Piše: dr. Sead Seljubac

Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah.

Allah, dž.š., nam na više mjesta u Kur'ani-kerimu naređuje da prema Njemu budemo iskreni:

A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, i da namaz obavljaju, i zekat daju; a to je – ispravna vjera.” (El-Bejjine, 5)

U suri Ez-Zumer kaže:

Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu!… (Ez-Zumer, 3)

U trenucima samoće, bilo da je to nakon obavljenog namaza u mirnom kutku svoje sobe, ili dok vozeći se u autu slušamo neku lijepu ilahiju, ili u nekoj drugoj prilici, razmišljamo o sebi i drugima, o sebi među drugima, o odnosima među nama, često nam se tada nametne pitanje – koliko među nama ima iskrenosti?

Ibn Mes'ud, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Iskrenost vodi dobroti a dobrota vodi u džennet. Zaista čovjek iskreno govori i radi sve dok kod Allaha konačno bude upisan “siddikom” (potpuno iskrenim vjernikom). A laž zaista vodi u pokvarenost, a pokvarenost i griješenje vode u džehennem. Čovjek koji stalno laže kod Allaha bude upisan teškim lažljivcem.”

Kada se, s različitih strana, približavamo našoj džamiji da u džematu namaz klanjamo, džumu, na primjer, svaki naš korak može biti korak bliže Bogu Dragome a dalje od naše vezanosti za ovosvjetsku problematiku, izazove i kušnje, dalje od naših prizemnih preokupacija i kratkotrajnih želja. Prekoračivši džamijski prag još smo bliže Božijem zadovoljstvu a dalje od Njegove srdžbe. Naravno, ako smo tako zanijetili, ako smo u svom nijetu iskreni, ako smo u svojoj iskrenosti dosljedni. Eto, tu se radi o našoj iskrenosti prema Rabbu Dragome.

Na ovom nivou ćemo se malo zadržati.

Uđeš u džamiju, sjedeš na mjesto gdje namjeravaš klanjati, uzmeš tespih ili se poslužiš jagodicama prstiju, i, svjestan da si u Božijoj kući, da si na mjestu i u ambijentu gdje imaš priliku iskreno izgovoriti riječi kajanja i zatražiti oprost za grijehe i greške koje činiš, počneš učiti istigfare. Estagfirullah, estagfirullah… (Ja Rabbi, iskreno Te molim, grijehe mi moje oprosti…) Džamijski prostor je posebno pogodan za to. I još ako se radi o satima i minutama u danu petku, možda uspiješ svoje istigfare izgovoriti onda kada se posebno primaju naše dove, i eto ti sreće, eto ti oprosta od Milostivog. Ima li većeg dobitka u tom danu? A radi se o nekoliko trenutaka iskrenog obraćanja Milostivom.

Dok ti to radiš, dvojica tvojih safovskih komšija, nakon kratkog klanjanja tehijjet-i mesdžida, pozdravnog namaza u čast džamiji i njenom mubarek prostoru, čekajući ezan, otvaraju i tabire dunjalučke teme i, nastavljajući raditi ono što su radili dok su dolazili u džamiju, dok su stajali pred njom prije ulaska, propuštaju priliku za dobijanje Rabbovog oprosta. To je velika šteta. To je veliki gubitak. U mubarek petku.

Od jednog od dobrih ljudi se prenosi da je svojoj duši govorio: ”Budi iskrena, spasit ćeš se!“ Svaka duša i srce, manje ili više, skoni su ovosvjetskim uživanjima i nasladama. Čovjek je po svojoj prirodi sklon uživanjima i povodljiv za svojim prohtjevima. Rijetko je koji njegov postupak, pa čak i obred, u potpunosti lišen želje da postigne neki od dunjalučkih ciljeva. Zato je s pravom neko rekao: ”Blago onome ko napravi i jedan korak, a da sa njim nije želio ništa drugo do Allahovo zadovoljstvo.”

I još ćemo malo o toj našoj iskrenosti prema Rabbu Dragome.

U džamijskom prostoru, mjestu gdje svojom sedždom pokazujemo, ili bi trebalo da je tako, svoju iskrenu poniznost Gospodaru svih svjetova, Moćnom i Silnom, Onome koji mnogo prašta ali i žestoko kažnjava, ponašanje nipošto ne bi trebalo da bude isto kao izvan džamije. U čemu je onda razlika? Nije do džamije, nego do nas. Da li joj mi pokazujemo dovoljno svog poštovanja kao Božijoj kući, i da li njenu svetost istinski osjećamo i, što je također bitno, da li to dovoljno pokazujemo? Eto, i to je dio naše iskrenosti prema Dragome Rabbu. A On kaže:

…bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni. (Muhammed, 21)

Počeli smo od iskrenog nijeta i došli do iskrenosti u postupcima. Preostaje nam još iskrenost u riječima. I nju ćemo prije svega vezati za Milostivog Rabba. Kad izgovorimo estagfirullah imajući nijet da tim riječima uputimo Milostivom dovu sadržaja: Ja Rabbi, iskreno Te molim, grijehe mi moje oprosti., da li, dok izgovaramo riječi istovremeni mislimo i o njihovom sadržaju i želji koju njima iskazujemo? Pratimo li formu izgovora riječi svojom sviješću o njihovoj svrsi i namjeni? Da li svoju komunikaciju sa Uzvišenim Rabbom činimo svjesno ili isključivo formalno. Onako kako to budemo činili takav ćemo imati rezultat. Sjetimo se pravila: Od namaza imamo onoliko koliko smo u njemu bili. To pravilo možemo primijeniti i na druge situacije. Na primjer: Naše riječi će imati rezultata onoliko koliko je u njima bilo naše iskrenosti. Prema Bogu Dragom i ljudima. Prema insanima i hajvanima. Čak i prema biljkama i neživim stvarima.

Najniža razina iskrenosti je da nam bude jednako ono što činimo tajno i ono što činimo javno. Iskren (sadik) je onaj koji istinu govori, a vrlo odani (siddik) je onaj ko je iskren u svim svojim riječima, djelima i svim stanjima. (Er-Risaletul Kušejrija, str 97)

Poslušajmo šta je o stepenima iskrenosti rekao naš autoritet islama El-Gazali: “Znaj da se riječ »sidk« (iskrenost) upotrebljava u šest značenja: iskrenost u govoru, iskrenost u namjeri i želji, iskrenost u čvrstoj odluci, iskrenost u ispunjenju odluke, iskrenost u djelovanju, iskrenost u ostvarenju svih sfera vjere; pa ko se okiti iskrenošću u svemu tome on je siddik (iskreni) i pouzdani.”

Zato, budimo iskreni!

Budimo iskreni u dovi kako bi nam bila kabul, od Milostivog primljena i udovoljena.

Budimo iskreni kada razgovaramo s bratom muminom kako bi se među nama razvijalo povjerenje. Povjerenje je jedan od najvećih rezultata iskrenosti. I idimo još dalje. Tražimo iskrene i družimo se s njima. To nam naređuje naš Rabb a Njegove riječi su izvršne. O njima se ne raspravlja. On kaže:

O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni. (Et-Tevbe, 119)

Alahu naš Milostivi, smiluj nam se pa nam pomozi da budemo dostojni društva vjerovjesnīkā, i iskrenih, i šehīdā, i dobrih ljudi, kojima si Ti milost Svoju darovao.

A kako će oni divni drugovi biti! (En-Nisa’, 69)

Amin