Cijenjena braćo i poštovane sestre, es-selamu alejkum
U ovim trenucima važnim za kontinuitet pamćenja Bošnjačkog naroda u prelijepoj nam Bosni i Hercegovini, a posebno u podrinjskim krajevima, kada otvaramo ovu „Spomen sobu“, želim s vama podijeliti neka razmišljanja o zaboravu, podsjećanju i pamćenju.
Uzvišeni Gospodar svih stvorenja pa i svakog od nas pojedinačno nas podsjeća:
واذْكُرُوا إِذْ أَنتُمْ قَلِيلٌ مُّسْتَضْعَفُونَ فِي الْأَرْضِ تَخَافُونَ أَن يَتَخَطَّفَكُمُ النَّاسُ فَآوَاكُمْ وَأَيَّدَكُم بِنَصْرِهِ وَرَزَقَكُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ
I sjetite se kada vas je bilo malo, kad ste na Zemlji bili potlačeni – bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On sklonište dao i Svojom pomoći vas pomogao i opskrbio vas lijepim blagodatima da biste bili zahvalni. (El-Enfal, 26)
Nikome od povratnika na svoja ognjišta, u svoje plodne ravnice i na svoje drage brdske oranice, koji su prošli teška vremena agresije, probijanja do slobodne teritorije, a neki i muke zarobljavanja i patnje logora, nije nepoznat podsjetnik iz citiranog ajeta.
Proživljeno iskustvo je pohranjeno duboko u našoj svijesti i ničim ne može biti izbrisano.
„Pamćenje – tvrde stručnjaci – ima neograničen kapacitet, no neke starije podatke ‘pokrije prašina’ ako ih se ne prisjećamo te nam postaju teško dostupni. S vremenom ne slabi pamćenje, nego sposobnost da pronađemo i otključamo sjećanja na kojima se ‘uhvatila paučina’. Okolina, međuljudski odnosi i osjećaji utječu na to čega se sjećamo“ (Robert A. Bjork, profesor psihologije na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu)
Sjećanja koja su potisnuta, pa i podatke za koje mislite da su potpuno zaboravljeni, možete probuditi te ponovno oživjeti. Prisjećanjem jačamo sjećanje na ono što smo spremili u pamćenje. Prisjećanjem aktivno rekonstruiramo prošlost, a birajući čega ćemo se sjećati, zapravo gradimo sebe.“ (Jelena Pešorda/Sanja Rapaić)
„Sećanja povezuju prošlost i sadašnjost, stvaraju identitet. Informacije zaboravljamo u roku od tri godine, a ono što ostane poslije toga obično se trajno urezuje u sjećanje. Sjećanja mogu da probude najnežnije emocije, vrate nas u neka davna vremena, prisjete na ljude i trenutke koji su obilježili naš život. Prizivaju ih mirisi, zvuci, poznata lica, gradovi, pejzaži… Od malih sličica sastavljaju mozaik našeg života, pričaju priču o našoj duši, željama, nadanjima… Međutim, bolna i neprijatna sećanja, ipak, često „zakopavamo“ u dubinu svog bića i nerado ih puštamo da „izađu“. Plašimo se da će nam, ako ih pustimo da se vrate, uzeti svu snagu i po ko zna koji put uvjeriti da smo tako slabi, krhki i ranjivi.
(Pa ipak) Sećanja daju smisao našem životu, povezuju stvarnost sa događajima iz prošlosti i tako stvaraju sliku svijeta u kome živimo. Ona su okosnica našeg identiteta i samosvijesti. I pored toga što tokom života prolazimo kroz mnogobrojne promjene, sećanja nam omogućavaju da sebe doživljavamo kao jedinstvena i neponovljiva bića.
Zahvaljujući uspomenama stvaramo subjektivni doživljaj vremena, znamo za prošlost i budućnost. Na ličnom nivou sećanja nam omogućavaju da učimo iz sopstvenog iskustva, da idemo ka zacrtanim ciljevima. Sećanja su smisao našeg života, jer određuju ono što smo bili, šta smo sada i šta ćemo biti. Pomažu nam da zadržimo objektivnost i distancu u odnosu na prošlost i da se drugačije postavimo prema budućnosti.
Uspomene na značajne događaje iz prošlosti važne su za čoveka, ali i za društvo generalno.
Uspomene, odnosno sjećanja, važan su oslonac identiteta.
Ljudima koji nose neprijatna i bolna sećanja jako je teško da o njima govore. Za prisećanje na traumatične događaje potrebna je velika hrabrost, neophodna na putu promene kako bismo svoj život doživljavali vrednim življenja. Ali, odgovor na pitanje da li je dobro potiskivati neprijatna sećanja daleko je komplikovaniji. Traume se dugo pamte. Čak i kada cijelim bićem želimo da zaboravimo, neprijatna sećanja vraćaju se još snažnija i jača, ponekad ih proživljavamo i u snovima. Česta su i tzv. „fleš sećanja“, a njihova specifičnost jeste izuzetna živost i detaljnost, tako da osoba ima utisak da ponovo proživljava traumatični doživljaj. (Sanja Stanić)
Cijenjena braćo i poštovane sestre,
Spomen mjesta, kakva je ova soba, imaju za cilj, ne da nam bude preboljele boli, nego da budu, osim podsjetnika, i upozorenje na nužnost aktivnog i budnog odnosa spram stvarnosti u kojoj živimo. Aktivnog u onom smislu u kojem nam valja nastaviti graditi, porušeno i razgrađeno, od kuće i okućnice do odnosa sa ljudima, a budnog u smislu realnog procjenjivanja stepena i nivoa nužnog međuljudskog povjerenja, kako nas ne bi zavarala lijepa riječ slatkorječivog dušmanina, ili maska vještih šminkera koji ispod dobroćudnog izraza lica kriju zlobnu namjeru.
Spomen mjesta nas trebaju i podučiti da je zlo kratka vijeka i predstavlja privremeno stanje, a da je dobro trajna kategorija i ono što treba da nam ulijeva dodatnu snagu da ustrajavamo u borbi za njega.
Svima onima kojima današnji dan, i dani koji slijede, bude uspomene na najteže momente u životu preporučujem da smognu snage i, s Božijom pomoći, iz sjećanja izvuku i one prelijepe životne trenutke koje su proživjeli na ovim prostorima jer su i oni dio naše prošlosti i sastavni dio našeg bošnjačkog identiteta.
Svjesni smo da ono bolno, često zasjeni sve radosno prethodno doživljeno, ali i to je dio borbe sa mučnim dijelom vlastitog iskustva. Još je tu potok u kojem ste se kao djeca kupali, ili u vrbovim žilama sepetom ribe hvatali. Tu je i izvor s kojeg ste, u vrelim ljetnim danima, dok su se otkosi sušili, hladne vode donosili. Još je živa i stara oskoruša, stara koliko bi imao rahmetli djed da je živ. Na nju ponovo sveži ljulju da se tvoji unuci imaju gdje ljujati kad se iz škole, ili iz mekteba, vrate. Ima tu proplanaka na kojima se ašikovalo, ima puteva kojima se šetalo… Ima. Ako potražimo naći ćemo jako mnogo i lijepih sjećanja. I bit će nam lakše.
I na kraju. Mi smo, hvala Uzvišenom Allahu, vjernici. Vjerujemo da je o ovaj svijet i onaj svijet jedan svijet. Jednog od drugog dijeli tanka zavjesa smrti. Svima nam je valja proći.
وَيَقُولُونَ مَتَىٰ هُوَۖ قُلْ عَسَىٰ أَن يَكُونَ قَرِيبًا [١٧:٥١]
a oni će upitati: “Kada će to biti?” Ti reci: “Možda ubrzo!
يَوْمَ يَدْعُوكُمْ فَتَسْتَجِيبُونَ بِحَمْدِهِ وَتَظُنُّونَ إِن لَّبِثْتُمْ إِلَّا قَلِيلًا [١٧:٥٢]
Biće onog Dana kad vas On pozove, i odazvaćete se, hvaleći Ga, i pomislićete da ste ostali samo malo vremena.” (El-Isra’, 50-51)
Svi naši najmiliji koji su do sada otišli na onu stranu blizu su nam koliko su i ranije bili, samo to tako ne doživljavamo, kao što je blizu i trenutak kada ćemo i sami otići s onu strane smrtne perde i pridrućiti im se.
Daj Bože u dinu i imanu.
Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu.
Najava
