Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Naš Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća za prirodne nesreće (u članu 3) kaže da su to (citiram) „događaji koji su uzrokovani djelovanjem prirodne sile na koje ljudski faktor ne može uticati kao što su: potres, poplava, visoki snijeg i snježni nanosi, olujni ili orkanski vjetar, grad, prolom oblaka, klizište, suša, hladnoća, te masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti…“ (završen citat). Tako kaže Zakon, a kada biste zatražili od ljudi koji su žrtve najmanje tri od nabrojanih prirodnih nesreća (proloma oblaka, poplave i klizišta) da vam oni dadnu opis prirodne nesreće njihove definicije bi bile daleko šire, dublje, slikovitije, potpunije, vjernije. Prizori koje vidimo na TV ekranima i drugim medijima samo su momenti ili treptaji u odnosu na strahotu prizora kada se prvo asfalt, potom ivičnjaci, a onda parkovska ograda, pa saobraćajni znaci, samo izgube u mutnoj vodi koja dolazi odnekud, s one strane kuda je, do samo prije nekoliko sati, rijeka tekla svojim koritom; u odnosu na strahotu u kojoj do malo prije glavnom ulicom protutnjaše bajkeri na svojim bijesnim motociklima, a sada istim tim smjerom prolaze čamci ekipa za spašavanje ili nekih raftera koji kupe i majke i djecu s balkona na prvom spratu i voze ih negdje na suho. A suho je daleko.

Nigdje ni na vidiku nema onog Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, niti ima onih koji su ga pisali. Tu su samo hrabra srca ljudi široke duše, koju nisu zatrovali otrovi mržnje i zla. I neustrašivi vojnici. Slični onima koji su bili neprobojni štit pred atakom agresora prije dvije decenije.

Eto, to su prizori iz dolina. Bosanskih dolina. I onih u našem komšiluku. A kako tek zamisliti strahotu u kojoj, onako zbijene na Nuhovoj lađi, gurajući se s biljkama i hajvanima na njoj, ljudske oči nigdje kopna ne mogu vidjeti. Svud okolo samo voda. Jedna velika nepregledna pučina. A na njenim ivicama, tamo gdje se nebo sastaje sa vodom, titra nada u Božiju milost.

I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: “Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju – osim onih o kojima je bilo govora – i vjernike!” – a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali. (Hud, 40)

وَقَالَ ارْكَبُوا فِيهَا بِسْمِ اللَّهِ مَجْرَاهَا وَمُرْسَاهَا ۚ إِنَّ رَبِّي لَغَفُورٌ رَّحِيمٌ

I on reče: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.” (Hud, 41)

Eto tako nekako su se u spasilačke čamce ukrcavale cijele porodice, majke koje su, uz svoju djecu, ubacivale i kućne ljubimce, očevi koji su spašavali nečiju tuđu djecu dok su njihovu izbavljali neki drugi dobri ljudi. Čamcima ili helikopterima. Uz Božiju pomoć. Sve dok nije došla naredba s Prijestolja Milosti, poput one koja se spustila u Nuhovo vrijeme:

وَقِيلَ يَا أَرْضُ ابْلَعِي مَاءَكِ وَيَا سَمَاءُ أَقْلِعِي وَغِيضَ الْمَاءُ وَقُضِيَ الْأَمْرُ …

I bî rečeno: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!” I voda se povuče i ispuni se odredba… (Hud, 44)

U cijeloj toj strahoti bilo je i onih koji, svojeglavo, potražiše spas u vlastitoj snazi i snalažljivosti, pa se izgubiše, poput Nuhova sina, u mutnim vodama poplave. Sada im tijela otkrivaju ispod visokih naslaga raznovrsnog krša, koji je zapeo za neku zidanu ogradu, nekog gradskog bogataša, što je sve to, s ravnog krova, snimao skupocjenom kamerom, bez straha od gubitka prizemlja. Ionako ne zna šta sve u njemu ima. Jer ima dovoljno na preostala tri sprata. I u potkrovlju. I na krovu. S bazenom.

Sve je to u dolinama, gdje i danas, iz nekih nizinskih dijelova, vodu ispumpavaju i gledaju šta će se na dnu pojaviti.

A na brdima, bosanskim, i onima u okruženju, zemlja puca, radvaja se, klizi, nosi i zatrpava.

أَنَّا صَبَبْنَا الْمَاءَ صَبًّا [٢٥] ثُمَّ شَقَقْنَا الْأَرْضَ شَقًّا [٢٦

Mi prolijevamo vodu lijevajući je u izobilju; i onda raskoljujemo zemlju, razdvajajući je u dijelove… (‘Abese, 25-26)

Zemlja puca i guta. Poput one što je progutala i Karuna i blago njegovo, i sve kuće koje je imao, i sve magaze u njima. I nad njim se sastavila, i poravnala, kao da na njoj nikad ništa nije ni bilo. Ona zemlja je živa Karuna progutala, a ova naša, bosanska, i mrtve ponovo guta, kao da želi da ih što dublje u svoja njedra sakrije. Od ljudskog poganluka što po njenoj površini hoda.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Valja se svima nama čistiti. Onako kako lopatama zgrćemo i odlažemo mulj s avlija i njiva, s gradskih ulica i iz parkova, onako kako vršimo dezinfekciju, dezinsekciju, deratizaciju, želeći očistiti svoje okruženje od svih vrsta potencijalne opasnosti za zdravlje, nas i naše djece, tako nam valja temeljito očistiti, iz sebe, iz srca, iz duše, iz najskrivenijih dijelova naše nutrine, sve vidove duhovnih zaraznih naslaga koje razaraju naše duhovno tkivo i nepovratno uništavaju našu budućnost. Onu koja nas čeka Tamo, iza vrata smrti.

A mi to možemo. Pokazali smo i dokazali, u proteklim danima, da naše duše nisu potpuno izgubljene, da u njima ima još ljudskosti, zapretene pod slojevima dunjalučkih preokupacija, ima onog insanijjeta koji vapi da sve dobro koje sa sobom nosi po zemlji prostre. I zlo protjera iz svog okruženja. Kada insan zakuca na nečija vrata i, ne pitajući ga čak ni za ime, u njegove, mukom i boli izranjavane ruke, spusti kese s večerom, pa u njegovim očima pročita jedno veliko: Hvala!, ono zadovoljstvo koje zaigra u duši, jer je nekome pomogao, dokaz je da tu ima ljudskosti, humanosti, saosjećanja, solidarnosti.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Tek nas čekaju teški dani. Ovo što je iza nas, lakši je dio. Kad šleperi sa humanitarnom pomoći prestanu ulaziti preko granice, a svjetska humanost se okrene nekom drugom ugroženom kraju ovog dunjaluka, trebat će nam mnogo strpljivog i upornog građenja, i samih sebe i života oko sebe. Morat ćemo onima što ne mogu da se dogovore kojem entitetu sad treba da pripadne koliki procenat pristigle pomoći oči okrenuti običnom čovjeku. Onome čiji stomak svaki dan očekuje zalogaj hljeba i nema vremena čekati rezultat dogovaranja bez kraja. Mladi volonteri i stučna lica (geolozi, medicinari, veterinari i ostali), nesebični imami i njihovi čestiti omladinci, vrijedni džematlije, pokazali su i dokazali, da imamo potencijal koji može i hoće da gradi budućnost bolju od naše sadašnjosti. Uz Božiju pomoć. Uz Božiju pomoć. Uz Božiju pomoć.

A Bog Dragi je uz one uporne i srpljive, one ustrajne i odlučne, (مَعَ الصَّابِرِينَ [٢:١٥٣]), uz one koji, osim što mogu, još i hoće i žele, imaju lijepe namjere i plemenite ciljeve, dobre nijjete.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Prođimo se pakosti i zlobe, one su nas dovele u ovakvo stanje. Ostavimo ono što nas dijeli, a tražimo ono što nas spaja. Dobili smo upozorenje. Ne može se ništa protiv Božije Sile. A On ako hoće može sve nas, ove jadne bosanske narode, ukloniti, a ovdje dovesti one koji će znati biti Mu zahvalni, koji će cijeniti Njegove blagodati koje uživaju, koji će htjeti iskazati Mu svoju ropsku pokornost i, iz ljubavi prema Njemu, voljeti drugog čovjeka, s njim zajedno graditi svoju sutrašnjicu. Onu u kojoj mrav više neće strepiti i strahovati hoće li ga zgaziti noga Sulejmanova ili kopito njegovog konja.

Prođimo se sebičnosti i škrtosti. Karun je toliko blaga imao da su mu samo ključeve od magaza punih zlata desetine magaraca nosili.I nikome ništa davao nije. Ni sadaku ni zekat. Na kraju ga je zemlja, emerom Božijim, progutala, zajedno sa svim što je imao, kao da ga nikad nije ni bilo.

 وَإِن تَتَوَلَّوْا يَسْتَبْدِلْ قَوْمًا غَيْرَكُمْ ثُمَّ لَا يَكُونُوا أَمْثَالَكُم [٤٧:٣٨]

A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti. (Muhammed, 38)

Opašimo se saburom. Njega će nam trebati ponajviše. I sedždi. Onih na kojima ćemo skrušeno moliti:
Ja Rabbi, Gospodaru naš milostivi, smiluj se ovom malom narodu,
na ovoj sitnoj grudi zemlje što se Bosnom zove,
pa nam, iz milosti Svoje,
Put Dobra pokaži, vrata razumijevanja otvori, riznice sloge otključaj.
Snage nam, o Izvoru svake snage, daruj,
da kušnjama odolimo, da nevolje izdržimo,
da se vrlinama ukrasimo i ljudskošću oplemenimo.
Puteve sreće nam otvori,
Ja Fettahu, ja Allah.
Amin
Ja Mudžibe sailin…

Hatib: dr. Sead-ef. Seljubac, pomoćnik muftije tuzlanskog
Hutba je održana u Džamiji Behram-begove medrese 30. maja 2014./1. šabana 1435. godine