Bismillah, vel-hamdu lillah, ve selamun ‘ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre, zahvalu upućujemo Uzvišenom Gospodaru, Čiji Put je jedini ispravni put, a salavat i selam šaljemo Njegovom poslaniku i miljeniku, Muhammed-pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas vodi tim Putem.

Družeći se s Kur'an-i Kerimom ovih dana nailazim na ajete 15-18 iz sure Fatir, koji su mi privukli pažnju i nagnali me da ih povežem sa problemom kojim se bavi jedna od naših novinarki, također, ovih dana, a to je problem kocke uopće, a klađenja posebno. Ako je činjenica da kladionice posjećuju i oni koji se mogu i u džamiji vidjeti, postavlja se pitanje kako je to dvoje uopće spojivo: sedžda i kocka. Musliman zna da je kocka haram. Društvo to naziva „igre na sreću“. Kako god kocku neko nazivao, to ne mijenja njen status u islamu – haram je, jer je od nje, kao i od zloupotrebe alkohola, uvijek veća šteta nego korist (وَإِثْمُهُمَاأَكْبَرُمِنْنَفْعِهِمَا) „zbog posljedica koje proizvodi“. (Taberi, 4/330.) 

Dakle, nije u pitanju stav islama o kocki, nego nedosljednost muslimana u praktikovanju vlastite vjere i njenih principa, o nedosljednosti poštivanja njenih zabrana. Odaklepotiče ta nedosljednost, šta joj je izvor? Nedosljednost govori o slabom vjerovanju, govori o površnom shvatanju Božijih riječi kojima nas On podučava i upućuje, ali i upozorava. Zato sam odlučio danas podijeliti s vama, u tom pogledu, nekoliko ajeta. Uzvišeni kaže:

يَاأَيُّهَاالنَّاسُأَنتُمُالْفُقَرَاءُإِلَىاللَّهِۖوَاللَّهُهُوَالْغَنِيُّالْحَمِيدُ .إِنيَشَأْيُذْهِبْكُمْوَيَأْتِبِخَلْقٍجَدِيدٍ. وَمَاذَٰلِكَعَلَىاللَّهِبِعَزِيزٍ.

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.Ako hoće, uklonit će vas i nova stvorenja dovesti,to Allahu nije teško. (Fatir, 15-17)

Primijetimo, prije nego nastavimo, da se ajet obraća svim ljudima, ne samo vjernicima, ne samo muslimanima, jer svima hoće posvijestiti tu veliku istinu. Vratimo se nama samima.

Čvrsta vjera u Boga Dragoga podrazumijeva iskrenost i potrebnu dubinu. Odakle vjerniku pomisao da može postići istinsko zadovoljstvo i vlastito dobro suprotstavljajući se svome Stvoritelju, prkoseći Mu i svojim djelom govoreći: „Razumijem, haram je, ali nema veze, neće valjda baš to ugroziti moju vjeru i odvesti me u propast.“ Sam taj stav već je korak ka ponoru. Smjelost da se svjesno čini haram. Svaka zabrana u islamu je u interesu samog čovjeka. Uzvišenom i neovisnom Gospodaru svih svjetova ništa nije potrebno. On sve ima. Sve je Njegovo. Mi nismo dovoljno svjesni koliko o Njemu ovisimo, o Njegovoj dobroti i milosti. Onako kako nam je dozvolio da budemo, da jesmo, da nas ima, tako uvijek, ako hoće, može dati da nas nema, a umjesto nas na ovu zemnu grudu dovesti neke druge ljude, Njemu pokornije, koji će Njega voljeti a voljeti i On njih. To Njemu nije teško. On je Stvoritelj svega postojećeg. Šta smo mi u odnosu na Kosmos? Šaka prašine. A eto, ta šaka prašine Mu prkosi i govori:„Ti zabranjuj, a mi ćemo kršiti Tvoju zabranu.“ Zato ja rado formulaciju „igre na sreću“ mijenjam u „igre na nesreću“.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Krajnje je vrijeme da shvatimo kako nam životni uslovi ili neuslovi ne mogu biti opravdanje za kršenje Božijih propisa. Sve do čega možemo doći na haram način ima svoju alternativu u halalu:

Jednom je hazreti Alija ušao u džamiju u Kufi, kako bi obavio duha‐namaz i pred ulazom dao nekom momku da pričuva njegovu mazgu. Kada je ušao u džamiju, mladić je s mazge skinuo ular i otišao na pijacu kako bi ga prodao. Hazreti Alija, r.a., izašao je iz džamije i našao samu mazgu, bez dječaka i bez ulara. Shvativši šta se dogodilo, poslao je jednog čovjeka na pijacu da mu kupi ular. Čovjek se ubrzo vratio i donio isti onaj ular koji je bio na glavi mazge, prije nego je hazreti Alija ušao u džamiju. Čovjek je kazao hazreti Alijikako je ular kupio od nekog mladića i da ga je platio jedan dirhem. Hazreti  Alija, r.a., na to kaza: “Subhanallah! Bio sam odlučio da mu dam halal‐dirhem, jer mi je učinio uslugu, ali on se odlučio da ga zaradi na haram‐način.”

Ko je kriv tom mladiću, braćo moja draga i poštovane sestre, za takav postupak? Samo on sam. Niko drugi. Učinio je to svjesno, vlastitom odlukom. Nikoga drugoga ne može optužiti za vlastiti grijeh. On je dio samo njegovog tereta. Ničijeg više. U ajetu 18, koji je u nastavku ovog odlomka, kaže se:

وَلَاتَزِرُوَازِرَةٌوِزْرَأُخْرَى

I nijedan griješnik neće grijehove drugog nositi.

Čuveni mufessir Ibn Kesir, tumačeći ovaj dio ajeta, kaže: “Makar to bio njegov otac, sin, brat, bračni drug ili komšija, o koje će se vješati, kako bi mu ponijeli dio tereta, pa će mu se reći:Lahko je to što tražiš, ali i ja se bojim kao i ti, te nisam u stanju da ti bilo šta dam.” Tražit će od svih kojih se sjeti, a odgovor će biti isti. To je smisao riječi Uzvišenog: Niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak.

Ajete sličnog sadržaja nalazimo i u suri ‘Abese(34-37):

يَوْمَيَفِرُّالْمَرْءُمِنْأَخِيهِوَأُمِّهِوَأَبِيهِوَصَاحِبَتِهِوَبَنِيهِلِكُلِّامْرِئٍمِنْهُمْيَوْمَئِذٍشَأْنٌيُغْنِيهِ…

Na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći,  i od majke svoje, i od oca svoga, i od druge svoje, i sinova svojih – toga Dana  će svaki čovjek samo o sebi brinuti. (Ibn Kesir 2002: 1105)

– Tj. vidjet će ih, – kaže Ibn Kesir – ali će od njih bježati i sklanjati se, jer će strah biti veliki, a izlaz neizvjestan. (…) Ibn EbiHatim navodi jedno predanje u kojem kaže da je IbnAbbas rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: Na Sudnjem danu ćete nakon proživljenja biti okupljeni bosi, goli i neosunećeni. IbnAbbas zatim veli: “Na to ga je njegova žena upitala: ‘Allahov Poslaniče, zar ćemo jedni drugima gledati, ili vidjeti, stidna mjesta?’ On je odgovorio: ‘Toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti’, ili je rekao: Toliko će se brinuti o sebi da neće imati kad (u druge) gledati. (Ibn Kesir 2002: 1473)

u ajetu 18 sure Fatir dalje se kaže:

وَإِنتَدْعُمُثْقَلَةٌإِلَىٰحِمْلِهَالَايُحْمَلْمِنْهُشَيْءٌوَلَوْكَانَذَاقُرْبَى

Ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni (bliski) rod.

Uzaludno će biti, braćo moja draga i poštovane sestre, na Dan velikog Suda, oslanjati se na bilo koga izvan vlastitih djela i Allahove milosti.

Ikrime, rahimehullah, kaže: – Otac će se na Sudnjem danu uhvatiti za svoje dijete i govoriti mu: ”Sine, kakav sam ja prema tebi kao otac bio?” – pa će ga dijete spomenuti po dobru. Na to će mu on reći: ”Sine, danas mi je potreban makar jedan trun od tvojih dobrih djela, da bih se spasio od ovoga što vidiš.” Na to će mu njegovo dijete reći: ”Oče, znam da je malo to što tražiš, ali se i ja bojim onoga čega se bojiš i ti, pa ti ne mogu ništa dati.” Zatim će se uhvatiti za svoju ženu i reći joj: ”O ta i ta, kakav sam ja prema tebi kao muž bio?” – pa će mu spomenuti učinjeno dobro. Na to će joj on reći: ”Danas od tebe tražim da mi pokloniš samo jedno dobro djelo, ne bih li se spasio od ovoga što sama vidiš.” Na to će mu ona reći: ”To što od mene tržiš je tako malo, ali ti to ne mogu učiniti niti bilo šta dati, jer se i ja bojim istog onoga čega se i ti bojiš.”… (Semerkandi 1993:3/84; predaju navodi i Sujuti u Ed-Durr el-mensur, 5/248.)

Fudajl b. ‘Ijad ovome dodaje i da će majka svome djetetu spomenuti kako ga je u svome trbuhu nosila i hranila, kako ga je s grudi svojih pojila, kako mu je svojim krilom toplu postelju pružala, pa kada dijete sve to potvrdi ona će ga zamoliti: „Sinko moj, pretežak mi je teret mojih grijeha, skini s njega, pretovari na sebe, makar samo jedan grijeh.“, a ono će joj odgovoriti da to ne može učiniti, jer je prezauzet brigom za vlastite grijehe. (Kurtubi,El-Džami'u li ahkam el-Kur'an, 14/303)

Zato, dozovimo se na vrijeme! Najozbiljnije, dok nije kasno, preispitajmo iskrenost svog vjerovanja u Allahovu moć i odgovornost za svoja djela na Kijametskom danu. Tako ćemo pokazati da smo svjesni upozorenja kojima nas naš milostivi Rabb hoće udaljiti od ambisa u koji sami sebe, vlastitim rukama, guramo. I ponizno Mu padajmo na sedždu! Uzvišeni Allah, Svom najdražem stvorenju, Muhammed-pejgamberu, kaže:

إِنَّمَاتُنذِرُالَّذِينَيَخْشَوْنَرَبَّهُمبِالْغَيْبِ

A ti ćeš opomenuti samo one koji se Gospodara svoga boje, iako ih niko ne vidi…

وَأَقَامُواالصَّلَاةَ

i koji obavljaju namaz…

Sabuni kaže: „Na najpotpuniji način, pridodajući tako čistoti svoje duše i čistoću tijela klanjajući namaze u njihovo vrijeme…“ (Sabuni 1981: 13/32)

وَمَنتَزَكَّىٰفَإِنَّمَايَتَزَكَّىٰلِنَفْسِهِۚوَإِلَىاللَّهِالْمَصِيرُ.

Onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro – a Allahu se sve vraća.

Cijenja braćo i poštovane sestre. Rezimirajući današnje poruke, naglasimo da:

–  Poštivanjem Božijih naredbi i zabrana, pa time i zabrane kocke, u bilo kojem njenom vidu, pokazujemo našu ovisnost o svome Gospodaru i našu potrebu za Njim, jer ta se potreba zadovoljava tako što se sklanjamo pod Njegovu zaštitu, robujući Mu i upućujući Mu svoje molbe. (Džezairi 2003:2/1058)

– Kur'anske opomene i upozorenja ćemo najozbiljinije prihvatiti i spram njih svoj svakodnevni život živjeti, samo ukoliko budemo jačali svojevjerovanje u Boga Dragoga i Sudnji Dan, svjesni vlastite pojedinačne odgovornosti za  učinjeno djelo – dobro ili loše.

– Posljedice naših loših postupaka se s nevolja ovoga svijeta protežu i na Dan pravednog suda, kada će nam suditi Allah, Pravedni.

– Bit će to težak Dan, posebno onda kada se postavi Vaga i počnu mjeriti naša djela. Zato – nemojmo bremenu svojih grijeha dodavati i kocku. I bez nje će nam biti dovoljno teško.

Gospodaru naš milostivi, smiluj nam se pa nas zaštiti od nas samih i naše slabosti;

Gospodaru naš snažni, osnaži naš iman, pojačaj nam vjeru u Tebe i Kijametski dan, kako bi nam snaga vjere bila brana između nas i zla u nama i oko nas; 

 Gospodaru naš sveznajući, znanja nam daruj, dovoljna da nas osvijeste i drže budnima pred iskušenjima na koja svaki dan nilazimo;

Gospodaru naš vječni, mi smo Tvoji i Tebi se vraćamo, pa nam pomozi da Ti se vratimo zadovoljni i Ti nama zadovoljan;

Grijehe nam oprosti i sramote pokrij. Amin

Ja Gaffaru, ja Settar; Bi rahmetike ja erhamer-rahimin, Ve selamun ‘ale-l-murselin, Ve selametun ‘ale-l-mu'minin, Ve-l-hamdu lillahi rabbi-l-‘alemin.. 

Hatib: dr. Sead-ef. Seljubac, pomoćnik muftije tuzlanskog. Hutba je održana u Džamiji Behram-begove medrese 23. januara 2015./2.rebiul-ahir 1436. h. god.