„Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (Isra: 36.)

Ne dozvolimo sebi da postanemo opšte sveznalice, a konkretni neradnici i neznalice.

Koliko ima onih koji krevet, u kome su noć proveli, ne pospreme, a red bi širom svijeta uspostavljali!? Koliko ima onih koji o babinom trošku žive, gospodu glume, ali o svjetskoj ekonomiji raspravljaju!? Kažu da je onomad jedan od sultana turskog carstva naložio slugama da s kraja puta kojim narod ide postave oveći kamen, a ispod njega ostave kesu dukata. Jedan sluga bi zadužen sakriti se, pratiti komentare i postupke prolaznikā, te o tome izvjestiti Sultana.

Redali su se prolaznici…

– Kakva je ovo carevina, tolike sluge i askeri, tolika svita i klika, a niko da ovoliki kamen ukloni sa puta, – prigovaraše nezadovoljni trgovci. Zaobiđoše kamen i produžiše prigovarajući.

Naiđe i druga grupa putnika:

– E što imamo traljava sultana, nema ga nadaleko. Da on išta valja, ne bi ovoliko kamenje po putu bilo i narodu smetalo, – kazaše drugi putnici. Produžiše i oni. I tako nekoliko njih, a komentari i osude na račun Sultana i Carevine sve gori od gorih.

Umalo za njima, priča tako zbori, naiđe starac, na leđima vreću brašna iz obližnjeg mlina noseći. Došavši do kamena, spusti vreću sa leđa, malo odahnu i gledajući u kamen veli: “Mora da se ovaj kamen odskora sa litice otisn'o. Nafaka moja da hairli  djelo učinim. Čučnu, podboči staro rame o rub kamena i uz poveći napor, malo ga pomaknu. Još tako dva-tri puta i kamen strovali u jarak. Tamam pođe brašno na leđa natovariti, kad ono platnena kesa na mjestu odakle je kamen sklonio. Odriješi kesu, a u kesi dukati i papir sa porukom: “Ovi dukati su za onoga ko ovaj kamen sa puta ukloni.”

Ispravi se, pogleda oko sebe, te nikog ne vidjevši, šućur Bogu prozbori i sa vrećom na leđima i dukatima u džepovima put svoj nastavi.

Stari dedo, kao i naše stare dede i nane, živjeli su u skladu sa hadisom Muhammeda a.s. u kome se kaže: „Najbolji čovjek je onaj, koji je najkorisniji ljudima.“