Idriz-ef. Memić je profesor u Behram-begovoj medresi u Tuzli, poznat po svom predanom radu u obrazovanju i Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Odrastao je uz duh zajedništva, skromnosti i snažne povezanosti s vjerom. Njegovo životno iskustvo, koje obuhvata djetinjstvo ispunjeno ramazanskim radostima, izazove posta u teškim vremenima te duboku refleksiju o značenju ibadeta, oblikovalo ga je u učitelja i mislioca čije riječi inspirišu. Kroz vlastita sjećanja i promišljanja, profesor Memić donosi jedinstvenu perspektivu o ramazanu kao vremenu duhovnog uzdizanja, iskušenja, ali i neizmjerne radosti.

Razgovor s prof. Idriz-ef. Memićem donosi duboke refleksije o ramazanu, njegovom značaju i doživljaju kroz različite faze života. Ramazan, kako on kaže, nosi prije svega radost, ne samo za postače već i za one koji ne poste.

– Prva asocijacija na ramazan je radost. Mislim da su se ramazanu radovali svi ljudi, i oni koji poste i koji ne poste. Mi, djeca, smo se radovali da gledamo kad će se upaliti kandilji, da prikupljamo u toku dana nešto za iftara, neku bombonu, oraha… – govori profesor Memić.

Sjećanja iz djetinjstva evociraju sliku zajedničkog veselja, jednostavnih, ali dragocjenih radosti.

– Nisam rano počeo postiti kao što to danas neka djeca počinju, kao što su moja počela. Naime, bio sam jedno vrijeme jako bolešljiv i mršav, pa je majci bilo žao da ja postim. Bio sam slab, nemoćan, a prvo sam muško preživjelo dijete, jer je prije mene nekoliko braće preselilo – govori Memić.

Radost ramazana, prema njegovim riječima, nije samo ljudska već i kosmička. Jedna vrsta osjećaja, radosti koju kao dijete nije razumijevao, a koja je itekako prisutna, radost koja isijava iz dahova postača. Jer kaže se u hadisu Allahovog Poslanika, alejhi selam, da je zadah ili dah iz usta postača poseban dah.

– Zamislite kada se pomiješaju dahovi hiljada postača, kada oni odu u atmosferu, tada se raduje i kosmos. Svako Allahovo stvorenje se raduje – naglašava on.

Post nekad i sad

Idriz-ef. Memić ističe razlike u doživljavanju posta nekad i danas. Postilo se nekad ranije, kaže, više nego sada. Stariji su post doživljavali kao nešto sveto, dar od Boga. Ne daj Bože da se ne posti. Ramazan je tada dolazio i u teškim vremenima, usred napornih ljetnih radova.

– Ja sam zapamtio dva kruga ljetnog ramazana. Radile su se mobe (međusobno pomaganje na selu), žela se pšenica, bili su kopači, pa kosioci, vršidba pšenice. To su teški, naporni dani, kada imate pšenicu da žanjete, tu je mnogo prašine. Glad nije bila najveća briga. Ljudi se nisu bojali gladi, makar i ne sehurio, nego te prašine. Bilo je slučajeva da ljudi padaju u nesvijest, bilo je vrtoglavica. Oni su nastojali te sezone pomalo pomjerati, da nešto urade prije ramazana, ili da ostave poslije ramazana. Ako je baš padalo u pola ramazana, onda je bilo neophodno da se uradi. Ali oni su ramazan doživljavali kao nešto što im je Bog podario, i imali su brigu kako će taj ibadet, da tako kažem, predati Allahu. Hoće li ga uspjeti ispostiti – sjeća se profesor Memić.

Sehuri i iftari za sinijom

Sehuri i iftari su bili bogatiji ili skromniji i odražavali su društvenu situaciju, kao i danas.

– Znam da su moj rahmetli babo i mama prakticirali da obavezno grah bude za sehur, on je jaka i izdržljiva hrana. Majka je uvijek ustajala prije na sat vremena, pa to ona pripremi, ali se navečer planira šta će i kako će. Onda su budili stariju djecu, a mi koji nismo bili u toj dobi za posta, nas su izostavljali ali smo se znali probuditi na zveket kašika. Sjećam se da sam mnogo puta oplakao, jer kad se probudim oni bi već završavali sa sehurom, sklapajući sofru. Kad ih upitam što me nisu zvali, kažu da sam mlad, rano je. Znam da sam tada sam sebi nešto improvizirao, pekmeza ili kajmaka, možda ja tad neću ni postiti, ali sam imao potrebu da budem za tom sofrom, da sehurim. Bilo je siromašnih porodica, ali nije niko bio toliko siromašan da nije mogao sebi priuštiti da ima sehur i iftar – sjeća se profesor Memić.

Jelo se za sinijom. Sinija je za profesora Memića simbol džemata, okupljanja, halke, jedinstva.

Ramazan tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – iskušenja i pouke

Profesor Memić se sjeća da je samo jedan ramazan dočekao u toku agresije i tog ramazana je ranjen.

– Naime, bili smo u Kamenici u okruženju gdje do nas nije mogla doći nikakva humanitarna pomoć. Vrlo oskudno smo dočekali taj ramazan 1993. godine. Mislim da je to bio februar. Kupio sam jednu vrećicu kukuruznog brašna, imali smo nekoliko krompira, ta moja grupa koja je stanovala sa mnom u jednoj kući. Kada isječeš jedan krompir za čorbu, to je bio luksuz. I hljeb od brašna je bio luksuz, većinom je to bila bundeva, a glazuru napravimo od brašna. Tek toliko da nas asocira, da osjećamo kao da je to hljeb. Naravno, nismo imali struje, otvorili bi vrata od šporeta i tako bi vidjeli iftariti – sjeća se profesor Memić.

Iftari i sehuri su bili isti, uz jedan izuzetak, prisjeća se profesor Memić.

– Bili smo u Kamenici, čuvali smo kote da nas ne bi poubijali. Moj pozadinac, vrlo hrabar čovjek, kaže on meni, šta misliš da odem u Cersku da donesem malo hrane, jedan ili dva tovara brašna, da vojska dobije makar jedan obrok. Mi smo već iftarili, on je došao kasno. Iftarili smo kao i ostalih noći. Međutim, on s vrata govori, jeste li me prevarili. Ali kaže, i ja ću vas prevariti. Počeo je da raspakuje neke zavežljaje, i ukaza se pogača od bijelog brašna. Bijelo brašno je za nas bila misaona imenica. Tada sam mislio dvije stvari, da više nigdje nema bijelog brašna i da nema nijedno mjesto gdje granata ne može dobaciti. Odlomio je, prvo je meni dao jedan komadić. Dade nama svima – prisjeća se profesor Memić.

Ramazan kao najdragocjenije iskustvo

Od djetinjstva do zrelosti, ramazan je bio ključni dio njegovog duhovnog razvoja. Kamenica je, govori, glavno ishodište imama u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, preko 180 ih je završilo medresu, sa novim generacijama preko 200. Prisjeća se kako ga je otac motivirao na put islama, osiguravši mu obrazovanje uprkos brojnim preprekama. Za prof. Idriz-ef. Memić je ramazan, iz ove perspektive, godina i promišljanja, jedna velika halka koja obuhvata sve narode.

– Jer sve su objave bile u ramazanu. Ramazan objedinjuje sve, i prošle i sadašnje narode. Ramazan je za mene samokontrola, samoodgovornost, samodisciplina. Ramazan je posebna veza Gospodara i Njegovog roba, zato što je Gospodar rekao da je post Njegov i On za post posebno nagrađuje. Ramazan ima četiri dimenzije. Prva je duhovnog karaktera, ona koja približava postača njegovom Gospodaru. Druga dimenzija je zdravstvena, jer je to operacija bez noža. Ramazan ima i socijalnu dimenziju, izjednačavanje ljudi, siromasi dobiju svoju nafaku, a oni koji imaju oni uzmu pouku kako je biti gladan. I ima svoju džematsku dimenziju, okupljanje ljudi – poručuje profesor Memić.

Zaključuje snažnom porukom: Nas ramazan čisti od svega što nije dobro!

Pripremio mr. Alem Dedić

(Edukativni magazin “Moj ramazan”, broj 7, mart 2025.)