Koordinaroica Odjela za brak i porodicu Muftijstva tuzlanskog prof. Hasiba Saračević govorila je za Magazin za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”. Razgovarala: Azra Hasanović.

Bosanska Sumejja: Često se kaže da su počeci najteži. Da li je to potvrdilo Vaše iskustvo, ili nosite sasvim drugačije uspomene  na početke brojnih projekata u kojima ste učestvovali, a mnoge od njih baš Vi ste i započeli? Kad Vam je bilo najteže i kako ste prevazilazili te poteškoće i prepreke?

Hasiba Saračević: U ime Allaha, Samilosnog, Svemilosnog. S obzirom na to da je to period najžešće agresije na našu domovinu, u čovjeku je izronila neka posebna snaga za borbu i odbranu vrijednosti vjere, naroda, domovine. Suprug se priključuje Armiji Republike Bosne i Hercegovine, a ja se prijavljujem u Civilnu zaštitu, gdje radim na sanaciji terena, spremanju žrtava za dženazu. Oboje smo, naspram svojih mogućnosti, željeli dati doprinos za svoju domovinu. Ulazeći u kuće, avlije ožalošćenih porodica, ulazila sam u srca koja su bila, činilo mi se, raskomadana i razmišljala sam šta bih mogla dodatno učiniti. U tim momentima rađa se ideja o osnaživanju žene, da zajedno kroz Allahovu knjigu jačamo i borimo se za vrijednosti koje nam je Milostivi podario. Stoga ne mogu reći, iako možda zvuči apsurdno, da su počeci ove vrste bili teški. Želja za opstankom ruši barijere koje, posmatrajući sada iz ovog ugla, nisam sigurna da bih mogla prevazići kao što sam tad učinila. Najteži momenti su bili zajednički svima, košmar, glad, bojazan za porodicu, ali postojala je i motivacija da ih zajednički pokušamo olakšati.

Bosanska Sumejja: Od 1993. godine, islamska vjeronauka je sastavni dio obrazovnog sistema u našoj domovini. Vi ste u skupini prvih vjeroučitelja koji su tada ušli u škole, i već više od 30 godina ste među školskim klupama, poučavajući islamu brojne generacije. Kako biste opisali razvoj vjeronauke kao nastavnog predmeta u proteklom periodu?

Hasiba Saračević: Da. Učenici, djeca su posebna, neiscrpna snaga, nebrušeni dijamanti, barem ih tako ja posmatram. Kada se nađem u učionici, a ispred mene je bogatstvo, meni povjereno! Putovanja s njima kroz nauku su nešto neprocjenjivo  i, na koncu, još budem plaćena za sve te sretne, pa i one, vrlo rijetke, manje sretne trenutke.

Vjeronauka se razvijala u doba otvorene agresije na Bošnjake, a razvija se i danas u doba ove stihijske, opasnije agresije razjedinjavanja i obezglavljenosti. Vjeronauka i vjeroučitelji su dali i daju ogroman doprinos na promociji pozitivnih vrijednosti kao i u borbi protiv svih vrsta društvenih pošasti. Štampanjem udžbenika, radnih sveski, konstantnom edukacijom vjeroučitelja, našom odgovornošću, dosegli smo značajno povjerenje u društvu, a među učenicima odgojili brojne društvene uzore. Također, takmičenja iz vjeronauke, koja se redovno održavaju, odličan su vid unapređenja nastavnog plana i programa za učenike koji žele više od uobičajenog školskog uspjeha. Naravno, uvijek može više i bolje. Tako nam je Gospodar u jednoj riječi „Uči!’’ stavio u zadatak: samoodgoj, samoprocjenu, samoučenje…

Bosanska Sumejja: Da li se učitelj rađa ili se učitelj postaje? Koliko je važno imati prirodne sklonosti, talente, a koliko je važan kontinuirani rad na sebi, razvijanje pedagoških sposobnosti i sticanje znanja, te investiranje, nerijetko, svog slobodnog vremena i truda? Je li važno voljeti učiteljski poziv?

Hasiba Saračević: Eh, da li se učitelj rađa ili, pak, postaje, nisam sigurna da mogu dati ispravan odgovor. Iako smo rođeni ili, pak, predodređeni za misiju učitelja, imamo, kako rekoste, sklonosti, talente, oni ne mogu ostati na toj razini. Naprotiv, potreban je stalni rast i razvoj, pa čak i otkrivanje onih sposobnosti unutar sebe koje bi nam pomogle u kvalitetnijem poučavanju generacija. A, voljeti svaki posao je uslov za njegovo uspješno obavljanje. Vjeronauka je, zapravo, misija i ja ne mogu odvojiti ovaj posao i privatni život. Često se ne mogu odvojiti od pohoda tih malehnih glavica u srce, u misli, i kada zatvorim dnevnik ili vrata učionice. Moji učenici naprosto su očaravajući. I danas, nakon trideset i dvije godine, pratim njihove uspjehe, radujem im se i pokušavam pomoći ako padnu.

Bosanska Sumejja: U mjestu u koje ste došli kao ratna prognanica i, evo, provodite cijeli životni vijek, pokrenuli ste pravu malu duhovnu revoluciju, islamski preporod. Učinili ste to, u to vrijeme vrlo inovativnim projektom – osnivanjem mekteba za cjeloživotno učenje, mekteba za odrasle. Kako je nastala ta ideja, kako se razvijala? Nedavno ste obilježili tridesetu godišnjicu! Šta je s tim projektom danas? Jeste li zadovoljni postignutim rezultatima? U kom pravcu će se dalje razvijati?

Hasiba Saračević: Kako sam navela u uvodu, osjećala sam mnogo tuge, izgubljenosti kada bih izašla iz gasulhane, a ispred nje bi čekalo nekoliko sanduka s tijelima vojnika, od sedamnaest, dvadeset, trideset sedam godina… Pomislim, čija li su to braća, sinovi, očevi, daidže? Usta bi mi se stisnula od tuge, težine iskušenja. Također sam primijetila u svojoj okolini manjak vjerskog obrazovanja i nedostatak oslanjanja na Stvoritelja, Onoga Koji određuje sudbinu, i upravo to je bio okidač za formiranje zajednice žena koje tragaju za suštinom života, koje žele jačati sebe i one oko sebe. Nakon Agresije, taj mekteb za odrasle usvaja brojne inovativne oblike učenja, kao što su: edukacija u vidu putovanja, predavanja gostujućih predavača, humanitarne akcije, oživljavanje tradicije, pomjeranje granica, potapanje vlastitih kompleksa… Zadovoljna sam i zahvalna Allahu na pruženoj prilici, i to traje više od trideset godina, a rezultat je blizu sedam stotina učača Kur’ana Časnog, vrsnih i uspješnih ličnosti na svim životnim poljima, vjerskim i svjetovnim, te uopće islamski obogaćena društvena klima u Lukavcu koji je moj dom od 1992. godine.

Bosanska Sumejja: Graditi nešto iz temelja, kao što ste Vi gradili mekteb za cjeloživotno učenje, zahtijeva puno truda, predanosti i odricanja. Odakle Vam je stizala podrška? Šta Vas je držalo ustrajnom i koliko je ovaj poduhvat uticao na Vas lično?

Hasiba Saračević: Jeste. U početku je sve izgledalo kao pustinja, teško i tupo kopanje gdje jabuka teško može opstati, ali može kaktus, za početak. Bilo je potrebno više koraka, više ideja, više „zalivanja“. Ali, taj trud i znoj su poput onih kada se gradi kuća iz temelja, kuća u kojoj svaki kamen, svaki napredak i trenutak rasta ima svoju draž i vrijednost drugačije od kuće koju smo dobili u nasljedstvo od roditelja koji nam često spominju kako su je teško stekli, ali mi ponekad nemamo odgovarajući stepen svijesti o darovanom. Zato naš mekteb i sve u njemu, od obične čaše do vatre koju zimi još ložimo radi topline, ima priču koju mi njegujemo i često dijelimo s gostima koji nas posjete.

Bosanska Sumejja: Početkom ove godine, muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović uručio Vam je nagradu za predano podučavanje islamu brojnih generacija muslimanki i za uspješno vođenje Odjela za brak i porodicu Tuzlanskog muftijstva, na čijem ste čelu zadnjih deset godina. Iza Odjela je dosta realizovanih aktivnosti, dosta uloženog rada, Vašeg, i rada Vaših saradnica, koordinatorica.

Hasiba Saračević: Kažu da je za uspjeh potrebna čista motivacija, trud i priznanje sredine. Muftija dr. Vahid-ef. Fazlović je poseban vizionar i misionar (tada s dr. Sead-ef. Seljubcem, a danas s dr. Mensurom Husićem) koji je u samom osnivanju Odjela za brak i porodicu, zajedno s Mrežom mladih, Odjelom za socijalnu brigu i nevladine organizacije, svima pružio i danas pruža priliku i nesebičnu podršku. Drago mi je da smo opravdale ukazano povjerenje. Naglasila bih da osjećam slobodu u djelovanju kao i poštovanje naspram truda i rada, negledano kroz prizmu spola. Priznanje meni je svojevrsno priznanje  svim koordinatoricama jer pojedinac može predložiti neku ideju, povesti neki projekt, ali njegova realizacija, trajnost, pobjeda je samo u snažnoj zajednici. Mišljenja sam da je i zajednica s nedostacima jača od najkvalitetnijeg pojednica. Priznanje je, također, i vrsta odgovornosti koju preuzimamo na sebe, u smislu očuvanja emaneta.

Bosanska Sumejja: Sigurno Vas raduje činjenica da Vaši pionirski poduhvati na polju islamskog obrazovanja žena danas imaju strukturiranu i institucionaliziranu formu u Odjelu za brak i porodicu pri Islamskoj zajednici. Zahvaljujući ovom Odjelu danas se žene širom Bosne i Hercegovine koordinirano poučavaju islamu.

Hasiba Saračević: Istina, od prvih traženja modusa djelovanja, danas imamo jasne projekte, lijep status povjerenja u zajednici, a naša prva i osnovna zadaća i dalje je porodica, jačanje njenih kvaliteta kao bedema za snažno, uspješno i moralno društvo koje svakom čovjeku prija, ma kakav bio jer je oslobođen štete koju bi inače mogao doživjeti. Žene edukacijom jačaju sebe, svoju porodicu i bivaju ispunjene osjećajem vrijednosti i nadom za Džennet.

Bosanska Sumejja: Iako ste veći dio života dosada proveli u Lukavcu, uvijek ste ostali odani svom rodnom Podrinju, a Srebrenica ima posebno mjesto u Vašem životu. Šest puta ste učestvovali u Maršu mira!

Hasiba Saračević: Naravno, djetinjstvo i sve njegove proživljenosti idu s nama ma gdje bili, kao neodvojivi dio ličnosti, i sretna sam da je jedna od naših poveznica Marš mira. Krećemo iz Lukavca, ali među nama je mnoštvo učesnika koje nešto unutar njih povede i dovede na ovu stazu, a koja se opet spoji u Nezuku s učesnicima iz brojnih mjesta na zemaljskoj kugli. Bilo da idemo iz Nezuka, Žepe ili, pak, za Sušicu (Vlasenica), nosimo poruku Istine, da smo narod koji nije otimao i ubijao, koji je, i pored nezamislivih zločina koji su mu učinjeni, i dalje ostao vjeran učenju da je ljudski život dar od Boga. Zlo nama učinjeno nije probudilo zlo u nama. Naš korak na Maršu je korak historije, dostojanstva i borbe za svoje. Trenutak kada ugledamo mezarje u Potočarima ili stupimo na mostić pred zloglasni logor Sušica, zaboravimo žuljeve, umor – tu smo, dišemo za njihovu patnju, za sebe, za nas. Na taj način smo i preslikali, uz dozvolu PD Horizont i Mufijstva bihaćkog, Srebrenički performans „Lukavac 8372” koji je u pripremi, ako Bog da, sada već osmi put po redu.

Bosanska Sumejja: Stalno ste „s narodom”, i izgleda da Vas to posebno nadahnjuje. Autorica ste četiri knjige. Šta je to što ste željeli da ostane zapisano, da se stavi između dvije korice kako se ne bi zaboravilo?

Hasiba Saračević: Upravo tako. Ljudi često u svom djelovanju naiđu na otpor, nerazumijevanje, osudu… Bila bih odveć nezahvalna ako bih potencirala negativne situacije kojih je možda bilo tridesetak. Nasuprot tome stoji nesaglediva podrška koju sam imala, simpatije naroda, male vojske djece, odraslih. To je inspiracija sama po sebi. Kroz knjige, također, želim sačuvati spomen na svoj narod, kroz šaljive i poučene priče, kao pouke kako se nositi s iskušenjima. Ako jedna osoba u mojim knjigama nađe svoj spas, mogu se nadati da sam zadaću ispunila. Jer, tome služi riječ – lijek na ranu i za ranu.

Bosanska Sumejja: Iza Vas je toliko aktivnosti, toliko predanog rada i rezultata, naravno. Umarate li se ikada? A, odmarate? Pored toga, odnosno prije toga, Vi ste supruga i majka (i nena). Živi ste dokaz da porodični život i društveni angažman jedno drugo ne isključuju. Kako ste uspjeli uskladiti sve obaveze i istovremeno uspješno funkcionisati na toliko mnogo polja?

Hasiba Saračević: Nije uvijek jednostavno, ali podrška supruga, moje porodice i njihova sreća i zadovoljstvo da smo nešto lijepo i, nadasve, korisno uradili i moja je sreća. Ponesemo i podnesemo kada je teško, a onda predahnemo gledajući rastuće dobro. Uz to njegujemo voćnjak dobra s ukusnim polodovima za žedne, umorne i s njima osjećamo slast. Volimo biti prepoznatljivi po dobru, smatrajući to prirodom duše.

Bosanska Sumejja: Već desetljećima radite s ljudima, prvenstveno sa ženama i omladinom. Kakve smo mi današnje bosanske žene, muslimanke? Šta je to lijepo pri nama, a šta bi trebalo da se mijenja? Kako biste opisali ulogu koju imamo i koju bi trebalo da imamo u savremenom bosanskohercegovačkom društvu?

Hasiba Saračević: Ne poznajem dovoljno žene iz drugih područja, ali bosanska žena muslimanka je spoj hrabrosti, u isto vrijeme skromnosti, posebne snage, suptilnosti i stida, ma, svega što situacija zahtijeva. Stoga mi je važno da sve te kvalitete budu usmjerene ka dobru jer onda smo svi dobitnici: kćerke, majke, supruge, sestre, jetrve, snahe, a uz njihove skute rađaju se i odgajaju sinovi kao bedemi porodice i čuvari njene časti.

Bosanskohercegovačko društvo, i pored svih analiza, nisam uspjela definisati kao društvo nalik na švicarsko, austrijsko ili neka druga, zato što smo mi raslojeni na rijetke borce, po mnogima osobenjake, na srednji stalež svakodnevnice i borbe uobičajenih prioriteta i na onaj stihijski dio društva satkan od stalnih pridika i žalbi na sve i svakog, osim na sebe, koji ni obrvom ne mrdnu da bilo šta oni sami urade. Tu je i još mnogo podgrupa na koje nas usitnjava stalni globalni atak medija, predstavljajući pošasti kao vrline i nametanjem lošega kao dobrog, kladionica, parada, alkohola, mita i svega što vodi društvo u sunovrat, a da to društvo ne prepoznaje ili neće, ne zna, ne može. Svjetiljka vodilja od brojnih ajeta je: I trudite se, Allah i vjernici će zalaganje vaše vidjeti. Treba se izdići iznad malodušnosti – dati sve od sebe i ostaviti svijetao trag. Često, s tim u vezi, zazvone riječi našeg vrsnog Hamze Hume: „I, znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte, ne pale svjetla onima koji dolaze!”

Hasiba Saračević, rođena 1969. godine u Glodima, općina Zvornik, kao kćerka Abida i Fatime, odrastala je u duhu vjere, posvećenosti zajednici i ljubavi prema domovini. Osnovnu školu završila je u Donjoj Kamenici, a svoje obrazovanje nastavila u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, te na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, bila je primorana napustiti rodni dom te utočište pronaći u Lukavcu. Tu nastavlja svoju borbu zajedno sa suprugom koji se uključuje u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, a ona se angažuje u civilnoj zaštiti na sanaciji terena i pripremi poginulih za ukop.

Svjesna emocionalnih trauma koje su ratna dešavanja ostavila na žene i djecu, 1994. godine osniva mekteb za cjeloživotno učenje u Starom Lukavcu. Cilj joj je bio jačanje žene kao nezamjenjivog stuba porodice i društva, kroz duhovnu i svjetovnu edukaciju iz Kur’ana, namaza, ahlaka, pedagogije i psihologije.

Od 1993. godine radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Lukavac Grad, a njena posvećenost obrazovanju ogleda se i kroz osnivanje omladinskog hora „Merjem” u Turskom Lukavcu, mješovitog hora „Tesnim” u Lukavac Gradu, te dječijeg hora ilahija i kasida. Kako bi dodatno osnažila žene, 2016. godine proširuje rad mekteba za odrasle u Lukavac Gradu i Bistarcu. Iz mekteba je do sada izašlo oko 600 učača Kur’ana. Njena aktivnost proteže se i na brojna humanitarna i edukativna udruženja, među kojima su Nahla, Prosvjetitelj, Ekološko udruženje „Lovci na čepove”, Mali svijet, World Vision, Udruženje žena oboljelih od karcinoma dojke, Sigurna kuća „Vive žene”, te brojna druga.

Autorica je brojnih članaka objavljenih u časopisima Preporod, Bosanska Sumejja, Zehra i Nadahnute svemirom, te u Ramazanskim savjetnicima. Do sada je objavila četiri knjige: Kapi rose, Gluho doba, Vrata spasa i Miloduh, u kojima se prepliću teme vjere, porodice, naroda i domovine. Dobitnica je preko 200 priznanja i zahvalnica za doprinos vjerskom i društvenom životu.

Godine 2015. imenovana je za koordinatoricu Odjela za brak i porodicu Muftijstva tuzlanskog, gdje je pružila značajan doprinos edukaciji o važnosti porodice. Tuzlanski muftija Vahid-ef. Fazlović uručio joj je, 27. januara 2025. godine, Priznanje Muftijstva tuzlanskog za predano podučavanje islamu brojnih generacija muslimanki i za uspješno vođenje Odjela za brak i porodicu ovog Muftijstva.

Bosanska Sumejja – 73. broj – Bosanska Sumejja