Enes Karić 

Na mnogo načina svjesni smo velike islamske naukovne i duhovne tradicije unutar spektra mnogih disciplina islamske teologije ili, bolje reći, islamskih teologijā, jer one se, historijski, javljaju u mnogim, međuse dopunjujućim tokovima. Znamo da te nauke i njihove discipline prenose bogato nasljeđe islama koje, na mnogo načina, čuva i dalje tradira i izučava odnose ne samo muslimanskog čovječanstva spram one obuhvatne Božanske tradicije Kurʼāna, kao glavnog i neusporedivog Izvora vjere u islamu, već se to nasljeđe osvrće i na ona područja gdje čovječanstvo traži smisao pod svodovima nabožnog teološkog nasljeđa uopće, kako kod jevreja tako i kršćana, kako kod religija Indije tako i kod religija kineskih i japanskih svjetova.

Muslimani su se odavno svikli na nazive hadīs, tefsīr, fikh, akaid, kalām – ovdje nabrajam te klasične islamske ʻulūm-e ili nauke unutar jednog vjerovatnog vremenskog slijeda njihova postanka – svi ti nazivi pokrivaju naukovne oblasti i discipline koje su se, prvotno, začele kao žive interpretativne tradicije oko Božanske Riječi Kurʼāna, tog zasebnog izvora konstitutivne ili utemeljujuće tradicije islama. Na područjima tumačenjske ili interpretativne tradicije islama, domišljane su i stoljećima razvijane nauke  hadīs, tefsīr, fikh, akaid, kalām.. u početku su im hadiske zbirke bile svima začetno mjesto, da bi potom stasale u teološke organone ili intelektualna sredstva mnoštva navigacija u razumijevanjima i recepcijama Božije Riječi, sa svojim jezičkim, gramatičkim, moralno-ćudorednim, nabožno teološkim temama, disciplinama, pojmovnim instrumentarijima i njihovim mnogim razgranatostima.

Ako se pristane na jedno korisno pojednostavljenje, može se reći da Kurʼān, sadržajem i oblikom Božanski zbornik ājeta (āyāt) ili znakova, daje mnoštvo temelja islamskoj tradiciji. K tome, Kurʼān je već u prvom stoljeću svoga zemaljskog postojanja dobio mnoga interpretativna  predanja (riwāyāt). Ᾱyāt nije nešto oprečno ovom Riwāyāt, radi se o tome da – kazano metaforom – Ᾱyāt imaju ulogu zvijezda oko kojih se kreću mirijade planeta u ulozi Riwāyāt, prenoseći dalje zvjezdana svjetla koja sijaju iz Ᾱyāt.

Na ovom mjestu treba istaći važnu riječ, naime, radi se o dinamičnosti u naukovnom revnovanju nasljeđa islama.  Njoj – toj dinamičnosti –  otvorila su se rana pokoljenja islama, ali su je sa svoje strane i kreirala. Podsjećam: prva vremena islama, doba Poslanika Muhammeda, a.s. (610 – 632) i doba Prve četverice pravednih ḫalīfa (632 – 661), tih punih pedeset godina uglavnom je posvećeno autentičnom očuvanju Božanske Riječi Kurʼāna koja je:

prvo, bila i ostala glavni, ali i permanentni, događaj islama i muslimana koji im blagodatno daje duhovne, ćudoredne i intelektualne koordinate svijeta i života,

drugo, učinjena je ne samo sredstvom obreda već sadržajem samih obreda u namāzima i inače,

treće, Božanska Riječ Kurʼāna zapamćena je dinamično u svim svojim čitanjima,

četvrto, Božanska Riječ Kurʼāna istovremeno /simultano/ bila je i zapisana u efikasno domišljenim pismima ili arapskim grafijama koje čuvaju sve kirāete ili autentična čitanja Kurʼāna, te, napokon,

peto, Kurʼān kao kalāmullāh postao je Muṣḥafom ili Knjigom koja se širila sa širenjem islama.

Niti jedna utemeljiteljska vjerska knjiga u svome osnovnom dobu nema toliko veliki broj ljudskih svjedoka u prilog svoje autentičnosti koliko ih ima Kurʼān. Pošteni Philip K. Hitti, autor Historije Arapa, kaže da je Poslanik Muhammed “…born within the full light of history“ (…“rođen pod punim svjetlom povijesti“) I sām Kurʼān pojavio se i postao središnji dokument islama pod punim svjetlom povijesti.

Cjeli tekst, objavljen u 1/150. broju Časopisa za islamske teme i kulturu Hikmet, s podnaslovima:

  • Osvrt na interpretativne tradicije islama (uvod);
  • Suočenje sa prošlošću u teološkim disciplinama danas;
  • Teološke discipline danas i saradnja sa savremenom filozofijom, znanošću, umjetnošću;

nalazi se na linku: Studij teoloških disciplina danas