Ovi ljetni mjeseci su vrijeme kada se širom naše domovine, najčešće po njenim brdima, kao vid tradicije ali i pokazivanja zahvalnosti našem Stvoritelju Allahu, dž.š., upućuju dove. One su, najčešće, u tradiciju ušle poslije okupljanja naših predaka koji su u vrelim ljetnim danima od Gospodara molili da spusti blagorodnu kišu kako bi zemlju natopila pa bi ona plodove svoje davala a i stoku bi napojili. Okupljali su se sa čvrstim tevekkulom, osloncem na Allaha, dž.š., i čvrstom vjerom da će im dove biti uslišane.

Vremenom se taj tevkkul, čvrsto ubjeđenje, smanjilo. Jedno kazivanje to slikovito prikazuje. Kazuje se da je neki čovjek odlučio da na jednu od kišnih dova povede i svoga sinčića. Kada su krenuli dijete je primjetilo čudnu stvar pa ocu uputi pitanje: Babo, zašto samo ja imam kišobran, ne vidim ga ni kod jednoga od ovih ljudi? Valjda učimo dovu da nam Bog dragi pošalje kišu.

U tefsiru sure Jusuf naći ćemo zanimljivo tumačenje njenog 42. ajeta:

„A onome od njih dvojice za koga je znao da će spasen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!” – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.“ (Jusuf, 42)

U tefsirima se spominje da se prije ove situacije Jusuf, a.s., u svakome iskušenju čvrsto uzdao jedino u Gospodara i svaki puta je bio spašen i zadovoljan. Jedini puta kada se Jusuf, a.s., oslonio na nekoga drugoga osim Allaha, dž.š., doživio je razočarenje i ostao u tamnici još nekoliko godina.

„U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.“ (Jusuf, 111)

Razmišljajući o ova dva primjera razmišljajmo i o našem stanju.

Koliko istinski vjerujemo onome što nam Gospodar kazuje, a u Svetoj knjizi On nas poziva riječima:

„Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!“ (Alu Imran, 122)

„I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!“ (Alu Imran, 160)

„i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitnik.“ (En-Nisa, 81)

Kao vjernici koji imaju Kur'an u svojim rukama, koji čvrsto vjeruju u ono što je u Kur'anu kazano, koji vjeruju u tevkkul i u Božije određenje – kader, u našem društvu ne bi trebalo da „živi“ ubjeđenje da traženjem veze kod ljudi rješavamo svoje dunjalučke probleme. Neka nam ono pitanje dječaka upućeno ocu, ali i primjer Jusufa, a.s., bude podsjetnik da je Gospodar naš odredio sve ono što od dunjaluka dobijemo.

(Iz hutbe Abdulah-ef. Husića)