Uzvišen je Onaj Koji kaže: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevbe, 100) Neka je salavat i selam na poslanika Muhammeda, alejhisselam, njegovu časnu porodicu i na plemenite ashabe.

Allahov Poslanik, alejhisselam, je rekao:„Ne govorite ružno o mojim ashabima, jer tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, kada bi neko od vas podijelio sadake kao Uhud, ne bi postigao pregršt nekoga od njih, niti pola od toga!“ (Ibn Madže)

I zaista, kako drukčije, osim lijepo i s poštovanjem, govoriti o ljudima koji su živjeli sa Allahovim Poslanikom, alejhisselam, pomažući svojim imecima i životima Allahovu vjeru? Jedan od takvih svakako je Abdurrahman ibn Avf, radijallahu anhu. Među prvima je prihvatio islam. Jedan je od deseterice obradovanih Džennetom.

Kada bismo ga trebali opisati jednom riječju, to bi bila riječ milost – rahmet. Bio je milostiv prema drugim Allahovim robovima, nikada nije škrtario, uvijek je bio onaj koji dijeli. Takav je bio i prije ulaska u islam, kasnije je postajao još više darežljiv i milostiv.

Bio je od onih ashaba koji su obavili dvije hidžre. Prvo onu u Abesiniju, a potom i onu u Medinu. Odlazeći u Medinu, onako kako je ostavio Mekku tako je ostavio i svo svoje bogatstvo, ali sa zahvalnošću Gospodaru što mu je dao izlaz.

U Medini se, kako je to Resulullah, alejhisselam, i od ostalih tražio, pobratio sa S'adom ibn Rebiom, bogatim ensarijom. S'ad mu je, kao pobratim, ponudio polovicu svoga imetka. Abdurrahman mu je odgovorio: „Allah ti povećao i imetak i porodicu, ali bih te zamolio da ti meni ipak samo pokažeš gdje je pijaca. “Sposobnošću kojom ga je Allah Uzvišenio bdario u trgovini, držeći se strogo halala i izbjegavajući svaki posao koji bi ga približio haramu, uskoro je postao jedan od najboljih trgovaca u Medini, a dova kojom je Resulullah, alejhisselam, za njega molio Gospodara da mu podari bereket u imetku bila je ključ Abdurrahmanovog bogatstva. Kazao je: „Imao sam osjećaj da kada bih kamen podigao, ispod njega bih našao zlato ili srebro.“

Imetak kojim ga je Uzvišeni Allah počastio trošio je na Allahovom putu, nastojeći njime steći Božije zadovoljstvo i ahiretsku sreću. Kada je jedne prilike Resulullah zatražio od ashaba da daju sadaku za opremanje vojske, Abdurrahman je otišao kući i donio kesu novca. Kazao je: „Allahov Poslaniče, imam 4 hiljade dirhema, 2 hiljade sam ostavio kući a 2 hiljade dajem na Allahovom putu.“ Resulullah, alejhisselam, ganut njegovim postupkom reče: „Allah ti povećao u onome što si dao, i povećao ti u onome što si ostavio.“To ga je motivisalo da bude još izdašniji pa je tako prilikom opremanja vojske u pohodu na Tebuk došao do Resulullaha, alejhisselam, i pred njega stavio 200 oka zlata. Kada ga je Resulullah, alejhisselam, upitao je li šta ostavio porodici kazao je: „Nafaku i nagradu koju su obećali Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, alejhisselam.“

Svo njegovo bogatstvo nikada nije promijenilo njegov moral niti ga je odvelo s Pravog puta. Naprotiv, koliko god mu se povećavao imetak, povećavala se i njegova skromnost prema dunjaluku i ljubav prema ahiretu.

Pored imetka kojim ga je Gospodar počastio, darivan je počašću koja nijednom drugom čovjeku nije ukazana. Naime, Taberi bilježi da je prilikom pohoda na Tebuk Allahov Poslanik, alejhisselam, otišao radi svoje potrebe, a u međuvremenu se formirao džemat klanjača čiji imam je bio upravo Abdurrahman ibn Avf, radijallahu anhu. Kada se Resulullah, alejhisselam, vratio, Abdurrahman mu htjede ustupiti mjesto imama, ali mu Resulullah, alejhisselam, pokaza da nastavi. Predvodio je namaz džematu u kojemu je bio Allahov Poslanik, alejhisselam. Kakvu li je sreću samo osjećao?

Prije preseljenja je svakome ashabu koji je učestvovao na Bedru ostavio 400 zlatnika, svakoj od Poslanikovih, alejhisselam, žena pozamašnu svotu novca, svojim potomcima ogromno bogatstvo. Majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, uputila je dovu za njega: „Da ga Allah napoji vodom Selsebila.“

Umro je 31. godine po Hidžri i ukopan je u Medini u mezarju El-Beki'a.

Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si uistinu Onaj Koji mnogo daruje!  (Alu Imran, 8) Amin!

Abdulah-ef. Husić