Zapuštena duša

U našem lijepom bosanskom jeziku ima jedan orijentalizam, riječ koja je u njega došla iz orijentalnih jezika (prisutna je u sva tri: arapskom, perzijskom i turskom), a radi se o izrazu harabatija. Ona izvorno znači: dotrajala, stara, zapuštena kuća ili ruina, ruševina. Ima ona, u simboličkom smislu, i druga značenja ali za današnju temu nam treba ovo navedeno. Nije nam teško zamisliti, a često smo u prilici i vidjeti, te zapuštene kuće negdje kraj puta, ili u udaljenijim dijelovima naselja. O njima se niko ne brine, u ruševnom su stanju, samo što se nisu potpuno urušile. Obrasle su u gusto rastinje, u njima se naleglo mnoštvo raznih gmizavaca. Kakvu vrijednost one imaju. Gotovo nikakvu. Izuzev ako su dobro pozicionirane pa ih lokacija prodaje. Ali ni to nije njihova vrijednost nego vrijednost lokacije.

Da se na njima radilo blagovremeno mogle su imati veću vrijednost od bilo koje nove građevine jer bi, renovirane, rekonstruisane, osvježene, imale i dodatnu vrijednost – bile bi reprezent tradicionalnog stila gradnje. Iz njih bi zračila tradicija jednog podneblja, način života, kultura, uvjerenja. Ovako je sve to prekrila prašina, i sve svaki dan više i više, pada u zaborav. Kao i spomnuti pojam harabatija.

Imamo dušu. Po njoj smo to što jesmo. Velikodušni ili bezdušni. Bez nje naše tijelo ne vrijedi mnogo. Gomila praha. Ona nam daje vrijednost. Vrijedimo onoliko koliko smo uspjeli da svoju dušu oplemenimo, očistimo, izgradilo, odnjegujemo, održavamo, štitimo. I ona može biti ruševina. Harabatija. Zapuštena. Obrasla korovom i nastanjena zmijama i akrebima. A može biti i za nebo svezana. Može se uzdići do nezamislivih visina. Čak do blizine samog Stvoritelja svega. Tada je najvrjednija. Neprocjenjive vrijednosti.

dr. Sead Seljubac