Uzvišen je Onaj Koji kaže: Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. (Et-Tevbe, 100) Neka je salavat i selam na poslanika Muhammeda, alejhisselam, njegovu časnu porodicu i na plemenite ashabe.

Selman el-Farisi bio je jednostavna i skromna osoba, istaknuta među časnim ashabima. Krasila ga je istinoljubivost i cijeli svoj život je proveo tragajući za spoznajom, da bi je našao i živio u njenom okrilju predajući joj cijeli svoj život i ličnost. Zbog toga su ga prozvali “tragalac za spoznajom”.

Bio je vrlo inteligentan i pronicljiv. Razmišljao je o svemu što sretne, tražeći suštinu i smisao. Allah mu je podario zdravu hranu, pa je imao krupno tijelo obilježeno čvrstim i istaknutim mišićima. Bio je visok, širokih prsa i svijetlog lica, a snažne ruke i noge isticale su ga među drugima. Njegovo pravo ime je Ebu Abdullah Selman el-Farisi, bio je porijeklom Perzijanac, rođen u Isfahanu. Njegovi sunarodnjaci obožavali su vatru, ali njega to uvjerenje nije smirivalo.

Još dok je bio rob, čuo je svoga vlasnika kako razgovara s drugim čovjekom o čovjeku koji sebe proglašava poslanikom i koji se pojavio u Mekki. Ta priča ga je veoma zainteresovala pa je odlučio da pobjegne iz ropstva, da se uputi ka Mekki i sretne s Božijim Poslanikom. Putujući kroz Siriju sreo se s jednim kršćanskim svećenikom koji mu je rekao da se kod Poslanika, alejhisselam, koji treba da se pojavi u Mekki trebaju nalaziti tri znaka nubuvveta-poslanstva: pojaviće se u narodu koji se klanja kipovima, neće primati sadaku i među plećkama će imati crni ben (biljeg). Uputio se prema Arabiji, tačnije prema Medini jer je Poslanik već tada učinio Hidžru iz Mekke u Medinu. Vrlo brzo se uvjerio da Muhammed, alejhisselam, posjeduje sva tri znaka poslanstva.

Selman el-Farisi je prvi musliman među Perzijancima. U traganju za suštinom i istinskom vjerom prisustvovao je kršćanskim molitvama, ali ni tu nije dobijao željene odgovore. Već smo rekli da se odlikovao željom za spoznajom i traženjem Pravog puta, pa uopće ne čudi da se uputio na tako daleki put, čak u Arabiju da upozna Poslanika i dođe do spoznaje. S obzirom da je bio rob, njegovu slobodu su otkupili Poslanik i ashabi. Kada je postao slobodan i počeo se družiti s časnim ashabima, za kratko vrijeme je postao cijenjen i voljen među njima. Svakoga je zadivio svojim znanjem i umijećem u bici na Hendeku, kada je Poslaniku, alejhisselam, predložio kopanje kanala oko grada. Taj kanal je imao funkciju utvrđenog zida i neprijateljski vojnici ga nisu mogli savladati. I sam je učestvovao u kopanju kanala i ličnim primjerom pokazivao kako se ideja pretvara u realizaciju. Zbog njegovog ugleda, a nakon bratimljenja muhadžira i ensarija, časni ashabi su ga počeli svojatati. Svako je želio imati ovakvog čovjeka u svojoj blizini. Ensarije su govorile: “Naš je”, a muhadžiri su također potvrđivali da je jedan od njih. Tada je Selman dobio neprocjenjivo vrijedan kompliment od  Muhammeda, alejhisselam, koji je tad kazao: „Selman je od nas, od mog ehli bejta”

U bratimljenju ensarija i muhadžira Selman se bratimio sa Ebu Derdaom. Obojica su bili jako siromašni i posvećeni vjeri. Kada mu je Selman jednom došao u posjetu, nije ga zatekao kod kuće, tu su bili njegova žena i djeca u poderanoj odjeći i s jako malo hrane. Upitao je ženu Ebu Derdaa o stanju u kom se nalaze, a ona je kazala: “Kako bi bilo naše stanje nego teško, tvoj brat Ebu Derdaa se razveo sa dunjalukom, danju posti a noći provodi u ibadetu, a na nas, svoju porodicu, i ne gleda.”

To je rastužilo Selmana pa je u narednom periodu, u nekoliko primjera, svog brata podučio o važnosti pažnje prema porodici rekavši mu: “Vidi brate! Kod tebe svoje pravo imaju tvoj Gospodar, porodica, oči, gosti i tvoje komšije. Svakome moraš dati njegovo pravo koje mu pripada, radi svog Gospodara obavljaj namaz, posti, čini ibadet, ali ne zaboravi i na sebe: jedi, pij i odmori se, a i svog životnog saputnika ne zapostavljaj.“

Bio je poznat po svom zuhdu, a i ono što je imao od imetka je dijelio. Kada se razbolio smrtnom bolešću i pao u postelju, došao mu je u posjetu Saad ibn Ebi Vekkas. Tom prilikom on je zaplakao, a Sa'ad ga je začuđeno upitao: „Zar se bojiš smrti?“, a Selman odgovori: “Ne plačem zato što se bojim smrti niti zbog rastanka sa ovim svijetom, nego zbog toga što nisam ispunio ono što mi je zapovijedio i preporučio Poslanik, a rekao mi je: ‘Neka tvoj imetak bude u količini potrepštine jednog putnika’.“

Ako je ovaj časni ashab imao toliki strah o onome što mu je Poslanik, alejhisselam, preporučio, kakvo li je onda naše stanje? Ovo kazivanje završit ću jednom kratkom pričom, u kojoj se kaže da su jedne prilike Poslanik, alejhisselam, i njegov ashab Selman krenuli u šetnju obroncima Medine. Poslanik je išao naprijed a Selman ga je pratio. Kada su stigli na jedan brežuljak Poslanik, alejhisselam, je zastao i okrenuo se, vidio je samo jedan par tragova u pijesku, pa je upitao: „Selmane, gdje su tvoje stope, gdje su tvoji tragovi?“ A Selman reče: „Ja svoje stope stavljam u tvoje i pratim tvoje tragove u potpunosti.“

Uzvišeni Allahu, omogući nam društvo dragog Poslanika i njegovih ashaba.

Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si uistinu Onaj Koji mnogo daruje!(Alu ‘Imran, 8) Amin!

Islam-ef. Mehmedović