U Bosanskom kulturnom centru u Tuzli u srijedu, 14. septembra 2022. godine, održana je promocija prvog bosanskohercegovačkog putopisa “Putem svile”.

U organizaciji Behram-begove medrese, Biblioteke “Behram-beg” i Bosanskog kulturnog centra, a uz podršku Muftijstva tuzlanskog, o putopisu “Putem svile” govorili su promotor dr. Elvir Musić te autori Hamza Ridžal i Edib Kadić.

Promociji je prisustvovao muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović, a u ime domaćina prisutnima se obratio dr. Ahmed Hatunić, direktor Behram-begove medrese.

– Ovaj putopis nastajao je srcem i mnogima će ovo biti prilika da proputuju ta prostranstva ispunjena ljepotama i svim onim što čovjeka može potaknuti na razmišljanje. Divim se autorima na odlučnosti, jer su ostavili poslove kojima su se bavili i sa jednim jakim tevekkulom krenuli na ovo putovanje s namjerom da svima onima koji nisu u prilici da prođu taj put prikažu i da prožive jedno takvo lijepo i tjelesno i duhovno putovanje na jednom takvom putu koji je stoljećima obilježen koracima raznih hodočasnika, trgovaca, karavana, putem koji je, nećemo pogriješiti ako kažemo, diktirao tempo razvoja i činjenja koraka dalje u civilizacijskom napretku čovjeka – kazao je dr. Musić.

Ono što je on istakao istakao kao zanimljivost, jeste da autori na ovom putu putuju i kroz našu historiju.

– Zanimljivo mi je bilo u njihovom pisanju prepoznati taj osjećaj da ih niti u jednom trenutku ne ostavlja njihova rodna gruda. U svakom trenutku želite da nešto naučite, da nešto steknete, nešto ponesete kad krenete svom narodu. To je u svakom listu ove knjige primjetno. Gdje god stignu, do koje god značajne građevine dođu, autori pronalaze neku poveznicu sa našom Bosnom, sa našim narodom, sa našom duhovnošću – riječi su dr. Musića.

Svaki sanjar zna, počeo je svoje izlaganje autor Ridžal, da se može biti nostalgičan prema mjestu u kojima nikada niste bili.

– Od kada sam prvi put čuo ime slavnog grada Semerkanda, a to je bilo u šestom razredu osnovne škole kada sam čitao pripovjetku našeg Irfana Horozovića, bio sam nostalgičan za tim gradom, ni sam ne znajući zbog čega. Tek sam kasnije tokom boravka u Gazi Husrev-begovoj medresi počeo otkrivati stvarni značaj ovog grada. Međutim, i samo njegovo ime je bilo dovoljno moćno da ga dječak od 11 godina upamti kao neki cilj kojem treba težiti – kazao je Ridžal.

Ta vrata ka Semerkandu autorima Ridžalu i Kadiću su se otvorila 2021. godine kada su krenuli na putovanje ka Centralnoj Aziji. Oni su, ustvari željeli proputovati znatnijim dijelom Puta svile, te prastare trgovačke mreže koja je prvi put u historiji svijeta uvezala daleki Istok i daleki Zapad.

– Ali mi smo željeli i vidjeti kojim su to putima do naše Bosne došli brojni adeti, učenja, običaji, od književnosti, religije, duhovnosti i čega sve ne, a da mi toga najčešće nismo svjesni. Pripremajući se za ovo putovanje, a pripreme su trajale dvije godine u kojima smo Edib i ja iščitavali analitičke knjige o Putu svile, historijske knjige, putopise iz različitih vremena u želji da bolje razumijemo cijeli taj prostor, počeli smo uviđati koliko toga mi u Bosni i Hercegovini, i u tradicijskom, kulturološkom, identitetskom smislu dugujemo tim velikim trgovačkim, intelektualnim i duhovnim centrima u Anadoliji, Horosanu, Centralnoj Aziji, a da toga, zaista uopće nismo svjesni – istakao je Ridžal.

Istakao je da su, pripremajući se za putovanje, počeli uviđati koliko je to značajna tema u svjetskoj književnosti.

– Vidjeli smo da na engleskom govornom području imate više od 50 putopisa sa Puta svile, na francuskom više od 30. U to ne računam bezbrojne analitičke knjige o Putu i Putevima svile do kojih smo dolazili. U isto vrijeme, primjetili smo da mi u Bosni i Hercegovini, ne samo da nemamo putopis sa Puta svile, čak nemamo ni neki površan zapis, neki esej, tekst koji bi skrenuo pažnju na sve te silne tradicijske i kulturološke veze koje imamo sa tim, nama dalekim svjetovima. Svjetovima koji smo bili bliži prije 250, 300 godina nego smo to danas – kazao je Ridžal.

Ono čega se dotakao autor Kadić jeste fenomen gostoprimstva kojem su svjedočili cijelim putem. Taj motiv gostoprimstva, kazuje Kadić, pratio nas je, od kako smo izašli iz Istanbula, cijelo vrijeme.

– To smo nekako najbolje osjetili kad smo se spustili na sami jug Turske, uz samu granicu sa Sirijom. To su jako politički trusna područja, još je bio aktivan rat u Siriji, prolazite kroz područja gdje su aktivne brojne terorističke organizacije, vidite na svakih 50 kilometara vojne punktove. Ali kada bi vidjeli nas sa bosanskim tablicama pitali bi nas samo da potvrdimo odakle smo. Kada bismo kazali iz Sarajbosne, doslovno bi nam se sva vrata otvarala. Niti na jednom kontrolnom punktu, a mislim da ih je bilo preko 20, vojnici nas nisu pitali čak ni za provjeru pasoša. Vidjeli smo da je ta riječ, Sarajbosna, magična riječ koja u Turskoj brojna, ako ne i sva vrata otvara – istakao je Kadić.

(Alem Dedić/Preporod.info)