Oko koje Ga veliča

„I padaju licem na tle, plačući.“ ( Isra: 109.)

Naš vjerovjesnik je molio: „Utječem Ti se od oka koje ne plače…“

Suze, ti tugom i sjetom brušeni briljanti ovoga prolaznoga svijeta, obahvaćene su Božijom milošću. Kada potaknute bogobojaznošću teku niz lice skrušenog vjernika takve suze podsjećaju na džennetske potoke. Puštene zbog straha od Milostivog iskre su Allahove milosti koja će gasiti vatru džehennemsku.

Nije li Adem a.s., suzama svojim prvi oprost izmolio, a Nuh a.s, svojim suznim očima sveopći potop i Allahovu kaznu na nevjernike prizvao!?

Nije li Allahov prijatelj, Ibrahim a.s., tragajući za tajnom stvaranja i Istine, sa suzama u očima dočekao vatru riječima: „Hasbi, Hasbi“

Nije li pokorni Davud a.s., iskreno plakao i jecao dok je Zebur svome narodu učio!?

I zar nije naš Vjerovjesnik sa suzama u očima brigu za svoj ummet iskazao i za njega do smrti svoje molio.

A mi, suza se stidimo i predugo čeznemo za suzom iskreno puštenom! Upitajmo sedžade kada su zadnji put bile natopljene suzama!? Upitajmo sahife Kur’ana kada su suzama orošene.

Gospodaru naš, Tebi se klanjamo i od Tebe milost molimo. Podari nam suze koje će milost Tvoju izazvati, a sačuvaj nas od oka koje ne plače.