Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.
Cijenjena braćo i poštovane sestre.
O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! (Alu ‘Imran, 102.)
Jedan od najvećih muslimanskih mislilaca iz perioda prelaska Turske sa sultanata na republiku, iz svoje zabrinutosti za sudbinu vjere vlastitog naroda, izjavljuje: „Da bih vidio iman mog naroda ispravnim, spreman sam i u Vatri da gorim, jer dok bude tijelo moje sagaralo, srce će mi u blagostanju uživati.“ (Said Nursi, 1877-1960)Cijeli svoj život on se borio da se iskra tradicije i vjere u srcima pojedinaca u njegovom narodu ne ugasi. Plodovi njegovog rada su, u tom dijelu muslimanskog svijeta, ali i izvan njega, i danas vidljivi. Iz tog njegovog cjeloživonog napora izvlačimo pouku – nužnost stalnog ulaganj napora da se u ljudima vjera ne ugasi. Zašto?
Gašenjem vjere u ljudskom srcu, ili njenim slabljenjem, gasi se, ili slabi, osjećaj za istinske ljudske vrijednosti kakve su: pravda, poštenje, čast, obraz, dostojanstvo. Gubi se čovjek. Ono što ostane na kraju, nakon umiranja vjere u čovjeku, ne može se nazvati insanom.
Shodno tome, kao posljedica globalnog kretanja u svijetu, turbulentnih događanja u sukobima među narodima, zajednicama i pojedincima, istinska i iskrena vjera u čovjeku, a time i istinski insan, postali su stvar manjeg broja ljudi, rijetkost za kojom treba tragati.
Zar i sami bosanski muslimani često ne dolaze u sitauaciju da, poput jednog živog muslimanskog borca za ljudskost (Gulen), konstatiraju:
„Godinama i godinama mi žudimo za čovjekom koji će nas spasiti, koji će zaliječiti naše rane, koji će biti mehlem i lijek za naše bolesti, naročito u danima kakvi su ovi, u kojima je atmosfera mrakom ispunjena, u kojima je na nas Dunjaluk spustio svoje tmine, a putevi se zamrsili pred našim očima. Naša potreba za takvim čovjekom je postala poput zraka, svjetlosti i eliksira života.Takav se čovjek željno očekuje. Neće nam dosaditi tražiti ga i pokušavati pronaći ga na svakom mjestu i raspitivati se za njega kod svakog čovjeka. Naša želja za njim i himna koju intoniramo za njega trajat će čak i kad bismo potpuno izgubili nadu da ćemo ga naći i s njim se sresti.
Diogena je bilo savladalo beznađe u pogledu promjene stanja društva u kojem je živio, ali on nije prestajao spominjati kako u njegovom vremenu nema ljudi.
Da se podsjetimo: Diogeniz Sinope, grčkijefilozof, koji se zgrožavao na živote Atenjana koji su živjeli u izobilju i pretjerano i nekontrolirano razbacivali svoja imanja. Tako je i zaživjela njegova ideja apsolutnog cinizma, prema kojoj je i orijentirao svoj život. Sve što je imao bila je jedna toga, štap, drveno bure (u kome je i spavao) i posuda nalik čaši iz koje je pio. Kada je jednog dana vidio kako djeca piju vodu iz svojih ruku, shvatio je da mu ni čaša ne treba pa ju je bacio. Njegovo je životno učenje bilo da čovjek treba živjeti samo sa onim što mu je za život neophodno, uz adekvatnu samokontrolu.
Mrzio je korupciju i zavjere u svome društvu, pa je tako jednog dana izašao i hodao Atenom sa svijećom usred bijela dana govoreći “Tražim čovjeka”, smatrajući da u stanju u kojem je društvo tada bilo, nije bilo onog pravog čovjeka, već su svi bili podređeni trenutnom stanju.
(Vidi: http://bs.wikipedia.org/wiki/Diogen_iz_Sinope)
Ne znam da li naše društvo(pita se mislilac kojeg citiramo), ima potrebni nivo zrelosti da prihvati ovu činjenicu? Mi smo ummet koji je strašno žedan, žedan velikog čovjeka koji će nas priviti na svoje grudi, olakšati nam naše boli i promijeniti loše navike koje su nas nadvladale.
Nedaće koje su nas snašle, u prošlosti i sadašnjosti, dovele su do gubljenja ovakvog čovjeka kojega priželjkujemo; onoga koji zaboravlja na vlastitu sreću i zadovoljstvo, na lično blagostanje, radeći na oživljavanju ili buđenju drugih; onoga koji stoji uspravno u svojoj duhovnoj uspravljenosti poput stamenih planina; onoga koji podnosi boli svog ummeta u svojim grudima, u dubini svog srca.
Koliko pojedinaca ovoga kova smo imali u bliskoj prošlosti? Koliko tek ima ljudi koji shvataju tajne, svrhu i cilj postojanja takvog čovjeka? Koliko ljudi shvata suptilnu tajnu čovjekove uloge kao Allahovog zastupnika na Njegovoj Zemlji?
Da, onaj za kojim tragamo treba da bude, prije svega, čovjek srca, duha, duhovnosti. Koji može razjasniti, u svakom trenutku svog života, sve zagonetke koje se pojave pred njim…“ (Citat preuzet iz: Magazin Hira, mart-april, 2914. str. 3)
Cijenjena braćo i poštovane sestre.
Naša žal za ljudima kojima možemo vjerovati, kvalitetnim pojedincima kojima možemo povjeriti da nas vode, kojima možemo u ruke staviti ne samo svoj imetak nego i svoje srce, samo je dokaz da je takvih ljudi među nama sve manje, ali i alarm na koji treba reagovati na primjeren način.
Ne vidimo da je moguće takve pojedince graditi bez promjene pristupa samom procesu izgranje pojedinca. Kurs koji smo do sada slijedili nije nam donio dobar rezultat. Očito je da ga je nužno neodgodivo mijenjati.
Za sigurniju i kvalitetniju budućnost našeg potomstva treba više raditi na oživljavanju vjere u ljudima u kojima je ona duboko zapretena pod naslagama ovosvjetskih orijentacija, a učvršćivati je u onima koji je posjeduju, ali na niskoj razini. Jer, istinska vjera rađa osjetljivu savjest, osjećaj odgovornosti, strah od Boga prije nego od ljudi, odbojnost prema nepravdi i nepoštenju, prema tiraniji i uzurpaciji, prema bezosjećajnosti i nehumanosti itd.
Stalno ponavljana istina da nema moralnog pojedinca, ali ni moralne zajednice, bez čvrste vjere u tom pojedincu ili zajednici, postala je tako često korištena maksima da smo prestali na nju obraćati pažnju i osjećati njenu težinu. Previše smo se počeli formalno odnositi prema činjenici da je društvo bez Boga osuđeno sa samouništenje.
Da pitamo bilo koga od nas koji upravo slušamo ovu hutbu, ovdje ili u nekoj drugoj džamiji, da li se boji Boga, naše bi ga pitanje uvrijedilo. Kada tog istog pojedinca upitamo zašto se onda ne ponaša u skladu s tim na svom radnom mjestu, u svojoj porodici, u svojim odnosima prema drugima i drugačijima, dobijemo kod njega neku vrstu zbunjenosti, kao da smo mu postavili pitanje koje nikada do tada čuo nije; ili kao da to pitanje i nije logično, jer drugo je njegova vjera u njemu, a drugo su problemi s kojima živi, i „snalaženje“ u traženju rješenja za te probleme, snalaženje koje je često sasvim suprotno pojmu bogobojaznosti.
Čak se, eto, ni lopovluk više ne zove tako – nego snalažljivost. Čovjek dobro krade, a govori – snalazim se. Kao da time hoće umiriti svoju savjest, ublažavajući, promjenom pojma, težinu prijestupa kojeg čini.
Cijenjena braćo i poštovane sestre.
Bojati se Boga, znači bojati Ga se u svojoj sobi i na ulici, i u školi i na fakultetu, u klupi ili za katedrom, i kao nadređeni i kao podređeni, kao uposlenik i kao poslodavac, u sitnicama kao i u krupnim stvarima ovog kratkog dunjalučkog života.
Redovno preispitivanje snage vlastite nam vjere u nama može nam donijeti samo boljitak. Ljudi smo i svojstveno nam je da se zaboravljamo i opuštamo, da svoje živote živimo po ustaljenim šablonima koji nas uspavljuju. Naš dragi Pejgamber nas je obavezao da stalno obnavljamo svoj iman jer se i on, kao i odjeća koju nosimo, vremenom haba. Naši stari imami, a i neki mladi, imali su običaj, zajedno sa džematlijama, obavezno, poslije svakog akšama i sabaha učiti tevbe-i istigfar,završavajući ga kelime-i šehadetom, te na taj način dva puta dnevno iskazati kajanje za učinjene pogreške, ujutro za noćne grijehe, a akšamom za dnevne. I tako svaki dan. To ljudima vremenom pređe u naviku i rade bez svijesti o stvarnom smislu samog čina i njegovom cilju. A morali bi imati više svijesti i o smislu ibadeta i više razmišljati o razlozima zašto nešto činimo. Šta želimo svojim namazom, a šta sadakom itd.
Ovaj današnjipoziv na razmišljanje o tome kakvi smo, a kakvi bi trebalo da budemo, za kakvim to insanom uopće žudimo, i šta činimo da takvim insanom postanemo, završit ćemo jednim ajetom iz sure Tahrim (6) i hadisom, koji je na Bir radiju, prije nekoliko dana, bio hadis dana u Halki hadisa. Ajet nas poziva:
O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.
A od Adijja b. Hatima se prenosi da je rekao: Allahov Poslanik,s.a.v.s. kaže: “Bojte se Vatre!” Zatim je ponovio upozorenje: “Bojte se Vatre!” Zatim je natrenutak zastao i tri puta ponovio iste riječi, tako da smo stekli dojam kao da gledau nju, a zatim je rekao: “Bojte se Vatre, pa makar s pola hurme, a ako niste u mogućnosti, onda lijepom riječju.” (Muttefekun alejhi)
Pejgamberov način govora o džehennemskoj vatri je bio toliko iskren i autentičan, toliko uvjerljiv i dojmljiv, da se činilo kao da gleda u tu Vatru. Zato, ako se uistinu Boga bojimo neka to onda bude tako kao da Ga uvijek vidimo pred sobom. To će nam pomoći da gradimo sebe i svoju budućnost, za sebe i za druge, s mnogo više lične i društvene odgovornosti, svesno i savjesno. S Božijom pomoći.
Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!
Amin.
Najava
