Sarajevo, 16. juni 2014. (MINA) – Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović imao je jučer obraćanje na početku rada Međunarodnog naučnog skupa u Katoličkom centra „S. Josip“ u Sarajevu.

Generalna tema ovog skupa koji se održava u organizaciji međunarodne Fondacije OASIS je „Iskušenje nasilja – religije između rata i pomirenja“.

MINA u cjelosti prenosi govor Reisu-l-uleme na ovom skupu :

-Dame i gospodo,

Čast mi je da vas imam priliku pozdraviti. Zahvaljujem na pozivu da sudjelujem na ovom cijenjenom skupu. Sarajevo je ovih dana ponovo u središtu pažnje mnogih prijatelja ovoga grada iz cijeloga svijeta. Mi se tome radujemo. Budućnost Sarajeva nalazi se u srcima onih koji dolaze u ovoj grad, očekujući njegovo gostoprimstvo i njegovu otvorenost. Na nama, građanima Sarajeva, je da opravdamo to povjerenje.

Dame i gospodo,

Vrijeme koje živimo, vrijeme je velikih iskušenja i izazova; vrijeme koje nalaže odgovornost, mudrost i odmjerenost.  Mi danas živimo i djelujemo u svijetu u kojem i u tehničko-tehnološkoj, i u medijskoj, i u ekonomskoj, i u političkoj, i u kulturnoj, i u ekološkoj, a time i u moralno-etičkoj ravni svi, u metafori nježnog treptaja leptirovog krila, ovisimo jedni o drugima. Koncept suživota koji je kreiran bosanskom kulturom inkluzivnosti bio je stoljećima prirodna mjera i način života na prostoru Bosne I Hercegovine.

 Jevreji Sefardi u Sarajevo su, gdje su našli utočište i dobročinstvo napuštajući Španiju krajem 15. stoljeća, donijeli svoju Haggadu, knjigu ukrašenu prefinjenim minijaturama, remek-djelo srednjovjekovne jevrejske umjetnosti i jednu od najstarijih sefardskih Haggada u svijetu.  Donijeli su je u grad u kojem su tada djelovali brojni, vrsni kaligrafi i knjigovesci – u grad knjige i suživota, u grad koji je njegovao kulturu pisane riječi.

I zato je Sarajevo znalo čuvati ovu knjigu, u najkritičnijim trenucima njene historije: i u vrijeme nacističkih progona i u paležu biblioteka i muzeja u posljednjem ratu devedesetih godina 20. stoljeća, kao najvrijedniji eksponat zbirke Zemaljskog muzeja.

Sarajevo je ove godine grad u kojem se, raznim sadržajima, obilježava sjećanje na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata. Uprisutnjavanje zajedničkih iskustava temelj je, kako nas podsjeća Jan Assmann, u oblikovanju kulture sjećanja i političkog identiteta. Sjećamo se “sarajevskog hica” i posljedica koje je on izazvao u složenim ekonomskim i geo-političkim odnosima tadašnje Evrope, kao rata sa do tada najvećim brojem ljudskih žrtava i najrazornijim posljedicama, kako bismo iznova, stoljeće kasnije, a nakon iskustva još jednog, još strahotnijeg velikog svjetskog rata koji je nedugo potom uslijedio i tragičnih ratova koji su uslijedili na našim prostorima disolucijom Jugoslavije, kao, sljedbenici Knjige, djelovali u oblikovanju svijeta bez ratova, smrti i razaranja.

Dvadeseto stoljeće na ovim prostorima započelo je i završilo ratovima. Motiv rata jedna je od prvih slika koja se veže uz spomen Sarajeva, grada koji je engleska novinarka i putopisac Rebecca West svojevremeno usporedila sa oblikom ”otvorenog cvijeta”. Sarajevo ima oblik prirodnog amfiteatra: smještenog između visokih planina, unjedrenog u padine zelenih brežuljaka, otvorenog da upije susrete različitih jezika, kultura, tradicija, vjera.

Mnogo je gradova u svijetu koji otkrivaju tragove smjena kultura i civilizacija, od antičkih, ranokršćanskih i islamskih slojeva na prostoru Bliskog Istoka do tragova raskošne kulture islama na španjolskom tlu, ali zasigurno nema niti jedne evropske prijestolnice u kojoj, kao što je to u Sarajevu, prošlost i tradicija suživota pulsiraju kao živa žila-kucavica urbanog tkiva, kao ritam gradskih ulica, kao pomiješani zvuci sa bogomolja i kao svjetonazor njegovih stanovnika.

Sarajevo je jedinstveno mjestu u svijetu u kojem se, u kratkoj šetnji gradskom jezgrom, istovremeno prolazi kroz slojeve šest stotina godina prošlosti grada, ali i kroz “svetu povijest” naše civilizacije, u susretu katoličke, pravoslavne, jevrejske i islamske bogomolje,

Ali, u toj šetnji, prolazi se i hoda između krhkih i bolnih “sarajevskih ruža”, crvenih tragova ispaljenih granata koje su ranjavale ulice ovog grada i ubijale njegove stanovnike.

Naš religijski poziv i naša religijska odgovornost, duboko sam uvjeren, sastoji se u tome da umjesto položenih cvjetova, na temeljima opomene kojom ovi položeni cvjetovi zrače, Sarajevo učinimo iznova prijestolnicom svijeta, duhovnom vertikalom našeg vremena, gradom koji snagom sjećanja, mudrošću oprosta i nadom u pomirenje otvara stranicu novog stoljeća za generacije koje dolaze i to ne samo zbog Sarajeva, nego za budućnosnu viziju svijeta u kojem živimo. Mi, njegovi građani, moramo krenuti naprijed i osloboditi novi stvaralački duh Sarajeva. Valja nam znati da nikakva restauracija starih epoha nikada nije bila moguća. Nepotrebno je idealizirati prošlost, kako to obično čine romantici. Mi odlično znamo sve pozitivne i negativne, pa i tamne strane starih vremena. Za budućnost  koja jeste krhka, ali koja nema alternative potrebno je okupiti nove poletne snage koje će stihiju pretvoriti u novu stvaralačku energiju, kojom će biti ojačan duh ovoga grada. To možemo učiniti samo zajedno, i muslimani i kršćani i jevreji i drugi. Pitanje je samo da li to hoćemo!

(rijaset.ba)