Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Hvalu i zahvalu izričemo Uzvišenom Allahu, Onome Koji je Svoga roba, u jednom dijelu noći, preveo iz Hrama Časnoga u Hram Daleki, a salavat i selam šaljemo Fahr-i ‘alemu, Ponosu i Diki svih svjetova Muhammed-pejgamberu, onome što je na mi'radžu dalje od Sidre-i Munteha-a otišao i u Hadret, blisko Prisustvo svoga Rabba stigao…

Danas je 28. april 2017. godine ili 2. ša'ban 1438. hidžretske godine. S Božijom pomoći smo ušli u drugi od ova tri mubarek mjeseca u nizu. Allahu naš, pospi po nama bereket Svoj i u ovom mubarek mjesecu, mjesecu ša'banu, i daj nam da u Tvom zadovoljstvu dočekamo mubarek ramazan.

Dočekujući i ispraćajući drugu redžebsku mubarek noć Lejle-i mi'radž, imali smo priliku slušati i čitati različite vrste podsjećanja na taj tako važni događaj u životu Muhammed-pejgambera, s.a.v.s., ali i cijelog njegovog Ummeta. Danas ćemo pokušati ta podsjećanja rezimirati tako što ćemo izdvojiti neke pojmove vezane za Isra-i mi'radž i iz njih izvući poruke za naše danas i naše sutra. Pri tome ćemo slijediti izraze koji se navode u, ovih dana tako često citiranom, prvom ajetu sure Isra’.

Preporučivali smo da se ovih dana češće uči tesbih koristeći neke od poznatih rečenica koje počinju sa subhane, onako kako počinje prvi ajet sure Isra’. To mogu biti riječi: Subhanellahi ve bi hamdihi, subhanellahi-l-‘azim (Neka je slavljen i hvaljen Allah, neka je slavljen Allah Uzvišeni…) ili jednostano samo: Subhanellah, subhanellah…

Kada to izgovaramo mi, ustvari, potvrđujemo istinu da je Uzvišeni Allah čist od svake manjkavosti i ograničenosti, neusporediv s bilo kojim od Svojih stvorenja, čist od svih ljudskih pokušaja da Ga se shvati uz pomoć ljudskih ograničenih mjerila.

Kada neko postavi pitanje kako je moguće da je Muhammed, a.s., prevalio put od Mekke do Jerusalema samo za jednu noć, a još u toj istoj noći putovao i u nebeske visine, onda je takvo pitanje samo po sebi odraz ljudskog pokušaja da uz Boga veže logiku prostora i vremena. On sve može. Isra-i mi'radž je mudžiza, nadnaravno djelo, Božije davanje, Njegov čin, a On sve može. Osim toga, netačna je i tako postavljena tvrdnja da je Muhammed, a.s., prevalio cijeli taj put svojom moći. On to sam po sebi nije mogao. Allah ga je preveo cijelim tim putem na pet jahalica: Buraku, miradžskim stepenicama, krilima meleka, Džibrilovim krilima i Refrefu.

Allahovo Biće nije poput ljudskog, Njegova svojstva nisu poput ljudskih i Njegova djela nisu poput ljudskih. Uz Njegovo djelo ne ide pitanje – kako je mogao. On sve može. Subhanellah… On je iznad svake nesavršenosti i nepotpunosti… Ovo je prva pouka: nikada za Allaha ne postavljajmo pitanje kako. On sve Svojom svemoći može. On može bilo koga od nas privući u Svoju Blizinu ako se iskreno nastojimo uspinjati miradžskim stepenicama naših namaza.

Noć (lejl) je tako pogodno vrijeme za to. Posebno kasni noćni sati kada, kako kaže naš dragi Pejgamber, ljudi spavaju (ve-n-nasu nijam). Tada se lakše ulazi u dubinu namaza i jače osjeća prisustvo Rabba Sveprisutnoga. Noć je i simbol zakrivenosti, skrivenosti, intime i bliskosti. U njoj je naš Dragi Pejgamber, skriven od pogleda stvorenja, iza perde vidljivog a ipak povezan s njim, vođen Moći svoga Gospodara, doživio najveličanstvenije trenutke svoga poslaničkog života. Ovo je druga pouka: klanjamo noćni namaz. Kada god smo u njemu prepustimo svoju dušu da je vodi njen Gospodar ka Svojoj Blizini i pokazat će nam On kroz to neka Svoja jasna znamenja kao potvrdu ispravnosti Puta kojim hodimo. Ka Njegovu zadovoljstvu.

Biti Njemu iskreno predan, ponizan i pokoran, biti mu odani rob (‘abd) je način da nas On primi u Svoju Blizinu. Ne voli Rabb roba asiju, onog koji se joguni i buni, onog koji se opire i otima, onog koji se oholi i uznosi. Poniznost je jedini ispravni odnos roba prema Gospodaru. To znači sve postaviti na svoje mjesto. Rob je rob i pokornost je njegova vrijednost a ne, kako neke buntovne duše hoće kazati i prikazati, poništavanje vlastitog dostojanstva. Da, to je tačno samo ukoliko čovjek robuje čovjeku ili stvarima, stvorenom kakav je i sam. Ali ropski odnos prema Gospodaru svega stvorenoga je jedini odnos dostojan i čovjeka i Njegovog Gospodara. Drugačiji odnos je ponižavanje sebe a potcjenjivanje Gospodara. To nipošto neće umanjiti ništa od Rabbove Veličine a čovjeka upropaštava. I što je još pogubnije, često čovjek pri tome odvede u propast još ponekog. Ovo je treća pouka: samo ponizni svome Rabbu možemo stići do praga Njegove milosti i dobiti darove iz Njegove Riznice, Njegove nepregledne Hazne.

Pejgamber je Isra-i mi'radž dobio kad mu je bilo najteže. U svim, a posebno teškim životnim momentima, svoj smiraj potražimo u namazu i saburu. Namaz i sabur su dva krila koja nas mogu uznijeti u više duhovne visine iznad ovovremenog širka, savremene idolatrije, ovisnosti o matrijalnom, i pomoći nam da doživimo slast vlastite vjere i zadovoljstvo Uputom i Vođstvom Onoga Koji nas poznaje bolje od nas samih, Onoga Koji nam je bliži od nas samih, od naše žile kucavice, od naše jake za vratom. Ovo je četvrta pouka: nipošto se ne udaljavajmo od najdragocjenijeg miradžskog dara, od namaza. On je spas. Ono što njime možemo postići ničim drugim postići ne možemo. Svaki oblik našeg ibadeta ima svoju svrhu. Namaz ima svoju. On je naš miradž.

Mesdžid-i Haram. Kaba. Naša Kibla. Naš pravac. Naš orjentir. I mesdžid i harem oko njega je naš orjentir. Da u mesdžidu svoje uznosito čelo ponizno, pred Gospodarom, spustimo na zemnu prašku od koje je stvoreno, spustimo na sedždu. Zajedno s drugima. U džematu. Pri tome su i mesdžid i džemat okrenuti prema Kabi i njenom Haremu. To je peta pouka: dok god u nama duše ima čuvajmo svoju sedždu i ne gubimo svoj orjentir. A i kad duša iz nas izađe opet će nas prema Kibli okrenuti. I kabur naš. Kaba je naš orjentir i u životu i u smrti. On nas štiti od dezorjentiranosti ovovremenog čovjeka. Namaz je miradžski dar. Namaz u džematu ojačava zajedništvo kroz mesdžid. Kaba je zajednički orjentir i nama i mesdžidu. I mezarju. I ono je prema Kibli okrenuto. I u njemu smo džematile a svak u svom kaburu, kao što smo u saffu zajedno a svak u svom namazu.

Mesdžid-i Aksa. Hram Najudaljeniji. Više nije tako udaljen kako je onda bio, ali je ostao mubarek i blagoslovljen svojom vezom sa brojnim pejgamberima prije Muhammeda, s.a.v.s., a posebno svojom vezom s njim. I Isra-i mi'rdžom. Poštujmo ga i svoje poštovanje prema njemu iskazujmo dajući svoj vlastiti doprinos njegovoj zaštiti na najadekvatniji način i u svakoj prilici koja nam se ukaže. Šesta pouka bi mogla biti: udaljenost mesdžida jednog od drugoga nam ne bi smjela biti razlogom da ne posjećujemo džamije. Ko zna – možda nam se, krećući se od jedne do druge džamije, otvore neočekivana duhovna iskustva, kao darovi Rabbovi. On sve čuje i sve vidi. Čuje i naš neizrečeni nijjet a vidi i našu najskriveniju tajnu.

I na kraju uzmimo sedmu pouku: svakom od nas treba njegov ebu bekr. Treba nam neko ko će u nas imati bezrezervno povjerenje, ko će nas braniti, i rukom i jezikom, i perom i srcem, od zla naših dušmana. Naravno, povjerenje treba steći. Obostrano. Nedostatak povjerenja je jedan od najvećih naših izazova. Već dugo vremena. Pejgamber je bio el-Emin, povjerljivi i pouzdani, a Ebu Bekr je bio es-Siddik, onaj koji mu je vjerovao i svaku njegovu riječ bezrezervno potvrđivao, čvrsto vjerujući da je istinita. Takvi odnosi nam trebaju među nama. Puzdanost i povjerljivost, a onda vjerovanje i povjerenje, kako bismo na najbolji način uzeli pouke iz Isra-i mi'radža i Pejgamberovog cjelokupnog životnog Puta.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Današnji osvrt na miradžske pouke završimo sa tri citata. Prvi su riječi Uzvišenog:

سُبْحَانَ ٱلَّذِى أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ ٱلْمَسْجِدِ ٱلْحَرَامِ إِلَىٰ ٱلْمَسْجِدِ ٱلأَقْصَا ٱلَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَآ إِنَّهُ هُوَ ٱلسَّمِيعُ ٱلبَصِيرُ

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnoga u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili, kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (El-Isra’, 1)

Drugi citat su riječi našeg akaidskog imama Maturidija koji kaže:

„Za sve što se o Isra-i mi'radžu u hadisima navodi mi kažemo onako kako je kazao i (Ebu Bekr) Es-Siddik, r.a.: „Ako je on to rekao ja svjedočim da je to tako!“

Treći citat pripada mufessiru Ša'raviju koji veli:

„Sve temeljne, praktične dužnosti u islamu, osim namaza, vjernicima su naređene Objavom. Namaz, kao spona između neba i Zemlje, i između čovjeka i Gospodara, stavljen je u obavezu putem direktne komunikacije između Uzvišenog Allaha i Poslanika Muhammeda, a.s., koja se desila na Miradžu. Namaz je simbol pokornosti i predanosti čovjeka svome veličanstvenom Stvoritelju. Uzvišeni Allah je naredio namaz s ciljem da približi čovjeka Allahu.“

Subhaneke-allahumme ve bi hamdike, ve tebarekesmuke, ve te`ala džedduke, ve la ilahe gajruke.

Neka si slavljen Allahu! Neka Ti je svaka hvala!

Slavljeno je ime Tvoje, nedostižna je veličina Tvoja.

Osim Tebe drugog boga nema.

Rabbena atina fi-d-dun'ja haseneten ve fi-l-ahireti haseneten ve kina azabe-n-nar!

Rabbenagfir li ve li validejje ve li-l-mu'mine jevme jekumu-l-hisab!

Gospodaru naš. Daj nam na Ovome Svijetu dobro a i na Budućem Svijetu dobro i sačuvaj nas od Vatre.

Gospodaru naš. Oprosti grijehe meni i roditeljima mojim, kao i svim pravim vjernicima (mu'minima) onoga Dana, kada budemo za djela svoja račun polagali.

Amin.

Es-selamu alejkum ve rahmetullah…

Hatib: dr. Sead-ef. Seljubac

Džamija Kralj Abdulah u Tuzli, 28.4.2017. godine.