U periodu od 1941. do 1982. godine na području Lukavca je aktivno radio Redžep Muminhodžić, uspješan muallim, dobar metodičar mektepske nastave i autor jednog od najtiražnijih vjeronaučnih udžbenika u Bosni i Hercegovini.

Udžbenik pod naslovom na arapskom jeziku Ta'limu-l-islam Redžep Muminhodžića je prvi put izradio na šapirografu 1968. godine. U ovome udžbeniku je autor sublimirao svoje bogato iskustvo u podučavanju drugih vjeri i njenim učenjima. Istovremeno, u njemu je znalački demonstrirao vlastitu erudiciju, didaktičku originalnost i metodičku preciznost. Udžbenik je, kako kažu njegovi učenici, pisao iz mekteba za mekteb.

U uvodu je poseban akcenat stavio na praktični rad s polaznicima, zaključujući:

Vjeroučitelji (muallimi), koji propuste praktični rad na vježbanju polaznika u izvođenju namaskih radnji u pet dnevnih namaza i uzimanju abdesta čine neoprostiv grijeh prema svom vjeroučitejskom pozivu, jer njihovi polaznici, koji su samo teorijski obučeni, neće izvršavati obrede pet dnevnih namaza, pa će zbog toga mnogi od njih i svoje vjerovanje u Boga, kao glavnu vrijednost svoga uma i srca oslabiti ili, ne daj Bože, potpuno pomračiti.

Muminhodžić je u svome četrdesetogodišnjem radu brižljivo i predano razvijao svoje metode odgajateljskog rada. Bazirao ih je na opredjeljenju da polaznici steknu što više praktičnih znanja i naviknu se na njihovu primjenu u budućem životu. Neke od njih su:

– stalna saradnja i razmjena informacija s roditeljima (roditeljski sastanci, u raznim drugim prilikama: u kućnim posjetama, svakodnevnoj komunikaciji na ulici, u školi…);

– insistiranje na demonstriranju stečenih znanja (naročito: uzimanju abdesta, klanjanju namaza, džume, bajrama);

– pojedinačna obrada svakoga od dnevnih namaza, bez suvišnog poređenja s drugim namazima, što je bila novina u odnosu na dotadašnju praksu;

– biranje lakših kur'anskih poglavlja za učenje napamet za početnike (Asr, Nasr, Leheb, Ihlas);

– ocjenjivanje i vrednovanje znanja učenika na svakome času (ocjenama od 3 do 20 ili više);

– vođenje veoma precizne evidencije, kako službene tako i vlastite;

– ferijalna mektebska nastava na ljetnom i zimskom raspustu.

Njegovi principi rada s mladima i u mektebima vremenom su postali prepoznatljivi i drugim pregaocima u oblasti vjerskog poučavanja mladih, pa su se njima rukovodili brojni muallimi diljem Bosne i Hercegovine i šire, postižući izvanredne rezultate u svome radu.

I po okončanju radnog vijeka, Muminhodžić je ostao aktivan u podučavanju mladih.

U narodu je bio poznat kao “kadija”. Taj nadimak je uz njega išao kao izraz poštovanja i ugleda koji je imao među vjernicima, a govorio je i o nivou njegova formalnog obrazovanja.

Rođen 1908. godine u Šerićima, općina Živinice, Muminhodžić u rodnom mjestu završava osnovnu školu i mektepsko obrazovanje, a školovanje nastavlja u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu završio je 1933. godine. Po okončanju formalnoga obrazovanja, obavljao je poslove muallima u sibjani-mektebu, a jedno vrijeme je bio i imam u džamiji Selimijji u Doboju. Dužnosti šerijatsko-sudskog pripravnika je obavljao na Kosovu. Posao imama u Lukavcu je započeo obavljati 1941. godine. Radio je u džematu Turski Lukavac, a poslije penzionisanja u džematu Modrac.

Njegov aktivizam u podučavanju vjeri i njenim propisima bio je uzrok čestih pritisaka komunističkih vlasti, no on je ostajao ustrajan u svome pozivu i metodama podučavanja.

Cijeli radni vijek, sve do penzionisanja 1982. godine, posvetio je odgoju mladih generacija, pisanju svoga udžbenika i organizaciji i funkcioniranju vjerskoga života na području Lukavca i okoline. Brojnim generacijama usadio je osnove islamske nauke, morala, lijepog ponašanja i ophođenja i osnovnih obrednih propisa njihove vjere.

Umro je u Tuzli u 94. godini života. Dženaza mu je klanjana 22. aprila 2002. godine, a ukopan je u haremu Gazi Turali-begove (Poljske) džamije.