Piše: Muftija tuzlanski dr. Vahid Fazlović

Brojni naši ugledni učenjaci iz bliže i dalje prošlosti kontinuirano su se bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamskoteološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.

Iako je životni vijek Mustafe Busuladžića (1914-1945) veoma kratko trajao, po tematski razuđenom i višeslojnom opusu, ali i po samosvojnosti mišljenja, te savremenim metodološkim i jezičkim interpretacijama, ovaj bošnjački intelektualac zauzima istaknuto mjesto u duhovnoj i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine.

Uz temeljito islamsko obrazovanje, njegovo predano izučavanje zapadne filozofske i naučne misli omogućilo mu je da sveobuhvatnije problematizira i tematizira odnos islama i Zapada, u prošlosti i savremenosti, pokušavajući ga, u jednom krajnje turbulentnom vremenu, teorijski odmjereno, prilično argumentirano i pragmatično, predstaviti kao moguću sintezu kulturoloških i civilizacijskih vrijednosti.

Busuladžićevi tekstovi jasno ukazuju na neupitnu vrijednost islamske tradicije, ali ostavljaju prostor za otvaranje i kritičko integriranje novih tekovina koje najčešće dolaze iz Evrope.

Jedno od ključnih obilježja intelektualnog diskursa i sveukupne angažiranosti Mustafe Busuladžića bilo je pitanje opstanka muslimana u Evropi, a napose u Bosni i Hercegovni. Svoje poglede na goruća pitanja vremena, naročito kada se radi o očiglednoj egzistencijalnoj ugroženosti vlastitog naroda, zasnivao je na vjerskim premisama, neprestano upućujući poziv Bošnjacima na budnost i progres, obrazlažući da opstanak i svako koračanje naprijed mora biti prije svega generirano iznutra, iz vlastitih izvora duhovne i intelektualne snage. Mogli bismo kazati da je ovakav njegov pristup tadašnjoj tegobnoj stvarnosti koncipiran na nivou egzistencijalne teologije odnosno teologije samoodržanja.

Druga važna odlika misli Mustafe Busuladžića upućuje na diskurs o vjeri kao nužnoj potrebi u rješavanju krize savremenog čovjeka koji je zapao u sunovrat nadirućih ideologija.

U nekoliko zapaženih radova, s akaidskim, naglašeno apologetskim uklonom, ovaj autor iznosi veoma vrijedna promišljanja o religiji, interpretira islamsko učenje o monoteizmu, nastoji da uvjerljivo ponudi islamske odgovore na brojne izazove, posebno one koji su povezani s ateizmom i materijalizmom…

Definirajući religiju kao čovjekovo priznanje univerzalne sile koja je jedna i apsolutna, sveznajuća i neograničena, Busuladžić sve ove atribute pripisuje Bogu jer je On zapravo suština religije. Uzvišeni Bog može, što nauka i filozofija nikada neće moći, dati blagotvorne i sasvim prijemčive odgovore ljudskim dušama i srcima. I ne samo to, Bog nije apstrakcija, već neminovna potreba razuma. Jer o Njegovoj opstojnosti govori cijela vasiona kao otvorena knjiga, ali i sam čovjek i sve ono što ga pobliže okružuje. Toga je čovjek nužno svjestan, kaže Busuladžić, navodeći Senekine riječi po kojima “lažu koji govore da misle da nema Boga jer, ako li to i tvrde u danu, ipak, u noći i nasamo, sumnjaju”. U tom smislu je i Busuladžićevo tumačenje sure Ihlas, koja po svom sadržaju predstavlja univerzalnu istinu o Bogu koju će, kako kaže, priznati svaka nauka i svi misleći ljudi. A takvih je bilo mnogo, od velikih rimskih i grčkih mislilaca do našeg vremena, dodaje ovaj bosanski učenjak. Zatim postavlja pitanje o tome kako razumijevati život: Da li kao nešto što pokreće mrtva materija? Ljudsko znanje kao puko gibanje moždanih ćelija? Harmoniju u prirodi kao neku slučajnost? Odgovore na ova, kao i na druga suštinska pitanja, može dati samo uzvišeni Bog, poručuje Busuladžić, a ateizam ostaje “žig sramote otisnut na ljudski razum”.

Ovaj bosanski alim je uvjeren kako je najveća zasluga islama u tome što je čovječanstvu donio vjeru u jednog Boga koja je promicana kroz cijelu ljudsku povijest.

Kao takva, svojim temeljnim učenjima – o Božijoj jednoći (tevhid), eshatologiji, moralnim zakonima – ostala je nepromjenjiva, od Adema, alejhi selam, do Muhammeda, alejhi selam. Islamsko učenje je stavilo čovjeka u centar stvorenih svjetova kao nosioca najviših moralnih i umnih vrijednosti. Toga su Evropljani, podvlači Busuladžić, postali svjesni tek u osamnaestom stoljeću, podučavani od svojih prosvjetitelja koji su bili pod utjecajem muslimanskih mislilaca iz Španije.

Busuladžić smatra da se ulogom određenih ideologija kao savremenih oblika politeizma religija svjesno potiskuje u drugi plan zbog čega je čovječanstvo zapalo u potpunu dezorijentiranost. U odsustvu vjere, ljudske vrijednosti došle su u pitanje, ciljevi života proglašeni iluzijama, a količina je zamijenila kakvoću. Negiranje Boga postaje znak učenosti, a ekonomski profit vrhovni princip života. Zato Busuladžić u svojim tekstovima upozorava da će takav čovjek, bez duha i vjere u Boga, prouzrokovati katastrofu u svijetu, što se i obistinilo samo nekoliko godina nakon njegovih upozorenja sa strahotama i stradanjima tokom Drugog svjetskog rata. Svijet treba drugačijeg čovjeka koji zna za Boga i koji će se odgovorno spram svih ljudi koristiti prirodnim i drugim resursima, poručivao je Busuladžić. Pri tome, savremeni svijet mora shvatiti i prihvati da je izvorište svih kriza duhovna kriza, i da je za pronalaženje lijeka i kreiranje boljeg svijeta nezaobilazna religija.

U jednoj od svojih zanimljivih apologija, dosta slično nekolicini naših drugih učenjaka, kao što je Abdurahman Čokić naprimjer, Mustafa Busuladžić razvija racionalni diskurs o religiji, te raspravlja o brojnim teorijama koje se bave njezinim porijeklom: materijalističkoj, pozitivističkoj, evolucionističkoj i još nekim koje negiraju religiju povezujući njezin nastanak s čovjekovim neznanjem, a njegova krajnja svrha je ugnjetavanje ljudi. Pobornicima takvih teorija, učeni Busuladžić je odgovarao sljedećim pitanjima: Ako je korijen vjere u laži, neznanju i strahu, kako onda da je opstala, posebno u eri savremenog tehničko-tehnološkog razvoja?! I, kako objasniti činjenicu da su najveći umovi čovječanstva (Ciceron, Ibn Rušd, Ruso, Njutn, Kant, Tolstoj…) bili duboko religiozni ljudi?! A potom o savremenosti islama naš alim govori kroz prizmu nauke. On podsjeća da izvori islama čovjeka stalno upućuju na umnu aktivnost, ali cilj tog umovanja nije čovjek kao “mjera svih stvari”, odnosno njegova “čovječnost ili humanitet” kako su mislili naprimjer francuski pozitivisti (A. Compte), već spoznaja Boga na temelju Objavljene istine i Njegovog savršenog stvaranja.

Govoreći o islamu i socijalizmu, Busuladžić se kritički određuje prema ovoj ideologiji, te odvažno upušta u njezino redefiniranje i usklađivanje s islamskim moralnim i socijalnim načelima. Otuda će se založiti za koncept islamskog socijalizama koji nudi put ozdravljenja savremenog društva, posebno evropskog, ukoliko se prihvati kao model i ekonomskog i moralnog razvoja istovremeno.

Prethodno navedene, ali i mnoge druge interpretacije, Busuladžić britko i jasno izlaže u namjeri da obrazloži i dokaže trajno značenje i važnost religije. Premda nerijetko naglašava njezinu transcendentalnu dimneziju, on podrobno piše o islamu kao kulturi i sistemu življenja koji savremenom čovjeku omogućava da dođe do odgovora na najvažnija pitanja o životu i smrti koji ga podstiče na ljubav i dobročinstvo prema svim ljudima, suzbija njegovu mržnju i nasilje, otvara perspektivu u izvjesniju i bolju budućnost.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)