Piše dr. Enes-ef. Ljevaković

Bejtul-mal u Osmanskom carstvu, periodu Austro-Ugarske okupacije i Kraljevine SHS/Jugoslavije

Instituciju Bejtul-mala preuzela je i u svoj sistem inkorporirala Osmanska država. U Katalogu osmanskih dokumenata1 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci među brojnim dokumentima navodi se Bujuruldija izdata sa Bosanskog divana, datirana 22. džumadel-evvela 1190.h./ jula 1776. godine, upućena muli u Sarajevu, kadijama Travnika, Čajniča, Prijepolja, Foče, Pljevalja, Starog Vlaha i Novog Pazara, kojom se naređuje da se hitno sakupi i pošalje džizja i ostali prihodi koji pripadaju Bejtul-malu. Primjetno je da su vlasti u Osmanskom carstvu pridavale veću pažnju pitanju prikupljanja državnih poreza i taksi nego prikupljanju zekata, jer su prihodi od poreza bili daleko veći i značajniji za državu i njene velike potrebe.

Historijski izvori svjedoče da je Osmanska država neke poreze/prihode, poput ušura (desetine) na poljoprivredne proizvode, te poreza/zekata na sitnu stoku, institucionalno prikupljala. Ovu vrstu poreza u Osmanskoj državi plaćali su svi korisnici zemlje: muslimani i nemuslimani. Ušur se procjenjivao godišnje neposredno pred žetvu. Porez na sitnu stoku također je bio veoma sličan zekatu na sitnu stoku, a u nekim slučajevima zabilježeno je da je država umjesto poreza uzimala zekat na sitnu stoku. Davanje zekata na novac i trgovačku robu bilo je prepušteno slobodnoj volji pojedinca. Ovdje se vjerovatno radilo o kontinuitetu prakse razdvajanja „vidljive“ (stoka i usjevi) i „skrivene“ (zlato, srebro i trgovačka roba) imovine koja se pripisuje hazreti Osmanu. (Princip tzv. tefvida – punomoćstva kojim je halifa ovlastio vlasnike imovine da „skrivenu“ zekatsku imovinu osobno raspodjeljuju korisnicima zekata)

Praksa ne/prikupljanja zekata u Bejtul-mal iz prethodnog perioda nastavljena je kod nas i nakon povlačenja Osmanske i uspostave okupacione vlasti Austro-Ugarske monarhije 1878. g. U prvom ustavu Islamske zajednice usvojenom 1909. godine, nakon višegodišnje borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, čiji je službeni naziv bio: Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, među prihodima Zajednice ne navodi se zekat. U periodu između dva svjetska rata usvojena su dva nova ustava Islamske zajednice 1930. i 1936. godine, u kojima se također ne spominje zekat kao jedan od izvora prihoda Zajednice. Početkom XX stoljeća, a posebno tokom Prvog svjetskog rata i neposredno nakon njega u Bosni i Hercegovini se osnivaju dobrotvorna društva koja uz finansijsku podršku države i dobrovoljne priloge članova, prvi put u našoj zemlji, započinju organizirano prikupljati zekat, što se naročito ispoljilo nakon fetve reisu-l-uleme Čauševića iz 1922. godine, u kojoj on dozvoljava dobrotvornom društvu „Gajret“ da prikuplja zekat za svoje potrebe. Ova fetva poslužila je kao temelj na koji su se oslanjala i ostala dobrotvorna društva koja su uz „Gajret“ počela prikupljati i distribuirati zekat. Takva situacija potrajala je do ukidanja ovih društava neposredno iza Drugog svjetskog rata, kada se izvršavanje obaveze zekata vratilo u oblik kakav je imalo tokom osmanske uprave. Fetvom reisu-l-uleme Čauševića otškrinuta su vrata za institucionalno prikupljanje zekata u našoj zemlji, ali će ta vrata nakon Drugog svjetskog rata ostati pritvorena do Raspisa Starješinstva IVZ u Jugoslaviji iz 1968. godine2 s kojim su otpočele aktivnosti na prikupljanju zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe Gazi Husrev-begove medrese i, kasnije, Islamskog teološkog fakulteta.3

Začeci ideje oživljavanja funkcije Bejtul-mala u periodu nakon završetka II svjetskog rata

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Islamska zajednica se našla u izuzetno nepovoljnim okolnostima i teškoj materijalnoj situaciji usljed strahovitih razaranja kojima su bili izloženi njezini vjerski objekti, a kasnije i kao posljedica nacionalizacije i eksproprijacije vrijednijih vakufskih nekretnina. Ti i drugi razlozi doveli su je u teško ekonomsko i organizaciono stanje. O ovim teškoćama i pokušajima iznalaženja rješenja za jako teško ekonomsko stanje govori se u članku pod naslovom: Akcija za osnivanje fonda za izdržavanje Gazi Husrev-begove medrese i ostalih vjerskih i vjersko-prosvjetnih potreba Islamske vjerske zajednice, objavljenom u Glasniku VIS-a iz 1969. Nakon pojašnjenja razloga teške materijalne situacije u kojoj se nalazi Islamska vjerska zajednica u periodu nakon Drugog svjetskog rata, usljed „katastrofalnih posljedica strahovitog razaranja… koja su našoj zajednici otela i razorila oko 1700 raznih vjerskih objekata: džamija, mesdžida, mekteba, medresa i dr., te uzrokovala pogibiju preko 350 vjerskih službenika…“, potom provedenih nacionalizacija i eksporoprijacija svih većih privrednih dobara privatne svojine, uključujući i vjerske zajednice, koje su dovele Islamsku vjersku zajednicu u vrlo teško ekonomsko i organizaciono stanje, u članku se govori o prvoj reorganizaciji Islamske zajednice po Ustavu IVZ iz 1947. godine. Tada se pristupilo osnivanju fonda za prikupljanje sredstava za održavanje vjersko-prosvjetnih potreba IVZ-a. Međutim, nakon nepune dvije godine funkcionisanja toga fonda obustavljen mu je dalji rad. Ne navode se uzroci ili razlozi prestanka njegovog rada. Sabor IVZ u SR BiH je 1963. godine usvojio Pravilnik o Fondu za razvijanje vjerskog života. Zadatak Fonda bio je da „potpomaže održavanje i unapređenje islamskog vjerskog života u krajevima u kojima je vjerski život ugrožen usljed slabe naseljenosti ili slabijeg materijalnog stanja pripadnika Islamske vjerske zajednice.“ Među prihodima ovog Fonda nisu spomenuti zekat, sadekatul-fitr i kurbani. Vrhovno Islamsko starješinstvo u SFRJ je, na osnovu ovlaštenja Vrhovnog sabora Islamske zajednice, na sjednici održanoj 23.12.1972. usvojilo Pravilnik o organizaciji i radu Fonda za očuvanje i razvijanje vjerskog života sa zadatkom „da pruža pomoć u cilju očuvanja i razvijanja vjerskog života pripadnika Islamske zajednice koji žive van svoje matične sredine, kao i u krajevima gdje je vjerski život zaostao.“ Iako su prihodi ovog fonda prošireni sa nekoliko novih izvora, među njima se ne spominju zekat, sadekatul-fitr i kurbani. Osnivanje spomenutih fondova za očuvanje i unapređenje vjerskog života i vjersko-prosvjetnih ustanova bilo je na tragu oživljavanja i reafirmacije Bejtul-mala kao posebnog fonda iz kojeg će se pružati podrška očuvanju i razvoju vjerskog života općenito, posebno u područjima u kojima je to bilo najpotrebnije. Dometi ovih fondova su bili ograničeni i kratkotrajni zbog nedovoljnih prihoda. Tek sa uključivanjem prikupljanja zekata, sadekatul-fitra i kurbanskih kožica putem Raspisa Starješinstva Islamske vjerske zajednice u SFRJ Sarajevo o prikupljanju zekata i sadekatul-fitra u Fond Gazi Husrev-begove medrese, ovaj fond, iako formalno nije nazvan Bejtul-malom, suštinski počinje preuzimati funkciju Bejtul-mala Islamske zajednice.

1 Azra Gadžo Kasumović, Katalog osmanskih dokumenata 1, Gazi Husrev-begova biblioteka.

2 V. Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva, br. 7-8, juli-avgust, str. 353-363.

3 V. Elvir Duranović, Historijski kontekst davanja zekata u Bosni i Hercegovini do Drugog svjetskog rata, str. 30-31, Zbornik radova sa Okruglog stola “Zekat na poljoprivredne proizvode, stoku i trgovačku robu” održanog u Sarajevu 12. septembra 2018. godine, u organizaciji Ureda za zekat i Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice pod pokroviteljstvom Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini; Sarajevo, El-Kalem, 2019.

(zekat.ba)