U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Gornja Kalesija je 1. juna klanjana kolektivna dženaza Vehidu Mandži (1967), Hadžiri Johić (1927) i Fati Ibrahimović (1926).

U prisustvu velikog broja vjernika, dženaza-namaz je predvodio muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.

Enida Mehinović, kojoj je ubijen 21 član porodice, u ime porodica žrtava obratila se ovom prilikom i pozvala institucije, entitetske vlasti, pravosuđe i sve pojedince da učine sve da se pronađu i kazne zločinci, te da se pronađu masovne grobnice.

– Obavještavamo nadležna tužilaštva da ovo javno pročitano pismo trebaju smatrati ponovnom krivičnom prijavom, a izbjegavanje da pokrenu istragu smatrat ćemo podržavanjem zločina. Pitamo tužioce, želite li biti saučesnici u zločinu? – kazala je ona u Gornjoj Kalesiji.

Naglasila je kako po dešavanjima vidimo da je ideologija zla još živa.

– Ona prijeti našoj budoćnosti, prijeti našoj zemlji, prijeti našoj djeci. Preživjeli smo i vratili se. Naš san je mir, naša borba je sloboda, naš cilj je budućnost – poručila je, između ostalog, Mehinović.

Njen govor prenosimo u cijelosti:

„Ne znam kako započeti ovaj govor, nisam sigurna ni da znam šta reći i da li uopšte šta reći. Stojim danas ovdje i trebala bih predstavljati svaku porodicu, svakog člana te porodice, a ne znam kako da dočaram sve što se dešava. Kako da vam prikažem bol i tugu koju prolazimo i poslije ovoliko godina.

Ne volim brojeve, ježim se od same pomisli na brojeve, pogotovo kada ti brojevi uključuju ljudsku žrtvu. Bio bi veliki podvig izračunati koliki je broj, a mislim da nikada nećemo ni saznati, ubijane su kompletne porodice pa se pitam ko će govoriti u njihovo ime ako ne mi koji smo ostali, a ostali smo s razlogom.

Ono što znam je da na današnji dan 30 godina poslije, 365 mjeseci, 10.682 dana, jedna majka nema sina, jedna kćerka nema oca, jedna sestra nema brata.

Naša tuga je neprolazna, ona će trajati koliko budu trajali ovi bijeli kamenovi nad našim najmilijima. Ona će trajati vječno.

Danas, pune tri decenije od zločina na Bijelom Potoku, mi se sjećamo naših ubijenih. Odajemo počast svim šehidima. Nažalost, ni 30 godina poslije, nismo dočekali pravdu. Protjerani smo, zatvarani u logore, ubijani… Džamije su nam porušene, kuće zapaljene.

Njihov jedini cilj je bio da se uklone svi dokazi. U masovnim grobnicama u koje su naše najmilije bacali pa ponovo pomjerali, rađen je zločin nad zločinom. Imali su sasvim jasan cilj, a to je bilo etničko čišćenje, sve što se zove drugačije i vjeruje u drugog boga nije smjelo ostati živo. Nažalost, vidimo po dešavanjima da je ta ideologija još živa, ona prijeti našoj budućnosti, prijeti našoj zemlji, prijeti našoj djeci.

Preživjeli smo i vratili se. Naš san je mir, naša borba je sloboda, naš cilj je budućnost.

Časni Kura'n nas uči da se zločin mora vezati za čovjeka koji ga je počinio, da se mora vezati za one koji zločin podržavaju, motivišu, kriju.

Zločinci se moraju naći pred sudom pravde, jer zaslužuju najveću kaznu koja na ovome svijetu postoji, a Božija će ih stići.

Sve vjere propisuju pokajanje da bi nakon njega došao oprost. Mi Bošnjaci smo spremni, kao žrtve, da idemo u budućnost i poručujemo to cijelom svijetu.

Očekujemo pokajanje, očekujemo od naših komšija da kažu ko je počinio taj zločin. Mi smo spremni da pružimo ruku saradnje i zajedništva.

Ti zločinci su ubili mog babu, ubili su roditelje, braću, sestre mojih prijatelja. Tražit ćemo zločince i one kojih ih štite, kriju, dok smo živi, jer naši mrtvi koje danas spuštamo u zemlju zavjetovali su nas da zločince nađemo i mi ćemo ih naći, jer ratni zločin i zločin genocida ne može zastariti.

Na vama je izbor da li ćete biti na strani zločina ili na strani koja je draga Bogu. A Božija strana je ljubav, vjera i povjerenje.

S ovog mjesta, ponovo u ime preživjelih, pozivam državne institucije, pozivam entitetske vlasti, pravosuđe i sve pojedince da učine da se pronađu zločinci i kazne. Tražimo da se pronađu masovne grobnice u kojima su kosti naših najmilijih.

Obavještavamo nadležna tužilaštva da ovo javno pročitano pismo trebaju smatrati ponovnom krivičnom prijavom, a izbjegavanje da pokrenu istragu smatrat ćemo podržavanjem zločina.

Pitamo tužioce, želite li biti saučesnici u zločinu?

Trideset godina poslije možda je i suvišno pitati, jer se odgovori sami nameću.

Još tragamo za najmanje 441 naših nestalih, ostavljeni smo kao i 1992. da sami vodimo svoje bitke. Među nama su majke koje svakodnevno umiru čekajući da ukopaju kosti svojih sinova. Mi danas imamo samo tri tijela pripremljena za ukop.

Da li smo svjesni do kojeg smo se nivoa doveli. Da li ćemo pristati na ova ponižavanja i sramotu.

Molim vas danas da dobro razmislite o tome, da li smo ispunili Božiji emanet? Zapitajmo se zašto smo pristali da budemo poniženi, zapitajmo se zašto i danas kosti naših najmilijih nisu nađene.

Živim u nadi da će savjest čovječanstva biti probuđena i da će zločinci biti kažnjeni. Neka se probude naše vlasti, naše pravosuđe. Spriječite dalje ponižavanje žrtava i njihovih porodica.

„Neka niko ne pokuša da nas podjarmi jer nas podjarmiti ne može, niti da nas liši naših prava, jer ćemo ta prava kad-tad vratiti, niti volimo život više od drugih niti se bojimo smrti više od drugih, a rane nas podjednako bole“.

U vjeri, predanosti Bogu i nadi da ćemo dočekati dan kada će pravda biti zadovoljena, ubijenim očevima, majkama, sestrama želim vječni rahmet“, poručila je Mehinović.

(Preporod.info/Foto Blicko)

Enidi Mehinović, rođenoj Selimović, ubijen je 21 član porodice. Enida je udata i majka dvoje djece kćerke Amine i sina Ali Mehmeda.