Piše dr. Enes-ef. Ljevaković

Kratka retrospektiva i podsjećanje na nastanak, trajanje i normativno uređenje institucije Bejtul-mala

Općepoznato je da je institucija Bejtul-mala ustanovljena u vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., s ciljem prikupljanja i raspodjele zekata i ostalih prihoda muslimanske zajednice/države. Najvažniji izvori prihoda Bejtul-mala u to vrijeme bili su zekat, potom različite vrste poreza, carinske takse, koncesije na rudna bogatstva, i dr. Prihodi su se trošili za podmirenje različitih potreba društva, stim da su sredstva prikupljena na ime zekata trošena namjenski za podmirenje potreba osam kategorija korisnika definiranih kur'anskim tekstom: „Innemessadekatu lil-fukarai vel-mesakin….“ (Et-Tevbe, 60)

Institucija Bejtul-mala, uz određene modifikacije i diversifikaciju prihoda i rashoda, zadržala se i u periodu Hulefai-rašidina, te Emevijske i Abbasijske države kao i u vrijeme Osmanskog carstva. Kad je riječ o periodu Hulefai-rašidina, ključni momenat u odbrani šerijatsko-pravnog statusa Bejtul-mala i njegovih zekatskih prihoda desio se u vrijeme hazreti Ebu Bekra, r.a., kada su neka plemena pomislila da je izvršavanje obaveze zekata individualna vjerska dužnost, koja nema normativne veze s bejtul-malom, te da je njegovo institucionalno prikupljanje bilo privremenog, personalnog karaktera, tj. da je važilo samo za života Božijeg poslanika, a.s. Hazreti Ebu Bekr je rezolutno odbacio takvo tumačenje shvativši ga kao akt pobune protiv Zajednice muslimana. Protiv pobunjenika je poduzeo zakonom predviđene mjere, što su ashabi, nakon kraće diskusije, jednodušno podržali kao opravdan i ispravan postupak. Da izdvajanje i prikupljanje zekata u Bejtul-mal nije obavezno, odluka Ebu Bekra o poduzimanju odlučnih zakonskih mjera ne bi bila opravdana i podržana od ashaba. Drugi važan momenat desio se u vrijeme hilafeta hazreti Omera, koji je poduzeo ograničene reformske mjere i svojim idžtihadom, naročito u pogledu prioriteta u raspodjeli zekata (slučaj privremene obustave/suspenzije raspodjele zekata korisnicima iz kategorije el-muellefeti kulubuhum) potcrtao pravo nosioca vjerskog autoriteta u Zajednici da shodno potrebama i razvoju zajednice utvrđuje prioritete u raspodjeli zekata. Spomenuti princip u raspodjeli zekata u svom djelu El-Muvetta jasno je elaborirao čuveni medinski fakih imami-Malik riječima: „Naš stav u vezi raspodjele zekata jeste da je to stvar idžtihada nadležne islamske vlasti. Bilo koja od definiranih kategorija korisnika kod koje se pokaže vanredna potreba, idžtihadom nadležne vlasti bit će uzeta u prioritet i to u mjeri kako ona procijeni. Moguće je da za godinu, dvije ili više neka druga kategorija dođe u poziciju prioriteta, tako da se vanrednoj potrebi izlazi u susret. Ovako su shvatali i tumačili ovo pitanje učenjaci koje sam sreo i s kojima sam zadovoljan. Kategorija „vel-amiline alejha“ (službeni prikupljači zekata u Bejtul-mal) – kaže imami-Malik – nema zagarantovan procenat prikupljenog zekata (tj. osminu prikupljenog zekata, kao jedna od osam kategorija), već onoliko koliko procijeni/odredi nadležna islamska vlast.“1 Ovaj tekst imama Malika jasno ukazuje na princip institucionalnog/organiziranog prikupljanja zekata i njegovu raspodjelu putem Bejtul-mala, na osnovu prioriteta koje određuje nosilac vjersko-političkog autoriteta, i njegovu primjenu u vrijeme Emevijskog halifata.

Posebno značajan doprinos teorijskoj razradi institucije Bejtul-mala dao je čuveni hanefijski fakih, učenik imama Ebu Hanife, imam Ebu Jusuf, koji je obavljao važne funkcije u vrijeme Abbasijskog halifata. Savjetujući halifu kako da pristupi pitanju prikupljanja zekata, Ebu Jusuf kaže: „Pitao si, vladaru pravovjernih, o obavezi zekata na vrste stoke i kako postupati prema obaveznicima zekata, pa kažem: Vladaru pravovjernih, naredi prikupljačima zekata da preuzmu ono što je obaveza izdvojiti na ime zekata i da to potom podijele onima kojima je to namijenjeno (definirano Kur'anom). Tako je postupao Allahov poslanik, a.s., a potom i halife nakon njega“ – navodi Ebu Jusuf u svom djelu Kitabul-haradž, str.75. Također, halifi je uputio sljedeći savjet: „Vladaru pravovjernih, naredi da se odabere povjerljiv, čestit i pošten čovjek, koji će prikupljati zekat u svim gradovima i zemljama; naredi mu da odredi povjerenike koji će prikupljati zekat i proslijeđivati ga glavnom povjereniku. Pa kada mu pristigne zekat iz svih krajeva, naredi mu da prikupljena sredstva raspodijeli onako kako je Allah naredio. Nemoj taj posao povjeravati običnim poreznicima koji prikupljaju harač/porez, jer se zekat ne treba miješati s imovinom prikupljenom na ime harača, jer harač/porez pripada svim muslimanima/građanima, a zekat samo onima koji su naznačeni u Kur'anu.“ (Kitabul-haradž, str. 80) Na osnovu navedenih tekstova možemo izvući dva bitna zaključka: prvo, o izdvajanju, prikupljanju i raspodjeli zekata govori se u kategorijama naredbe i obaveze izvršenja, a ne o nekoj dobrovoljnoj aktivnosti i nafila ibadetu; drugo, prikupljeni zekat tretira se kao posebna imovina u Bejtul-malu i ne miješa se sa ostalim vrstama prihoda, budući da su korisnici zekata određeni kur'anskim tekstom, dok se druge vrste prihoda raspoređuju odlukama vlasti shodno potrebama zajednice/društva.

Da se sredstva Bejtul-mala ne tretiraju javnom imovinom (el-mālul-‘ām), koju vlast svojevoljno i samovoljno troši i raspodjeljuje budžetskim korisnicima, već da ona pripadaju zajednici muslimana te da se korisnicima raspoređuju prema šerijatskim propisima, ukazuje i rasprava Ebu Zerra, r.a., i halife Muavije, r.a. o terminološkoj oznaci ove imovine. Naime, Ebu Zerr je odbacio Muavijin termin „Božija imovina“ (malullah) kojim je on nazvao imovinu koja se prikuplja u Bejtul-mal, što je u ondašnjoj administrativnoj terminologiji bio sinonim za javnu imovinu (el-mālul-‘ām) kojom vlast upravlja prema vlastitoj procjeni, iako je sva imovina općenito (i privatna i javna) Božija. Ebu Zerr je smatrao da upotreba tog termina za ovu imovinu od strane vlasti/halife nije adekvatna te da ima ekonomsko-političku pozadinu i reperkusije, namjeravao to halifa ili ne, što svakako ima utjecaja na propise. Nakon dijaloga i rasprave po ovom pitanju, Muavija, r.a., je prihvatio mišljenje hazreti Ebu Zerra terminološki je označivši imovinom muslimana.2 Treba naglasiti da je Ebu Zerr ovdje prije svega imao u vidu prikupljeni zekat, da nije osporavao halifi pravo prikupljanja i raspodjele zekata iz Bejtul-mala, već je samo insistirao na njegovoj raspodjeli u skladu sa šerijatskim propisima, a ne samovoljnim odlukama vlasti.

1 Malik, El-Muvetta, 1/276.

2 V. Atia Adlan, Muessesa Baytu-al-mal fi al-nizam al-islamiyy, Ilahiyat fakultesi, Sirt Universitesi, sveska, 3, broj 1, str. 65-80.

(zekat.ba)