile da njima vidi svjetlost Poslanikovu još na licu oca njegovog, kakvo je to bilo njeno okrilje u kojem je Poslanik svih svjetova nalazio svoj smiraj i ohrabrenje? Kao što na putu duhovnosti ne postoji muško i žensko, ne postoji ni prostor ni vrijeme, kao zapreka ili izgovor procesu prosvjetljenja. Nemojmo zaboraviti da je džennet i dalje tu, nadohvat naših nogu. Požrtvovanošću i trudom, očišćena srca zakoračit ćemo na put duhovnosti i dosegnuti ga.

U svakom trenutku našeg života možemo biti „konektovane” na Božansko. I mada nam često, iza šporeta, iza gomila suđa, gomila veša, gomila pelena, samorealizacija na  duhovnom planu izgleda kao nemoguća misija, u zbiljnost naše ženske prirode Allah, dželle šanuhu, stavio nam je niz olakšica, mogli bismo reći prečica na putu duhovnosti. Tako se, na primjer, tokom dojenja luče hormoni oksitocin i prolaktin, a moždane aktivnosti se pojačavaju u delta-theta području. Ukoliko taj čin doživljavamo kao pokoravanje Allahovoj, dželle šanuhu, odredbi i kur’anskoj preporuci, naša svijest prelazi u stanje koje odgovara stanju duboke molitve, a vrijeme dojenja postaje čin duhovne naravi, ibadet.

Završila bih s jednim baš ženskim nasihatom, Zekarinim receptom za uspjeh i na ovom i na budućem svijetu:

„Uzmi šećer Božijeg dara, škrob čistote, vodu umjerenosti, puter samosvjesnosti, šafran obeštećenja, te ih prosij kroz sito straha i nade. Potom pod tronožac tuge okači posudu žalosti, poklopi je poklopcem promišljanja, pod njom potpali vatru uzdaha, i raspiri vatru dodirom povjetarca noćobdije. Kad okusiš zalogaj toga, postat ćeš jedan od mudraca, oslobođen svih ispraznih zamisli. To će te približiti ljudskim srcima, bit ćeš zaštićen od zla „onih koji pušu”, a hurije će te čekati na džennetskim kapijama s vrčevima punim nebeskog vina.“

profesorica Azra Hasanović
(Iz Zbornika radova “Žena u porodici i društvu”)